Znala sam da je nesto citala, ali nisam znala da ono pravo prati blog.
Ili naleti s vremena na vrijeme, ne znam.
Nasa prica je pocela davne 2005 godine. 2004 smo upisale prvi razred srednje skole. Nervirala me opasno.
A i ja sam iskoristavala svaku priliku da nju iznerviram. Uvijek je nerviralo kako je provociram smireno iz klupe. Tako je i dan danas. Vecinu ljudi nervira to sto sam smirena dok ih provociram.
Sve do jednom. Taj dan je promijenio nas dvije. Taj dan smo sjedile na klupi ispred parka i pricale. Taj dan smo postale najbolje prijateljice a da to nismo ni znale.
Kad bi covjek znao, pisao bi takve trenutke, ali ne zna.
Nase prijateljstvo nije bilo slicno ni jednom mom dotadasnjem prijateljstvu. Nismo bile klasicne prijateljice koje su tracarile o drugima pa onda kad se rastanemo jedna o drugoj. Zanimale su nas neke stvari koje drugi nisu shvatali. Imale smo svoj smisao za humor, nismo morale ni izgovoriti sve, a vec smo znale sta ona druga misli.
Zivjele smo i uzivale. Uzivale u zivotu, u skoli, u nasem prijateljstvu. Bjezale smo 😀
Nismo imale razloga, bile smo super ucenice, ali smo voljele malo glumit buntovnice 😀
Toliko smo vremena provodile skupa da je i razrednik na roditeljskom rekao mojoj mami, i njenoj sestri da smo ja i ona uvijek u paketu. Nikad nas covjek nije mogao vidjeti odvojene. Ako smo u klupi, zajedno smo, ako bjezimo, uvijek u paru, na odmoru zajedno.
Kod nje sam cijenila to sto se nije ljutila ako joj kazem istinu. A i ona je meni uvijek mogla iskreno reci. Ako nam nesto nije odgovaralo u nasem odnosu, to smo otvoreno iznosile bez ustrucavanja.
Snimale smo neke blesave klipove, pa poslije to gledale, smijale se. Smisljale neke glupe pjesme, kojima i dan danas pamtimo tekst.
Jedne prilike smo se htjele slikati u busu. Tad bili oni foto aparati sa filmom. Vidim ja Bina se smije ko budala, a ja joj govorim da ce slika biti bas super, spontana, vesela. Stisnem dugme, kad blicnu ispred nas. Okrenula ja aparat na pogresnu stranu 😀 a ona nije mogla od smijeha da mi kaze.
Najljepse stvari su nam se desile zajedno. 2008 smo isle sa njenom sestrom u Tuzlu na koncert Dine Merlina. Tad je nas san bio da ga slusamo uzivo, i ostvarile smo ga zajedno. Slike ne postoje jer smo upamtile momente. Kao da je sad gledam kako mlatara rukama dok plese, udara u glavu zenu ispred sebe, pa je miluje po glavi ko kakvo dijete 😀 .
Ipak, nekad smo znale toliko povrijedit jedna drugu, kao da smo najveci neprijatelji. Znala sam more suza isplakati jer me stvarno bolilo njeno ponasanje. I dan danas je egoisticna. Znam da je to u jednu ruku i dobro.
Toliko smo se jednom posvadjale da je cak i profesorica bosanskog primjetila kako s nama nesto nije u redu. Sabina se pravila da je nije briga, a ja se sjecam da su meni suze navirale slusajuci je kako prica o meni kao da joj nista ne znacim. To je bila nasa najgora svadja, a ono sto je prethodilo tome suvisno je i spominjati.
Jedne godine smo se posvadjale par dana prije mog rodjendana. K’o kakav stari bracni par kad okrenu ledja jedno drugom u krevetu, tako smo i mi odmah promjenile mjesta u klupi.
Odem u pekaru, kad tamo nema moje omiljene pletenice. Kaze mi ona radnica da mi je maloprije prijateljica bila i uzela zadnju. Eto, i radnice u pekari nas ba zapamtile zajedno.
Prije nego je zvonilo za pocetak casa, dolazi Sabina i stavlja mi pletenicu na sto. Moj najljepsi rodjendanski poklon u tom momentu, jer je znacio i nase pomirenje.
Hocu da ti kazem da se vise ne ljutim radi maturske veceri, ni radi svih teskih rijeci koje su presle preko tvojih usta. A nadam se da se ni ti ne ljutis radi teskih rijeci koje su presle preko mojih usta.
Obje smo se promijenile, i ko zna zasto je to dobro. Klele smo se da cemo uvijek ostati one iste, neiskvarene osobe, a necemo. Tesko je ostati isti. Znas i sama da su ona djeca u nasim dusama umirala lagano sa svakim danom sto je dolazio.
Sjecas se koliko smo plakale kad sam odlazila. I da smo te noci zalile sto nismo za raspuste vise vremena provodile skupa. Tad sam ti rekla da je kasno. Vrijeme ne mozemo vratiti, a ni ono kakve smo bile. Ovo nebo ne trpi ovakve poput nas.
A onda smo se udaljile. I uvijek iznova obnavljale i gubile prijateljstvo. Ali znam da se nikad nismo prestale voljeti. Ti si bila moj mac sa dvije ostrice. Bila si moj oslonac, a nekad si bila i moj kamen spoticanja. Jer si ishitrena, ne razmislis o onome sta tvoji postupci mogu da naprave.
Malo je ovo da se ispise sve sto smo mi bile. Paket je tako odgovarajuca rijec. O Boze, kako mi nedostajes, to ti nikad ne bih priznala kad sam ljuta na tebe. Ali, odavno u meni nema ljutnje prema tebi.
Znam da nikad nece biti kao sto je bilo, i da su nase zivote obogatili novi ljudi, nova prijateljstva. Ali ono sto je bilo nase, niko nece imati.
I znas, falis mi da idemo na Ficibajr, onako da sjedimo i gledamo Savu, bez rijeci koje bi sve pokvarile.
