Mislim da vam nisam nikad pricala mnogo o poslu koji sam dobila prije skoro pet godina.

Sjecam se da smo u radnju usli prvog aprila, bilo nas je osam na probnom radu. Prostor je bio ogroman, sve u krem i svijetlim nijansama.
S obzirom da sam dotad radila u prilicno losijim prostorima i na losijim poslovima, bila sam i vise nego sretna sto sam napokon nasla nesto normalno. Znala sam da moram dati sve od sebe, da se dokazem i da ostanem na tom poslu.

Tako je i bilo.

Radila sam vrijedno, davala maksimum od sebe, i na kraju sam i dobila taj posao.

Nakon odlaska covjeka koji nas je zaposlio bila sam prepustena sama sebi i ne bas omiljena medju kolegicama, jer smo se ja i on sprijateljili, i dan danas smo ostali prijatelji. Napakovano mi je da sam radi toga dobila posao, i dvije kolegice su se jako trudile da dobijem otkaz.

Izgovor je bio da sam losa u radu sa kupcima, jer eto nisam dosad radila takvu vrstu prodaje. Znala sam da mogu bolje, i pokazala sam im bolje. Poslovodja, koja je tada navijala za moj otkaz, promijenila je misljenje.

Postala sam njena desna ruka, a ona je sve vise i vise poslova prebacivala meni, da bi mogla zabusavati, i raditi neke svoje privatne poslove.

Znala sam da bih to radila puno bolje od nje, i zaista sam zeljela da ja dodjem na to mjesto.

Polako, ali sigurno otisle su obje kolegice koje su mi zeljele otkaz. Prva je dobila otkaz, a poslovodja je dala otkaz.

Ja sam prije toga smogla hrabrosti da obje prijavim za stvari koje su radile, a koje su se kosile sa nacelima nase firme. Prije to ne bih nikad uradila, nego bih trpila i sutila.

I tako, na ovom putu sam naucila jos jednom kako da budem jaca, kako da se borim i izborim za sebe. Kako nikome ne trebam da predam svoje mjesto, i kako nikad, ali nikad niko ne moze tvrditi da sam posao dobila. Ja sam ga zaradila.

To sam rekla i njoj. Ovaj posao sam zaradila, niko mi ga nije poklonio.

Nakon njenog odlaska, logicni slijed je bio da ja zauzmem mjesto poslovodje.

Naravno da sam prihvatila, pa to sam i htjela.

Ono cemu ja tezim, i sto mi uspjeva je da smo tim, da nema niko veca ili manja prava. Moje obaveze jesu vece, ali moje kolegice imaju jednaka prava kao i ja. Postigla sam harmoniju u kojoj sve tri radimo i jednako pridonosimo nasem poslu.

Ja sam s druge strane dobila puno vise obaveza i odgovornosti, koje su me opet oblikovale u nekom drugom pravcu. Izuzetna prilika za ucenje i snalazenje na novoj poziciji.

Nakon skoro tri godine na poziciji poslovodje, vjerujem da je doslo vrijeme za nesto novo.

Vec dugo razmisljam da mi treba novi posao, jer sam ovdje trenutno dostigla svoj vrhunac i to je to, mjesta za napredak vise nema.

Mnogo sam naucila i o sebi, i onome sta mozemo postici ako se trudimo, i povlacimo prave poteze.

Sjecam se svojih pocetaka u pekari, i kako sam bila uplasena, i kako sam djetinjasto sve primala k srcu, mogli su me rasplakati i izbaciti iz takta za sekundu.

Stekla sam mnogo vise samopouzdanja u komunikaciji sa ljudima, sa nadredjenima, sa kolegicama. Naucila sam kako da delegiram poslove, kako da postignem balans izmedju nas tri. Kako da pristupim rjesavanju problema, kako da se suocim sa raznim izazovima kroz dan. Improvizacija je vjestina koju sam jako dobro savladala.

Naucila sam da cijenim sebe, svoje vrijeme( ovo doduse odnedavno pocinjem da cijenim), naucila sam da nam niko ne moze reci za sta smo sposobni, a za sta nismo.

Najbitnije od svega, naucila sam da mozes raditi sta hoces ali ne i dokad hoces. I da ne smijem nikad dozvoliti da me losi ljudi, prepreke, strahovi zaustave.

Od pekare sam dosla do poslovodje. Zahvalna sam na tome, i zahvalna sam sto mi glava nije u oblacima i ne smatram se boljom od drugih radi toga. Smatram da svaki covjek trudom i zalaganjem moze i puno vise od toga da postigne.

I ma sta postali, i koliko zaradjivali ili vazni bili, formula za uspjeh je ostati cvrsto nogama na zemlji, i ne izgubiti onaj polet i djetinji zanos.

U fazi sam citanja svojih starih postova.

Naidjem tako i na onaj u kojem sam pisala kako sam u Buzimu upoznala Amru, koja je moja zemljakinja, Tuzlanka.

