Tacno se sjecam noci kad sam prvi clanak ovdje napisala.
Za vox sam saznala sasvim slucajno, preko Amarinog profila, a vec sam prije malo nesto pisala da sam je pratila na facebooku, i inace sam citala ono sto je pisala.
Trebao je to biti blog na kojem kukam o svojoj neprezaljenoj ljubavi.
Medjutim, pretvorio se u nesto drugo. Doduse, nije da nisam kukala, jesam.
I nocas cu garant.
Ovdje sam za godinu dana ostavila svoje nade, zelje, vjeru u bolje sutra. Palamudila o svemu i svacemu.
Pisala svoja vidjenja nekih stvari, raspravljala sama protiv sebe, jer nisam htjela s ljudima.
Za blog niko nije znao do Ingeine nagradne igre. Cak i tad sam govorila da ganjam lajkove za prijateljicu π
Lejla je prva skontala blog. I to u kuhinji, jer kad nesto pecem imam obicaj laptop u kuhinji drzat zbog recepta.
Inspektor tad na fejsu objavio onaj postΒ Slatkis, specijalno za InspektoraΒ i posto je izasla slika veli Lejla : ” Aaaaa vidi, tanjir isti ko nas!”
Sutim ja, pravim se mahnita, kad ce ti ona:
– Pa ovo i jest nas tanjir!
Uglavnom skuzila je blog, ali nije skuzila nick, sve do te nagradne igre. A onda me pocese citati prijatelji, rodbina, ljudi koje poznajem i o kojima pojma nemam.
Bilo mi je stvarno zabavno na voxu. Svaki dan sam cekala kad ce novi post da citam, komentarisem, da se smijem, razmisljam.
Za mene je ovo postao virtuelni dom. Mjesto gdje su dobri ljudi. Mjesto koje mi ne mogu oteti.
Gdje se uvijek vracam.
Zadnji mjeseci mi nisu bili lahki. Vecinu toga je bijeli voxov ekran podnio. A postoje stvari za koje jos nije vrijeme da budu kazane.
Smijala se i plakala uz vase objave, u glavi razvijala film vasih pisanja, kao kad citas knjigu pa ti se sve scene odvijaju pred ocima.
Postala sam Nostalgicna. Cak me i Krajiskinja u prvi mah svojim ukucanima predstavila kao Nostalgicnu π
Da, to sam ja, i sad uzdignute glave hodam i ne krijem svoj blog, ni svoje misli, svidjelo se to nekome ili ne.
Ne krijem ni ko sam. Nostalgicna ima i ime i prezime. Zbog onih koji su mi “prijetili” brisanjem bloga.
Eto, i to sam dozivjela ovdje, ali mi je cak i drago. Kad ljudi tako burno reaguju na piskaranje neke tamo cure, sta bi tek bilo da zagrebem malo dublje.
Zasad nemam u planu, jer mi malo vremena ostaje zbog posla, ali ko zna, mozda nekad.
Jer, dok ti ljudi prijete, dirnuo si u zicu, govoris istinu koja im ne pase.
Desilo mi se jos jedno preseljenje u nizu, desilo mi se ponovo navikavanje na novu – staru sredinu, desilo mi se jos jedno lomljenje zivota u komadice, jos jedne planove je odnio vjetar, sve se promijenilo preko noci.
Desio mi se Kamen, kojeg sad vidjam bas ono cesto, i pravimo se da ne poznajemo jedno drugo.
I to me dovodi do njega.
Zbog kojeg sam htjela pisati. Ljubav koja je trajala tri godine. Momak koji me pazio kao malo vode na dlanu.
Kad je otisao moj zivot je prestao. Dani i noci su se sastojali od plakanja, gledanja televizije do kasno u noc, pokusaja da doprem do njega..
U trgovinu sam isla nocu da me niko ne vidi slomljenu. Imala sam osjecaj da su sve oci uprte u mene, i da svi znaju kako je otisao.
A svi su navikli da nas vide zajedno. Tako mi je tesko bilo kad mi prijateljica rece kako je njen momak prokomentarisao da je bas neobicno uci u kafic a da tamo nema mene i Asmira.
Vise nemam informacija o njemu, i kao sto sam sinoc napisala, dodje mi trenutak kad mi nedostaje.
Kad uporedim Kamena i njega, razlika je ko nebo i zemlja. Kamen nikad nece biti tako pazljiv, nikad nece biti dobar ko on, a to vise i nije moj problem.
Prokockala sam svoju sansu, ali mi je drago bilo poznavati njega. Tako dobrog insana rijetko ces danas sresti.
A da on nije bio dio mog zivota, i da me nije ostavio, niti bih ja bila ovdje, ne bih ni upoznala vas blogere, ne bi mi se otvorila vrata u jedan novi svijet.
Sve se desava s razlogom, mozda je nekad potrebna godina ili vise da shvatimo zasto je bilo bas onako kako je bilo.
Prezivjela sam.
Krenula ispocetka. I krenucu jos sto puta ako treba.
Odustati necu sve dok mi traje nafaka, unaprijed odredjena.
