Nek’ ostane barem pisani trag

6

Prošlo je dvije godine od mog zadnjeg pisanja.

Ko zna kad bih opet napisala nešto da se ti nisi rodila.

Neću ti moći dati sve ono što bih htjela, ali ti ljubavi sigurno neće manjkati nikada.

Ti si me naučila nekoj novoj ljubavi koju dosad nisam osjetila, i trenutno ne mogu zamisliti da ikog drugog volim na način na koji volim tebe.

Danas je godina dana kako si s nama, i samo Bog zna koliko smo svi dovili da tu i ostaneš, i koliko još uvijek strepimo za tebe lavice.

Dragi Allah te poslao u naše živote i od tog dana više ništa nije isto.

Rodila si se na prvi dan Ramazana, sjećam se kad mi je tvoj babi javio da si stigla.

Bila sam umorna poslije posla i nastavila da spavam kao da se ništa nije desilo, a onda mi je poslao video.

Tek tad sam bila svjesna da si stvarno tu, a ti si se već tad smijala kao da si znala da nikad više nećemo biti isti i da si nas sve zauvijek promijenila.

Naučila si nas šta je strpljenje, bezuslovna ljubav, učiš nas šta je borba za život i onda kad nam nije do života. Tvoj osmijeh, on liječi.

Tvoje okice se smiju kao nijedne druge. Smiješ se uprkos svemu, i ne daš da te savladaju oni lošiji dani.

Najljepša bebo, budi mi dobro i zdravo još dugo godina. Ostani sa nama uprkos svemu. Obećavam ti da ćemo dati sve od sebe da ti ovdje bude lijepo, da nikad ne osjetiš one velike tuge što slamaju nevina dječija srca.

Tog šestog maja, ti si rodila nas, i postala si naše malo sunce koje nas grije svakog dana.

Da mogu birati, opet bih izabrala biti tvoja tetka, mrvice mala lavovskog srca.

Žao mi je što danas ne mogu biti s vama, ali ništa to nije, nadoknadićemo

sve ljubičice moje..

Svi ljudi lazu…oci nisu ljudi

2

Ima mnogo toga na cemu treba da budem zahvalna, mnogo ljudi koji nemaju pola onog sto imam ja i ljudi slicni meni.

Ima, ali nisam sretna. I znam, procitala sam toliko toga zasto bih trebala da budem, ali nisam i mozda je to zapravo u redu.

Ne treba kriti kako se osjecas. Ne treba jer ce to na kraju da nas pojede iznutra.

Nisam ja ni za varijantu da se kuka, samo ne moramo reci da smo dobro ako nismo.

Toliko, ne znam ni ja bas svrhu ovog napisanog posta.

Svako pola godine

4

Nekad se svaki dan piskaralo, sad kao po navici udjem svako pola godine.

Ne usudim se da otvorim ni jedan od onih postova koje sam pisala, vjerovatno cu sama sebi da se cudim i da se pred samom sobom zacrvenim.

To valjda dolazi sa godinama.

 

A vi, kako te 😀

inbox

4

Udjem nakon sto godina, i vidim poruku na voxu.

Nekad davnoo sam debeloj hanumi poslala poruku i ona je tek skoro vidjela, nisam ni obracala paznju na datume.

Alki kaze da je ostario, citam i mislim kako je moje dusa stara.

A odavno ne citam, ne gledam i ne razmisljam.

Eto tako sam

 

…..

1

Kaze mi kolegica da sam ojacala, da nisam ona sa pocetka, i da se sad borim za sebe, i kazem drugima kad nisu u pravu.

 

Nisam sigurna jesam li ojacala, ili mi je to samo postalo svejedno za sve sto se oko mene desava.

Znam da smo sami sebi najbitniji, i da ne gubimo nista.

Ovakvi poslici se mogu posvuda raditi, a za minimalac necu da sutim.

Ono sto sam ja primjetila je da lagano postajem sve manje osjecajna.

Mnogo se zla nakotilo, mnogo je licemjera, losih ljudi, i sve vise postajem kao oni.

Nije mi lijepo ni u jednom sloju koze koji imam. Nije mi lijepo ni kad sam iskrena i osjecajna, nije mi lijepo ni kad lazem, posebno kad lazem da me nista ne dotice i da mi je tako svejedno.

Nije mi lijepo, ali drugo nista nemam, mozda mi i ne treba.

Otkako sam se vratila u Brcko sve se promijenilo, svega ima hvala Bogu, ali nema mene.

Inace ljudi pronadju sebe kad se vrate tamo gdje su rasli, ali se meni cini da sam ja sebe jos vise izgubila ovdje.

 

Nijedno nebo vise nije moje.

citajuci post od debelehanume

3

Odlucih da i ja nesto napisem.

Davno sam nekad pisala da bas volim njene postove, ni sama ne znam zasto. Ona je mislila da me njen nick zaintrigirao, a ja sve kontam mozda je to jer donekle dijelimo slicne sudbine.

Bar ove sto se tice konfekcijskog broja.

Mislim da sam odavno prestala misliti o tome kako izgledam u ocima nekog drugog. Momka, slucajnog prolaznika, onog ljepotana za kojim sve sline.

Ali, u svojim ocima nemam lijepu sliku i shvatam da je krajnji rok da se prestanem zezati.

Debljina je samo vrh ledenog  brijega.

U sustini ako to ne mozemo da kontrolisemo, sta mozemo?

Ako ne mozemo u tome da uspijemo, u cemu mozemo?

To je najbanalniji primjer kako se odricanjem od nekih prolaznih stvari dobija dugorocno zadovoljstvo.