Prijateljice smo vec skoro 8 godina, i kako sam sad napisala taj broj, nevjerovatna mi je cinjenica da je toliko vremena vec proslo.

Prosle godine sam je nakratko vidjela kad sam otisla da posjetim sestru.

Ove godine se napokon ostvarilo ono o cemu sam pisala u prvom postu o Amri.

Bile smo zajedno za rodjendan. Otisle smo na rucak i na kafu, provele smo par sati zajedno, kao da smo se juce rastale a ne, sad vec davne, 2015te godine.

Rekla mi je da sam najbolje sto joj se desilo u Buzimu poslije njenog muza i cerke.

I ona je bila najbolje sto se meni desilo, jedina osoba kojoj sam bezrezervno vjerovala i na koju sam mogla racunati u svakom momentu.

Citala sam neke svoje stare postove. Cinilo mi se kao da to nisam pisala ja. Ustvari to i nisam sadasnja ja. Razmisljala sam bolje tad, i radila sam bolje.

Ova osoba koja sad kuca po tastaturi je neko drugi. Sa puno manje samopouzdanja i hrabrosti od one djevojke prije. Ne sjecam je se vise. Mozda ponekad kroz maglu da se sjetim kako je nekad radila i izgledala.

Znala sam kako treba da se ide kroz zivot, znala sam sta je dobro a sta lose, imala sam jasne granice. Sad ih nemam. Negdje usput sam izgubila onu sebe.

Cini mi se da je to gubljenje pocelo puno prije mog povratka u Brcko, a ovdje sam se nacisto unistila.

Po dolasku u Brcko radila sam u obliznjoj pekari. I koliko god su moji problemi tad bili veliki, bila sam sretnija, nasmijana, vesela osoba.

Sada sam poslovodja radnje u koju sam usla prvog aprila 2017te godine. Iste one radnje za koju sam se borila svim snagama da upadnem, da ostanem i evo me 4 godine poslije.

Sa novim obavezama, novim problemima, vecim odgovornostima, stresovima. Sa manje osmijeha, manje empatije prema ljudima, cangrizava i dosadna.

Prošlo je dvije godine od mog zadnjeg pisanja.

Ko zna kad bih opet napisala nešto da se ti nisi rodila.

Neću ti moći dati sve ono što bih htjela, ali ti ljubavi sigurno neće manjkati nikada.

Ti si me naučila nekoj novoj ljubavi koju dosad nisam osjetila, i trenutno ne mogu zamisliti da ikog drugog volim na način na koji volim tebe.

Danas je godina dana kako si s nama, i samo Bog zna koliko smo svi dovili da tu i ostaneš, i koliko još uvijek strepimo za tebe lavice.

Dragi Allah te poslao u naše živote i od tog dana više ništa nije isto.

Rodila si se na prvi dan Ramazana, sjećam se kad mi je tvoj babi javio da si stigla.

Bila sam umorna poslije posla i nastavila da spavam kao da se ništa nije desilo, a onda mi je poslao video.

Tek tad sam bila svjesna da si stvarno tu, a ti si se već tad smijala kao da si znala da nikad više nećemo biti isti i da si nas sve zauvijek promijenila.

Naučila si nas šta je strpljenje, bezuslovna ljubav, učiš nas šta je borba za život i onda kad nam nije do života. Tvoj osmijeh, on liječi.

Tvoje okice se smiju kao nijedne druge. Smiješ se uprkos svemu, i ne daš da te savladaju oni lošiji dani.

Najljepša bebo, budi mi dobro i zdravo još dugo godina. Ostani sa nama uprkos svemu. Obećavam ti da ćemo dati sve od sebe da ti ovdje bude lijepo, da nikad ne osjetiš one velike tuge što slamaju nevina dječija srca.

Tog šestog maja, ti si rodila nas, i postala si naše malo sunce koje nas grije svakog dana.

Da mogu birati, opet bih izabrala biti tvoja tetka, mrvice mala lavovskog srca.

Žao mi je što danas ne mogu biti s vama, ali ništa to nije, nadoknadićemo

sve ljubičice moje..

Ima mnogo toga na cemu treba da budem zahvalna, mnogo ljudi koji nemaju pola onog sto imam ja i ljudi slicni meni.

Ima, ali nisam sretna. I znam, procitala sam toliko toga zasto bih trebala da budem, ali nisam i mozda je to zapravo u redu.

Ne treba kriti kako se osjecas. Ne treba jer ce to na kraju da nas pojede iznutra.

Nisam ja ni za varijantu da se kuka, samo ne moramo reci da smo dobro ako nismo.

Toliko, ne znam ni ja bas svrhu ovog napisanog posta.

Nekad se svaki dan piskaralo, sad kao po navici udjem svako pola godine.

Ne usudim se da otvorim ni jedan od onih postova koje sam pisala, vjerovatno cu sama sebi da se cudim i da se pred samom sobom zacrvenim.