U ponoc je moja godisnjica. Godisnjica uspona i padova. Pozelite mi sretan rodjendan dok spavam.
Radujte se, jesen je zakucala na vrata.
π
Toga je oko mene uvijek bilo i jos je ima. Zbog svoje jezicine sam cesto dobijala kritike, nerijetko i samare.
I zamisli, jos uvijek me nisu usutkali. Valjda im je nacin pogresan.
Islam, najcistija vjera…
Muslimani, ljudi koji bi trebali teziti da imaju najcistija srca…
Postoje neki medju njima koji ce vas ujesti kao zmija, sve u ime Allaha..
I sto napisa Krajiskinja, ljudi ce o svemu pricati, tracati, ali nece o nepravdi. Na to sute, ali ce vas olajati za sekundu.
I nije ba mene vise briga, ni za jedne ni za druge. Necu ni da se zamaram mislima gdje ce ko.
Nije me briga za nijete pojedinaca, ni za to da li im je namaz ispravan ako je sve drugo neispravno.
Svi smo mi samo jedan tren ovdje i bas zbog toga necu da gubim vrijeme ni da mrzim ni da se raspravljam.
Bas zbog toga cu da volim ko luda sve oko sebe. Neka misle da sam za psihijatrije jer moj smijeh odzvanja i onda kad bih najvise plakala.
Neka me zovu i bezobraznom i bahatom, i kako god hoce, svako ce u svoju jamu.
Jer, sve ce proci. I dobro i lose. Mozda to nije utjeha, ali zivot je takav. Danas jesi, sutra nisi.
Sto prije shvatimo da se svijet ne vrti oko nas, prije cemo biti bolje osobe.
Svako treba tome da tezi, da popravlja sebe. A to ne mozemo ako nam je tema dana sta je ko uradio, gdje je ko hodao, ko je s kim u vezi, ko se rastao itd.
Prethodna noc i danasnji dan su bili totalni promasaj.
Em mi je pokvarena noc, nisam ni uzivala u filmu kako treba, a kino se kod nas otvori u sto godina. Nije to ni kino vec dom kulture.
U povratku kuci sam vidjela Kamena, a Β i on je vidio mene samo se napravio da nije.
Jutro jos gore. Odem s Amrom na Ficibajer, posjedimo malo i ona kuci ja na posao. Kupila nam cetiri male kole od kojih sam ja tri i po popila.
Moram prestat s kolom.
Sajo doveo svoju zenu sa Kosova. Lijepa je i umiljata ali steta sto ne zna bosanski. Naucice.
18 septembra dolaze ovi iz kompanije Kouzon. Ako se ne varam oni imaju kruzere. Nadam se da ce prezentacija poceti ujutru da mogu i ja otici prije posla.
I vracam se s posla, glava prebukirana,jedva dolazim do daha jer ne mogu suzu da pustim a trebam da se olaksam.
Mislim i samo mislim. Previse razmisljanja je ravno samoubistvu.
I dodjem kuci kad koverta. Napokon sam dobila Vox majicu.
Tako sam se obradovala ko da mi je neko pola dunjaluka dao.
Eto, docekasmo i prvu godinu na voxu. Β Bilo je svega, od pohvala, kritika, zavidnika, ali sve je to za ljude.
Htjela sam napisati svoj osvrt na prvu godisnjicu, ali to cu za par dana kad bude moja godina.
Voljela bih da smo se mogli okupiti na jednom mjestu i voljela bih da sam pravila tortu pa makar je i sama pojela π ali nisam imala vremena.
Moram reci da mi bas sad Inspektor nedostaje. On je nekako bio prepoznatljivo lice na voxu i zao mi je sto ovo protice bez njega.
Ne znam sta se desilo i zasto je otisao, ali mi je zao. Mogu zamisliti kako bi on duhovito cestitao rodjendan voxu.
Nadam se da cemo mi jos dugo godina potrajati zajedno i da ce drugi u voxu prepoznati mjesto za sebe.
Ja sam proslavila uz kolace iz kafica π
I toplu cokoladu π
Happy b-day vox π
Za naslov sam iskoristila pjesmu koju su Medina i Merisa cesto pjevale. Njima je uvijek “sutra” bio rodjendan pa bi pjevale od rane zore sretan tebi rodjendannnn i tako jedno stotinu puta π
Poslovno i privatno. Trudim se da me sve to ne dotice previse, valja Β cuvat zdrav razum kad krenem ucit ako Bog da.
Juce je na poslu bas bilo bezveze jer mi Β je pekar, kojeg zovem mrgud od ranog jutra zvocao.
Ali, onda se sve promijenilo.
Ulazi momak, mozda nekih 28, 29 godina da ima.
Na ledjima ranac sa stvarima, onaj kakve nose avanturisti. Ne vidjas to svaki dan u Brckom.
Pozdravlja se, ispita sta ima da se jede i naruci tu u pekari da jede. Odmah sam skontala da je iz Srbije.
Kaze da u Nisu zivi a otac mu je u Brckom.
