Ovaj novi bloger 56az me navede na razmisljanje o protestima u BiH.

Nisam bila tu kad su se odrzali, sad vec skoro zaboravljeni, protesti. Pratila sam koliko sam mogla i stvarno sam bila uzbudjena jer se narod napokon pokrenuo.

Medjutim kako je koji dan odmicao pocele su paljevine, neredi. To mi se vec nije svidjalo.

I kao slag na tortu neko je slikao tenkove, cini mi se da su bili na granici negdje kod Ukrajine.

Ali naravno sliku su proturili i svi su napisali da je to na granici sa Bosnom.

Opet je neko smisljeno ljude plasio nekim imaginarnim ratom.

Bila sam ponosna na svoj narod, ali kad sam vidjela da je grupa ljudi spremna sve da unisti shvatila sam da protesti nista nece donijeti.

I tako to obicno biva. Sve se zataska i zaboravi. Kao da nije ni bilo.

Ono sto nas uvijek zezne su te podjele. Ama mi ne mozemo nikako da se slozimo, nikako da budemo zajedno.

U Brckom im nije odgovaralo ko je izasao ispred naroda. Bio je to moj prijatelj, i pisali smo bas tih dana.

On je sa jos nekoliko ljudi izasao pred odgovorne sa zahtjevima ljudi. Eh kad su oni sprijecili paljevinu, vise moj imenjak nije valjao. Onda je bio peder, nacionalista, onaj koji zaboga pise o genocidu bez dlake na jeziku, onaj koji se slikao sa Natasom Kandic. Naravno popljuvali su ga Srbi.

Onda je izasao tekst  u kojem je jedan momak primijetio da nama ama bas niko ne pase. Pa se dosjetio da nadju zenu Romkinju, pomijesaju spermu od sva tri pripadnika konstitutivnih naroda, umjetno oplode zenu, pa cekaju prinovu.

Nakon dvadeset i kusur godina imali bi idealnog predstavnika za sve.

Stvarno zelim vjerovati da mozemo nesto promijeniti, i uvijek cu to podrzati. Ali vrijeme je da stavimo svoje interese iznad svega.

Zajednicke interese.

Glupo je razmisljati o tome kako se ko zove, da li ide u dzamiju ili crkvu, a u kuci mozda nema komad hljeba. Neimastina je najlaksi nacin da se manipulise narodom. Ali da smo svi slozni i da gledamo kako pomoci jedni drugima, stvari bi bile drukcije.

Ne, ja ne zelim bratsvo i jedinstvo. Ne onako kao prije. Ja sam za jedinstvo kad trazimo svoja prava. Kad trazimo radna mjesta.

Svakome zelim zivot dostojan covjeka. Na kraju krajeva sve je do naroda. Ali narod vjeruje nacionalnim strankama i uvijek pustaju da ih nafiluju mrznjom.

I sve dok pustamo da nas filuju bice nam ovako.

U Austriji sam bila na protestima protiv Pegide. Toliku navalu adrenalina nisam dugo osjetila, toliki ponos jer su ljudi na strani dobra i jer su slozni.

Nikome nije smetala marama, niti krst. Svi su se ujedinili radi opceg dobra. Nije bilo nereda, protesti su protekli uz muziku i parole protiv Pegide.

Ne moram ni reci da je njih bilo puno manje nego nas, i da su se na kraju pokupili ko pokisle kokosi. Graz je pokazao da ne trpi fasiste, nacionaliste, rasiste.

Pokazao je da zele suzivot sa svima.

A sta mi pokazujemo? Da zelimo nesto, ali se na kraju ne mozemo bas dogovoriti sta je to nesto.

I u svom tom neslaganju uvijek cemo povuci pitanje nacije i vjere i eto. A da ne pricamo kako najmanje izlaze oni kojih se sve to najvise tice.

Nase omladine nije sramota da penzioneri protestuju dok oni ispijaju kahve po gradu i smiju se onima koji vjeruju da nesto mogu promijeniti.

Vjerujem i ja, ali samo ako smo svi, ama bas svi jedinstveni.