Ovih dana se kuha na sve strane.
Poslovno i privatno. Trudim se da me sve to ne dotice previse, valja cuvat zdrav razum kad krenem ucit ako Bog da.
Juce je na poslu bas bilo bezveze jer mi je pekar, kojeg zovem mrgud od ranog jutra zvocao.
Ali, onda se sve promijenilo.
Ulazi momak, mozda nekih 28, 29 godina da ima.
Na ledjima ranac sa stvarima, onaj kakve nose avanturisti. Ne vidjas to svaki dan u Brckom.
Pozdravlja se, ispita sta ima da se jede i naruci tu u pekari da jede. Odmah sam skontala da je iz Srbije.
Kaze da u Nisu zivi a otac mu je u Brckom.
Ispricali smo se da valja, sreca nije bilo guzve. Saznala sam da je dosao auto stopom, ide u Mrkonjic grad pa nazad za Nis. Radi na prekookeanskom kruzeru i sad je na odmoru.
Pricala sam mu da i ja imam zelju takvo nesto pokusati i ohrabrio me da napravim taj korak. Samo je pitanje vremena.
Ispricao mi je toliko toga u tako kratkom vremenu. Najvise mi se svidjelo koliko je kulturan i pristupacan, osvjezenje u moru krkana sa kojima se susrecem skoro svaki dan sto u pekari, sto na ulici.
Uglavnom, Mirko mi popravi i jutro i cijeli dan.
Nista posebno rekao bi neko. Ali, dovoljno je posebno njegovo ponasanje, govor, ophodjenje prema ljudima.
To su ljudi zbog kojih drugi ljudi hodaju nasmijani cijeli dan.
Drago mi je sto sam upoznala jos jednog predstavnika te rijetke vrste.
🙂
Ima takvih još al su pravilno raspoređeni. Moraju i drugi ponekad nekog pozitivnog sresti.
Izgleda bas. Meni je drago sto je i mene jedan takav dopao bar na nekoliko trenutaka, jer tacno toliko je dovoljno da se nekog sjecamo po dobrom ili losem.