Ispricali smo se da valja, sreca nije bilo guzve. Saznala sam da je dosao auto stopom, ide u Mrkonjic grad pa nazad za Nis. Radi na prekookeanskom kruzeru i sad je na odmoru.
Pricala sam mu da i ja imam zelju takvo nesto pokusati i ohrabrio me da napravim taj korak. Samo je pitanje vremena.
Ispricao mi je toliko toga u tako kratkom vremenu. Najvise mi se svidjelo koliko je kulturan i pristupacan, osvjezenje u moru krkana sa kojima se susrecem skoro svaki dan sto u pekari, sto na ulici.
Uglavnom, Mirko mi popravi i jutro i cijeli dan.
Nista posebno rekao bi neko. Ali, dovoljno je posebno njegovo ponasanje, govor, ophodjenje prema ljudima.
To su ljudi zbog kojih drugi ljudi hodaju nasmijani cijeli dan.
Drago mi je sto sam upoznala jos jednog predstavnika te rijetke vrste.
Dobro, shvatili smo, drzava i sve u njoj je u totalnom haosu!
I ja to znam, i vi to znate, nista novo.
E sad u svemu tome mozemo biti nenormalno pesimisticni ili ludo optimisticni.
Mislis da ja ne pobudalim kad mi neki bekan iz Beca nece da stane na pjesackom a u Austriji mora stati dok pogledam u pravcu pjesackog??
Mislis da mi je lako gledati to izivljavanje kao da smo niza vrsta?
Mislis li da je moj san bio raditi u pekari 9 sati za 400 maraka?
Nije, ali ipak taj posao radim najbolje sto umijem i trudim se oko toga, pa u najmanju ruku kao da je posao iz mojih snova.
Mislis li da je lakse kukati ili odabrati tezi put i raditi, pokusavati ostvariti nesto bolje.
Ovo pisem jer mi je juce skolska iz osnovnih klupa napisala da je sve dobro dok mi ne nadju manjak.
Ona zna iz prve ruke.
Zacudilo me da tako obrazovana cura stavlja sve ljude u isti kos. Nije svaki gazda isti, nije svaki insan isti.
Ne mozemo sve ljude u isti kos.
A znate sta me jos vise zacudilo?
Koliko su me moje ukucanke odgovarale od posla. Odjednom su, preko noci, saznale sve informacije o pekari.
Te tesko je, te gazda neposten, ne placa redovno, te krade se tamo….
U sustini to izgleda ovako:
Sporija sam od radnice koja je tu vec cetiri mjeseca, pekari mi maksimalno izlaze u susret, iznose mi lisnato ako ne stignem sve, pakuju mi maslenjak i rezu ga, objasne mi lijepo kad ih pitam, bez nervoze, bez galame, ponekad mi proture neki energy drink, neki dan lubenice, zezamo se, sve Β je zasad opusteno.
Znam da jos uvijek puno grijesim, i gazda to vidi, ali vjerujem da bi mi otvoreno rekao da sam ono totalno losa.
I zato prestanite da serete, kome se radi, radice, trudice se, i neko ce to vec vidjeti.
Meni je zasad lijepo, to govorim na osnovu ovih pet dana. Ne znaci da ce mi biti lijepo cijeli mjesec, ali hajde da malo gledamo pozitivnije.
Najlakse je kukati. Ako mislis da je tvoj zivot los, zamisli kako je tek drugima u goroj situaciji.
Nikad nije kasno da se izabere druga strana.
Uvijek trebamo razmisljati sta mozemo dobro uraditi, ne samo za nas, nego za siru zajednicu.
U svemu se moze naci barem trun dobrog i lijepog.
Mozda su nam mogucnosti ogranicene, ali to su jos uvijek mogucnosti.
Gazda je zasad zadovoljan, iako mi je rekao kako je vjerovao da necu izdrzati.
Naporno jeste, tesko jeste, ali je zabavno nenormalno π
Pekari su ludi sto posto, a dje da ne budu, vazda medju nekim tijestom i hljebom π
Pomazu mi vala maksimalno, iako ovog jednog nervira sto ne mogu sve da stignem tako brzo, ali sta da se radi, nisam masina.
Smijeha ne manjka i bas zato je ovo postao kul posao π
Doduse jest da nesto pricaju i na albanskom i smiju se, ali neka, naucicu i ja koju rijec.
Ismet kad stane plesat to je komicno, volila bih ga snimit nego hljeba se najesti π
Ova dvojica su strpljivi sa mnom, a ovaj treci tako tako. Pomaze mi, a ronda mi kako sam do sad sve trebala nauciti, jer zaboga dva me dana zena obucavala.
Voljela bih znati je li on za dva dana naucio hljeb pravit.
Moram ga pitat sljedeci put kad mi tako kaze.
Jos jedna prednost je sto tako rano legnem i tako rano ustanem.
I evo ovo pisem zijevajuci.
Odsad samo pekarske postove pisem π
Zanimljiv je to posao, ali drugi put, vrijeme je za spavanac.
Za kraj muzicka numera koju mi je Krajiskinja neki dan poslala
