Kad je pocelo, ne mogu ni ja sa sigurnoscu reci.

Znam da sam prvi “slatkis” napravila dok sam klinka bila, neki drugi ili treci  razred osnovne.

Sastojao se od kasike margarina, kakaa u prahu, secera i kokosa. Nigdje veze.

I onda sam ga kao stavila u frizider na hladjenje, igralo se dijete, sta bi drugo.

Nije bilo bas toliko nejestivo.

Proslo je godina i godina dok nisam ponovo nesto pokusala. Ovaj put su to bile palacinke. Mama je pravila smjesu, a ja sam se ucila kako da pecem. Prvo sam se pomagala kasikama, viljuskama i nozevima, a onda sam uspjela da je okrenem u zraku. Koja sreca kad sam to napokon savladala.

Pozivale smo mi komsiluk danima, jer sam ih ja toliko pekla da nismo mogle pojesti. Bila sam poput fabrike palacinki.  Tad sam bila mozda osmi razred. Vise ih ne pravim tako cesto. Zamijenili su ih drugi slatkisi.

Nekoliko dana prije svog 21 rodjendana, napravim prvu tortu.  Nasla recept u novinama, nema pecenja kora, samo neke kreme, plazma keks i slag. Napravim jednu probnu, vidim jestiva. Podijelim po komsiluku, vidim niko je ne ruzi.

Napravim opet istu, pozovem drustvo, ljudi se pogubili. Hvale kolac na sva usta. Kontam, mozda ja to nesto kao i znam.

Onda su uslijedili usponi i padovi. Padovi su bili najvise estetske prirode.  Ukus je uvijek ostajao dobar.

Ovako je na pocetku izgledala moja Dobos torta:

Karamela mi nije isla od ruke pa sam odlucila da je zamijenim cokoladom, pa je Dobos torta dobila moj pecat.

 

Prava je steta sto kod nas ne postoji skola koja ciljano pravi poslasticare. Ali postoji eto internet i TV na kojem sam se prosto zaljubila u ono sto radi Rudolph van Veen i jos par nekih ljudi.

Kao sto su nekad djevojcice kopirale plesne korake, ja danas, necu reci kopiram, vise usvajam savjete koje Rudolph daje.

I ev’ dok ovo pisem,usput citam katastrofu od inspektorovog dana danas. Pa đe se jos naplacuje to uvjerenje o prebivalistu??

Vjerovatno niđe na svijetu, osim u Bosni.

Sva nam je unikatna, rodila je majka.