Skoro da nisam ni spavala od uzbudjenja. Komsinica zove na kafu jer je i njen muz popisivac. Ulazim, kad tamo jos jedan kolega. Tako se malo smijemo, malo kontamo kako li ce sve to da izgleda. Kona se zeza, samo joj pare na umu, veli da cemo je castit kad naplatimo jer nam je kafu skuhala. Nas troje sjedamo i voze me na moju pocetnu tacku. Pojma ja nemam, nikad u zivotu na tom mjestu nisam bila prije popisa. Nema veze. Uzimam kartu i krecem.
Panika. Kuce na karti preblizu, zovem instruktoricu da provjerim koja je koja. Prevazidjem i to pa krenem polagano.
Obilazim sest kuca i svih sest prazno. Dolazim do jedne, otvara stara nana i kaze da dodjem poslije kad se snaha vrati sa posla. “Nije problem” velim ja njoj a kontam sta cu sad, 9:30 a nisam jos nista uradila.
Tabanam dalje, makadam. Ne smeta. Dolazim do sljedece kuce, i napokon pogodak. Sad me trema posteno trese, a vidim nije ni sa ukucanima bolje. Nisu se bas nadali da ce biti prvi, a domacin ce to poslije prepricavat po selu, znacilo covjeku valjda :D. Vidim pripremio se maksuz, ipak je to bio dogadjaj kod nas. Isao je toliko u detalje da je vadio sve one silne papire o zemljistu, pa cak je i na Googlu mjerio tacno koliko ima zemlje :D. Haos.
Nakon skoro dva sata i jednog ponistenog listica krecem dalje. Vracam se na sve one prazne kuce i napokon svi su tu . Nevjerovatno kako mi je prvi dan ostao u sjecanju. Popisem raju, i krenem dalje, kad ide auto prema jednoj kuci , a taman i ja idem njima. Bracni par u poznim godinama. Maksuz krenuli iz Austrije da se popisu. K’o naruceni. Poselamismo se i ulazimo. Klasicna domacica, veli dijete nemoj sta zamjerit sad smo stigli u kuci je haos. Kazem da nema veze, niko na to ne obraca paznju. Daje mi burek da pojedem i ne pristaje na odbijanje. Na kraju mi pakuje sokic, veli da mi se nadje.
Vratim se na onu nanu, svi kod kuce. Topla porodicna atmosfera, smijeh i sala, djeca znatizeljno hodaju oko mene da vide sta li ja to pisem. Ima nesto u tim starim nanama, uvijek ti upute lijepu rijec i hvala im. Postujte stare nane, a i djedove Bogami. Ne traze oni puno, samo da koju progovorite sa njima uz osmijeh. Ne morate cak ni da govorite, samo ih saslusajte, eto toliko su oni jednostavni.
Zavrsim i tu kucu i pitam ih dalje za put prema mjestu gdje se nalazim sa ostatkom ekipe. Djevojka koja je bila tu se ponudi da me povede precicom. Prosle smo neku veliku livadu, kad dusu nisam ispustila. Pokaza ona meni put dalje. Idem ja, a suza suzu goni. Samo mislim kako cu ja ovo ako ne mogu prezivjeti jednu livadu. Dolazim pred zgradu gdje su ostali i malo se saberem. Ulazim unutra, svi me gledaju, kazem im da me nista ne pitaju pola sata dok ne dodjem sebi. Onda smo poceli da pricamo o svemu sto nas je docekalo taj dan. Dijelim svoje sendvice sto sam ponijela, a posto sam vec jela nisam ni bila gladna. Tu smo svi priznali jedni drugima kako smo imali postenu tremu. I samo smo zivkali instruktoricu, kao da smo preko noci sve zaboravili. Ali novi dan, nova nafaka. Vec sutradan smo bili uvjezbani ko veliki 😀