To valjda dolazi sa godinama.

 

A vi, kako te 😀

Udjem nakon sto godina, i vidim poruku na voxu.

Nekad davnoo sam debeloj hanumi poslala poruku i ona je tek skoro vidjela, nisam ni obracala paznju na datume.

Alki kaze da je ostario, citam i mislim kako je moje dusa stara.

A odavno ne citam, ne gledam i ne razmisljam.

Eto tako sam

 

Kaze mi kolegica da sam ojacala, da nisam ona sa pocetka, i da se sad borim za sebe, i kazem drugima kad nisu u pravu.

 

Nisam sigurna jesam li ojacala, ili mi je to samo postalo svejedno za sve sto se oko mene desava.

Znam da smo sami sebi najbitniji, i da ne gubimo nista.

Ovakvi poslici se mogu posvuda raditi, a za minimalac necu da sutim.

Ono sto sam ja primjetila je da lagano postajem sve manje osjecajna.

Mnogo se zla nakotilo, mnogo je licemjera, losih ljudi, i sve vise postajem kao oni.

Nije mi lijepo ni u jednom sloju koze koji imam. Nije mi lijepo ni kad sam iskrena i osjecajna, nije mi lijepo ni kad lazem, posebno kad lazem da me nista ne dotice i da mi je tako svejedno.

Nije mi lijepo, ali drugo nista nemam, mozda mi i ne treba.

Otkako sam se vratila u Brcko sve se promijenilo, svega ima hvala Bogu, ali nema mene.

Inace ljudi pronadju sebe kad se vrate tamo gdje su rasli, ali se meni cini da sam ja sebe jos vise izgubila ovdje.

 

Nijedno nebo vise nije moje.

Ovdje smo svi svoji na svome.

Udjem pa izadjem i tako danima, ne znam sta napisati.

Mozda bih i znala, ali ja samo odskrinem vrata, nikako da udjem.

Odlucih da i ja nesto napisem.

Davno sam nekad pisala da bas volim njene postove, ni sama ne znam zasto. Ona je mislila da me njen nick zaintrigirao, a ja sve kontam mozda je to jer donekle dijelimo slicne sudbine.

Bar ove sto se tice konfekcijskog broja.

Mislim da sam odavno prestala misliti o tome kako izgledam u ocima nekog drugog. Momka, slucajnog prolaznika, onog ljepotana za kojim sve sline.

Ali, u svojim ocima nemam lijepu sliku i shvatam da je krajnji rok da se prestanem zezati.

Debljina je samo vrh ledenog  brijega.

U sustini ako to ne mozemo da kontrolisemo, sta mozemo?

Ako ne mozemo u tome da uspijemo, u cemu mozemo?

To je najbanalniji primjer kako se odricanjem od nekih prolaznih stvari dobija dugorocno zadovoljstvo.

Ne velim ja da cemo biti sretnije, ispunjenije, jer nasa sreca ne zavisi od velicine odjevnog predmeta.

Upoznajem sebe svaki dan i shvatam da je problem u mojoj glavi i u ogranicenju koje sam sama sebi napravila.

Pomalo sam depresivna, naizgled ni zbog cega, ali u stvari zbog licnih pogresnih izbora.

Zbog prevelikih ocekivanja, zbog cijelih scena razradjenih u mojoj glavi.

A zivot nije sniman po nasem scenariju, mi smo samo glumci koji rade bez honorara.

Tako da, mogu ja do ujutru slusati ovog ili onog “zivotnog” trenera, al dok se u svojoj glavi ne oduzmem i saberem, nema od toga nista.

Ono sto je sigurno, trebamo se fokusirati na sebe. Konkretno ja i nasa hanuma, na svoje potrebe, na svoje zelje, ispunjenje nasih snova. Zbog nas, ne zbog njih.

Muskarci, kao i sve u zivotu, budu i prodju.

Muskarac koji je prosao i ostavio bolan trag u mom zivotu, odavno je sretan. I tek nedavno sam pogledala njihovu sliku bez gorcine, nedavno sam se nasmijesila i bilo mi je drago da je sretan.

Svemu treba vrijeme, ali ne smijemo dozvoliti da prodju mjeseci i godine da nastavimo sa zivotima.

Na kraju, mi ostajemo same sebi, pa valjda smo onda same sebi najprece.

Nemam pojma koliko ce mi jos trebati da sama pocnem slusati svoje, tudje, tvoje savjete, ali pocecu.

Jer, procitah neki dan ne zivi se jednom; zivi se svaki dan, a jednom se umire.

I vise se ne vodim logikom smrsacu/promjenicu se da djubre vidi sta je mogao da ima, nego smrsacu i popravicu svoj zivot tako da me zivo zabolje da li neki tamo pati za mnom ili ne, da li mu je dobro ili ne.

PS:

Nedostajao mi je Vox, kao i svaki put kad me dugo nema..