Puno sam bolje od sinoc, jer samu sebe ucim da sto prije ustanem nakon pada.

Helem, kontam ja kako sve ovo nije ni lose.

Eto, rodica objavi neku sliku sa halvom, ja nesto malo prokomentarisem, posto sam svakom loncu poklopac, al’ i toga treba da se okanim.

Shvatim da tu rodicu nisam vidjela od kako se udala. Nikad joj nisam otisla, ne znam kako joj se djeca zovu, a ima cetiri sina :/

I nismo mi u zavadi, nije mi nikad ruznu rijec rekla, niti sam ja njoj, nego jednostavno se ljudi udalje bez razloga.

Eto, radujem se sto cu je ako Bog da obici, i ne samo nju, nego i ostale rodice i rodjake.

Radujem se Amri i Tratincici, radujem se Ramazanu u Brckom, radujem se teravijama u Rahicu, setnjama pored Save.

Ne, nisam odustala, samo sam malo zastala.

Nego, posto je sve u duhu Ramazana, mozda i nije lijepo prvu noc da sve kvarim, ali stvarno???

Bila sam na prvoj turbo teraviji.

Nije mi se svidjelo. Plakalo mi se jer je zbrzio ko ono samo da je otrese sa dnevnog reda.

Da ne kazem da nista nisam stigla. Negdje na pola sam se totalno iskljucila i samo isla gore dole.

Vjerujem da cu sutra imati upalu misica.

Covjece k’o da sam maraton trcala. Zalosno, tako mi Allaha zalosno.

Umjesto da ovaj mjesec iskoristimo sto vise u ibadetu, sto zajednickom, sto pojedinacnom, u nas sve na ho – ruk.

HAhahah i jedina sam bila u abaji, zene su me pogledale ko da sam u najmanju ruku kandidat za zenu Bilala Bosnica 😀