Ne velim ja da cemo biti sretnije, ispunjenije, jer nasa sreca ne zavisi od velicine odjevnog predmeta.

Upoznajem sebe svaki dan i shvatam da je problem u mojoj glavi i u ogranicenju koje sam sama sebi napravila.

Pomalo sam depresivna, naizgled ni zbog cega, ali u stvari zbog licnih pogresnih izbora.

Zbog prevelikih ocekivanja, zbog cijelih scena razradjenih u mojoj glavi.

A zivot nije sniman po nasem scenariju, mi smo samo glumci koji rade bez honorara.

Tako da, mogu ja do ujutru slusati ovog ili onog “zivotnog” trenera, al dok se u svojoj glavi ne oduzmem i saberem, nema od toga nista.

Ono sto je sigurno, trebamo se fokusirati na sebe. Konkretno ja i nasa hanuma, na svoje potrebe, na svoje zelje, ispunjenje nasih snova. Zbog nas, ne zbog njih.

Muskarci, kao i sve u zivotu, budu i prodju.

Muskarac koji je prosao i ostavio bolan trag u mom zivotu, odavno je sretan. I tek nedavno sam pogledala njihovu sliku bez gorcine, nedavno sam se nasmijesila i bilo mi je drago da je sretan.

Svemu treba vrijeme, ali ne smijemo dozvoliti da prodju mjeseci i godine da nastavimo sa zivotima.

Na kraju, mi ostajemo same sebi, pa valjda smo onda same sebi najprece.

Nemam pojma koliko ce mi jos trebati da sama pocnem slusati svoje, tudje, tvoje savjete, ali pocecu.

Jer, procitah neki dan ne zivi se jednom; zivi se svaki dan, a jednom se umire.

I vise se ne vodim logikom smrsacu/promjenicu se da djubre vidi sta je mogao da ima, nego smrsacu i popravicu svoj zivot tako da me zivo zabolje da li neki tamo pati za mnom ili ne, da li mu je dobro ili ne.

PS:

Nedostajao mi je Vox, kao i svaki put kad me dugo nema..

 

 

 

Strah

2

Paralizuje

Ne da nam da napredujemo

Ucahuri nas u jednom mjestu, zabetonira nas i ne da nam dalje

Kao ono kad na tjelesnom preskaces kozlic pa odskocis i stanes

Ne smijes da preskocis

Ja sam se danas narugala jednom strahu

Jednom nevaznom strahu, ali mozda me to potakne da se narugam i drugima i da se suocim i sa njima

Spustila sam se niz tobogan na bazenu

Nemam pojma ni koliko je visok, ni kojom brzinom se sve odvijalo

Znam samo da je srce lupalo k'o ludo dok sam se jos penjala stepenicama

Znam da sam se tresla kad sam napokon izasla iz vode

Sve je to potrajalo mozda desetak sekundi, ali se gore cinilo kao vjecnost

Posebno na sredini

Tu vec imas osjecaj da je to to, nemas apsolutno nikakve kontrole nad onim sto ce se desiti

Ne smijem ni da zamislim sta bi se desilo da je nesto poslo po zlu

Spustila sam se i drugi put

Bilo je odlicno, ali taj osjecaj da nemas kontrole…

I shvatis da ne mozes sve kontrolisati, da nekad treba stisnuti zube i uraditi to nesto ma kako strasnim se cinilo

Prodje

Sve prodje, prezivis i ides dalje

Strahove i tako uglavnom kreiramo sami

Bez obzira, kad ponovo gledam ovu sliku, mislim da nema sanse da ovo vise ponovim

kad oznoje se i dusa i tijelo

3

Pa mi tesko, i kontam mogla si sprijeciti.

Tijelo izbacuje svoje otrove a oci svoje. I da se ponekad ne razbolimo, pa ko bi nam stao na kraj.

Nego, dobro je ovo ovako, malo predeveras pa  ko nov.

Nije to bilo nista strasno, malo gripe, preznojavanja, puno kajanja i ceznje.

Razmisljanja. Ubice me jednom.

Zanimljivo koliko ludaka je medju nama, a mozda oni i nisu ludi, mozda vide svijet pravim ocima a mi se smijemo.

Mozda je u tome kvaka, znaju da ih smatramo ludacima pa mogu reci sve bas onako kako jeste, bez da ih iko proziva zbog toga.

Svega ima, al ja vise nemam snage. Jastuk me zove.

counting stars

2

Posao dobila.

Naucila jos ponesto o ljudima.

Nije ti svako prijatelj i ne zeli ti svako dobro.

I ucim se da ne vjerujem, al’ se tu uvijek zajebem pa povjerujem.

Postoji vuk u jagnjecoj kozi, ali niko ne sumnja na jagnje, da bi i ono moglo biti poput vuka.

A itekako moze.

Vrijeme je da se prestane vjerovati kako je svako dobar dok se ne dokaze suprotno.

Ljudi su sebicni, samodopadljivi, nemaju strpljenja ni razumijevanja za druge.

Cast izuzecima, i drago mi je sto su neki izuzeci dio moga zivota.

I da, mislim da ce ovaj posao biti prilicno zahtjevan. Mnogo se nadgleda, svaka se sitnica prati, sto je istovremeno i dobro i lose, al’ sta je tu je.

Mozda i izletimo brzo, mozda ostanemo duze nego sto mislimo.

Ali moram priznati da je ovo dosad najprofesionalnija firma u kojoj sam radila.

Bicemo pravo zeznute, imacemo i plocice sa imenima, ako to ista znaci.

Ako vise ista znaci.