Nek’ ostane barem pisani trag

5

Prošlo je dvije godine od mog zadnjeg pisanja.

Ko zna kad bih opet napisala nešto da se ti nisi rodila.

Neću ti moći dati sve ono što bih htjela, ali ti ljubavi sigurno neće manjkati nikada.

Ti si me naučila nekoj novoj ljubavi koju dosad nisam osjetila, i trenutno ne mogu zamisliti da ikog drugog volim na način na koji volim tebe.

Danas je godina dana kako si s nama, i samo Bog zna koliko smo svi dovili da tu i ostaneš, i koliko još uvijek strepimo za tebe lavice.

Dragi Allah te poslao u naše živote i od tog dana više ništa nije isto.

Rodila si se na prvi dan Ramazana, sjećam se kad mi je tvoj babi javio da si stigla.

Bila sam umorna poslije posla i nastavila da spavam kao da se ništa nije desilo, a onda mi je poslao video.

Tek tad sam bila svjesna da si stvarno tu, a ti si se već tad smijala kao da si znala da nikad više nećemo biti isti i da si nas sve zauvijek promijenila.

Naučila si nas šta je strpljenje, bezuslovna ljubav, učiš nas šta je borba za život i onda kad nam nije do života. Tvoj osmijeh, on liječi.

Tvoje okice se smiju kao nijedne druge. Smiješ se uprkos svemu, i ne daš da te savladaju oni lošiji dani.

Najljepša bebo, budi mi dobro i zdravo još dugo godina. Ostani sa nama uprkos svemu. Obećavam ti da ćemo dati sve od sebe da ti ovdje bude lijepo, da nikad ne osjetiš one velike tuge što slamaju nevina dječija srca.

Tog šestog maja, ti si rodila nas, i postala si naše malo sunce koje nas grije svakog dana.

Da mogu birati, opet bih izabrala biti tvoja tetka, mrvice mala lavovskog srca.

Žao mi je što danas ne mogu biti s vama, ali ništa to nije, nadoknadićemo

sve ljubičice moje..

4 thoughts on “Nek’ ostane barem pisani trag

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *