Isla ja nocas nesto u carsiju, i zabradim se ja aman, pravo ko nikab da nosim. Hladno brate bilo. Dodjem kuci, slikam svoj “nikab” i razmisljam o svim tim zenama koje ga zaista nose. Zasto one nekome smetaju? Kako god okrenes, puna su nam usta demokratije, ljudskih prava, bla, bla, bla, a u praksi je skroz drukcije. Doduse, marama je sama po sebi problem ljudima. Onu noc dok sam se vracala za Bosnu, poce prica kako su ih jednom drzali sat vremena na svakom granicnom prelazu zbog nekog “vehabije.” Eh na tu se pricu nadoveza neki lik sa komentarom sta ce zenama marame kad idu u Austriju. Kaze kad predjes granicu, skidaj. Zapravo je bila rijec o pokrivenoj zeni koja je putovala s nama, eto po njegovom ona je trebala da skine maramu da je carinik vidi, iako sam carinik to nije zahtijevao i zenu je pustio bez ikakvih zavrzlama, kao i sve nas. Onda ga omladina napade pa on prestade sa tom glupom pricom.   U nasem drustvu ovo je neki problem. Mada, nije im problem kad ulicom prodje polugola djevojka, to je sasvim ok. Nije im problem da nasa djeca gledaju neke osobe koje na sve lice, osim na insana. Ali je problem kad naidje neko potpuno pokriven, jos ako pokrije lice, auuu, eno je bombama opasana. U sustini, pravi vjernik ne radi ono sto nam serviraju na TV ekranima, i tacka. Tu nema dalje rasprave. Ko se Islama drzi ne ubija bez razloga, ne uznemirava ljude oko sebe, i ne, muskarac, musliman, se ne krije iza zenske odjece. Davno, u nekom tinejdzerskom dobu, ni meni nije bilo prijatno vidjeti zene od glave do pete u crnom. Nije ih tad bilo puno, zato mi je bilo neobicno. Sad mi je to normalno. To su ljudi kao i mi. Ne rade nam nista, ne uznemiravaju nas, ja se ne osjecam ugrozeno u njihovoj blizini. E sad, posto su vam usta puna ljudskih prava, shvatite vec jednom, svaka osoba ima pravo na sebe obuci sta hoce!   I sa svim tim ljudima sam imala priliku da pricam, da se upoznam, i evo me, jos uvijek sam ziva. I sa zenama u nikabu i sa muskarcima “vehabijama” i vidjela da su to sasvim normalni ljudi, rekla bih cak bolji od nekih “normalnih” koje sam upoznala. I ne, nemaju bombe u kuci, niti neke “ekstremne” oznake, zastave.  

Pronadji razliku. Skoro da je i nema, osim sto se kod mene vise nos vidi. E, vidis razlika je velika. Ona bi za svoj nikab dobila kaznu jer ga nosi na ulici, a ja ne bih. Reci mi, da li je to pravda? Da li je to demokratija?  

Primila sam jako dobre vijesti danas.

Brinem se da se na kraju ne razocaram, ali uzdam se u Allaha, da ce naci rjesenje za mene.

Primljena sam na fakultet.

Prosli put kad sam predavala falilo mi je papira, nisam stigla na vrijeme da popunim dokumentaciju. Ovaj put je odgovor povrdan. Sljedeci korak je dobijanje vize. Najtezi korak rekla bih. Ali bice onako kako je Allah odredio, malo se sikiram, al znam da od zapisanog pobjeci ne mogu.

Vazno mi je. Zbog nekog zakona uspjela sam da predam papire bez da moram biti upisana u Bosni na fakultetu, a mislim cak da necu morati ni skolarinu placati. Sve zato jer mi je mama tamo vise od 5 godina.

Vazno mi je jer uskoro punim 26, a nemam diplomu, nemam posao. Ukratko, nemam predstavu sta da radim od ovog zivota. Tesko je kad nisi nimalo koristan drustvu u kojem zivis. I tesko je kad potracis sanse.

Ja sam se dozvala pameti, zelim ovo. Zelim studirati i uciti. Zelim da se nesto desava. Znam da lovu ne mogu zaradit preko noci, a ne znam ni od koga bih je posudila da prikazem stanje na racunu, ali uzdam se u Allaha, On ce naci rjesenje za mene. Najzad ako ne uspijem sad, necu odustati.

U ovom momentu Bosna je za mene preskupa jer bih morala seliti, placati stan, hranu, faks. A tamo imam i stan i hranu dzaba, a i za faks vjerovatno placam neki sitnis, jer sam po zakonu izjednacena sa Austrijancima.

Inace upisala sam studij za nastavnicu. Bosanski i engleski jezik. Kontam kako god okrenes bolje i to nego nesto sto necu moci ni pomocu trikova zavrsit.

Smijem se i placem u isto vrijeme. Sretna sam. Zahvalna Gospodaru jer se napokon nesto pokrenulo.

Nisam ovo htjela da dijelim sa ljudima jer se bojim ako ne dobijem vizu, bicu skroz u behutu. Jedino znaju mama i sestra i moja tratincica. A sad znate i vi moji dragi blogeri.

Lijepi, snijezni, petak :))

Imala sam odlican dan u svakom pogledu, a sad blagu glavobolju od silnog setanja po hladnoci, ali vrijedilo je 🙂

Sjetila sam se da moram stavit vesni lonac inspektoru i neka srca, to mogu i sutra 😀

 

 

Kod mene zimska idila, slike ce biti poslije kad odem da platim neke racune.

Cetiri dana sam bila bez interneta, i plaho mi je nedostajao vox. Snijega ima ko u prici, bas kako volim, mada mi je neki dan lik pokazao jedan od razloga zasto ljudi ne vole snijeg. Zapljusnu on mene bljuzgavicom da valja. I sta cu, kud cu, vec na pola puta, nego nastavim gdje sam posla.

Vratila se u Bosnu u utorak, sabahile. Nalozila i zaspala.

Skontala da definitivno po drva ne treba ici bez rukavica. Malo mi je to nedostajalo, volim da lozim vatru  i idem po drva, tripujem da zivim zivot ko oni na Aljasci 😀

A i dalje na kraj sporeta stavim koru limuna, da zamirise. Kod mene nana tako radi, iako kora prilicno izgori, al pusti pravo fin miris limuna, ko voli, ko ne voli nek ne stavlja.

 

Naumpade mi kako je jaran u mene objasnjavao svojoj zeni kako se na ovom sporetu smanji temperatura. Ona svabica, zna samo za indukcijsku plocu, ali snasla se.

Na TV-u jedva da sam nasla nesto zanimljivo, jer sam se prilicno odvikla od gledanja istog. Ali bila jedna zanimljiva emisija, kamiondzije, al ne bilo kakve. Doduse bila je i jedna zena. Ljudi voze kamione preko zaledjenih rijeka i jezera. Ali nisam gledala od pocetka.

 

Ocistila sebi stazu do drva, danas moram opet. Nema veze, mozda napravim i snjeska 😛

Ima li plemenitiji posao od onog koji obavlja doktor? Cesto se pitam kako je to, skoro svaki dan spasiti neciji zivot.

Necu nikako da spominjem doktore sa dna kace, tj one korumpirane i pohlepne. Danas mi mama procita ovo i odmah sam nasla na Dnevnik.hr da su oni objavili ovu vijest.

Dijelim je ovdje jer svi volimo da cujemo pozitivne vijesti. Mogu samo pozeljeti ovome momku sve najbolje i da uvijek ostane ovakav kroz zivot. Zapravo, ne, zelim mu da bude jos bolji i jos plemenitiji, ako je to ikako moguce. Jedan od rijetkih koji nije kukao nad svojom sudbinom i uradio ono sto bi malo ko uradio. I tako je skroman.

https://dnevnik.hr/vijesti/svijet/ima-diplomu-lijecnika-nema-posao-ali-ima-golemo-srce-upoznajte-milosa—370648.html

Mislim da ce ovo mnogima izmamiti suze, ali i uvjeriti nas da nije sve tako crno i da jos ima neiskvarenih ljudi na ovome svijetu. Hvala Allahu na dobrim ljudima.

 😀

Ovo prosto moram da podijelim sa vama. Skontam da sam daaaavno gledala jedan video u kojem zena za manje od 15 sec smota plahtu sa gumom. E sad, sve zene znaju o cemu govorim i koliko je iritantna ta ista plahta kad je moras smotati, a tako je zgodna za spavanje. Uglavnom, teta sa klipa je prebrza za mene, pa sam nasla korak po korak slike i naravno odmah krenula da isprobavam, i sve plahte smotala k’o velika 😀 https://www.stotex.rs/zanimljivosti/kako-da-najlakse-slozite-carsaf-sa-gumom.html   I toliko je meni to bilo zanimljivo da sam opet pocela da trazim, gledam, citam… I naidjem na jos bolji video 😀 Kako da se spakujemo poput profesionalca. Meni uvijek fali prostora, i uvijek nesto moram ostaviti, a vidjecemo sad, da li cu uspjeti da popakujem sve stvari. Ako uspijem, bice i slika. Ako ne uspijem, nece bit slika 😛 Uglavnom evo link, ako neko uskoro putuje, moglo bi biti od koristi 😀

Znam da puno toga ne znam. A internet mi daje uvid u sve ono sto me zanima kad mi Discovery i “How it’s made” nisu pri ruci. Inace, pravo je zanimljivo, nekad izgubim pojam o vremenu. A lijepo je vidjeti proces proizvodnje necega. Iako, cesto trazim i klipove u kojima je objasnjeno kako sami mozemo nesto uraditi. Jer bez obzira na sve ove silne masine danas, vecina nekih stvari se radila rucno. Uglavnom, sjedim ja tako i kontam da veze nemam kako se dobija med. Onu pricu o pcelicama i polenu sam davno svarila, ali me zanimao ostatak. Cime ga vade, kako, sta? Ukucam “vrcanje meda” i zadovoljim znatizelju.

  Eto ako nekog zanima nek pogleda, dzaba se znanje dijeli. Ganjajuci dalje kako se prave kolacici od rize, naidjem na skroz dobar video, sve nesto rucno se radi, i usput nabasam na ananase. I tako bih ja mogla do sutra, ali stavicu jos samo dva klipa, a na vama je dalje da istrazujete. Kako se prave patike, kako se pravi magnet, kako se sastavlja tablet, izbora je mnogo.

Za pisanje je kasno, ali svakako ne bih ranije ni legla.

Javi mi se sad prijatelj iz Bihaca, pita znam li sta ima novo. Kontam, mora da je nasao nekog zaposlenja, ali nije.

 

Po mom misljenju, desilo mu se nesto jos bolje. Nasao je svoje sestre. Ima tome preko 6 mjeseci kako mi je pricao o svome ocu. Rekao je da ima dvije cerke, ali ih moj prijatelj nikad nije upoznao. Nocas ih je pronasao, doduse na facebooku. One zive u Splitu. Sa jednom se vec cuo. Kaze da je iznenadjena, da je u soku, ali mi nije vise od toga pricao. Znam da je i on sad u soku i da mu se po glavi vrzma stotinu misli.

 

Eto sta je zivot, prije nekoliko mjeseci mi je pisao kako bi ih volio naci, upoznati, i napokon se to i ostvarilo.

 

A onda sam se zamislila sta se zaboga desava s tim ljudima, roditeljima??? Ako ste se razveli, pa niste se razveli od svoje djece. Zar treba ovako da prodje 30 i kusur godina da bi znali ko je nasa krv??

Pukla sam, jer sam slicnu situaciju u zivotu imala. Osudjena sam da uvijek zivim bez nekoga od svojih najmilijih. Ne znam da li s godinama to postaje lakse ili teze, ali naucis da zivis u takvoj situaciji.

Prvi dio djetinjstva sam rasla ne znajuci da imam dva brata. Moji su se rastali kad sam imala neke 2 i po godine. Moji roditelji su poceli novi zivot, sa novim ljudima. Sestru sam dobila kad sam imala 5 godina.

 

I u oba slucaja krivi su bili muskarci. Moj otac i moj ocuh. Za sve godine koje su prosle a koje nismo proveli skupa.

Ali kako prolaze godine, prolaze i neke stvari koje su nas kocile. Djeca vise nismo. Volimo se. Uvijek smo se voljeli, ali nismo uvijek mogli da budemo zajedno.

Rodio se i treci brat. Moja kopija. Bas neku noc me zvao.

A najgore od svega toga je sto zbog te daljine ne znamo da pokazemo ljubav jedni prema drugima. Nisu samo kilometri ti koji nas dijele. Dijele nas godine zivota u kojima smo trebali upoznati jedni druge. Volimo se, ali ne znamo da pokazemo.

Ali ipak hvala Allahu, sa sestrom sad imam odlican odnos, ponovo smo zajedno. Ipak, sve je moglo biti drukcije da su razmisljali oni koji su bili odgovorni za nas.

 

U sustini samo su bili sebicni. Tjerali su neke svoje inate, lagali nas djecu.  Zar je tako tesko istinu reci? Da je otac od mog prijatelja rekao istinu tim curama, one bi mozda jos davno potrazile svog brata, ako nista barem bi znale da imaju jos nekog svog.

 

Puno toga se desilo, napravilo je od mene osobu kakva sam sad. Niko od nas ne podnosi laz. Ja ne podnosim ni najsitniju. Ne volim iznenadjenja. Cak ni ona lijepa. Volim sve da znam u detalje, da me nista ne iznenadi.

 

Treba biti covjek cak i u ovakvim situacijama, drugom prilikom cu o tome kakav olos od oceva hoda ovom zemljom.

Alergicna sam na takve ljude.

Ne znam da li je do mog laptopa, ili do voxxyza zbog ove navale blogera, ali meni je nekako sve sporo dok cackam po onim opcijama. Al’ nema veze. Premetnula sam gdje god sta ima, nesto iskjucila, nesto dodala, ni sama vise nisam sigurna sta sam tacno promjenila. Nema ni to veze, ne mogu nista pokvarit pa da obrisem postove. A specijalist sam za pokvarit.   Jucer sam imala odlican dan, provela sam ravno 5 sati sa djevojkom koju sam upoznala prije nekih mjesec dana. Putovale smo zajedno u Austriju i odmah smo se nasle u prici. Tako mi je jucer pomogla da zavrsim neke poslove ovdje, pa smo otisle na kafu, pa u soping, i na kraju smo se u 3 poslijepodne rastale.   Pozitivan dan skroz. Kuci su se vec bili zabrinuli sto me nema. Da se iskupim za nejavljanje na telefon, napravila sam torticu 😀

    Benesta, samo za tebe ide link recepta, ako se slucajno odlucis da napravis. Neces se pokajati iako ne volis kremaste kolace. I nikako da se naviknem na tvoj novi nick 😀   https://www.coolinarika.com/recept/radina-torta/