Htjela sam napisati svoj osvrt na onu “M”, ali kontam o njoj svakako ima i previse napisanog.

Danas cu pisati o emisiji koju sam gledala prije dva tri dana. Neki dokumentarac sniman u Austriji. Ne treba ti neko veliko znanje jezika da shvatis o cemu se radi. Vecina ucesnika su bila djeca do nekih 11, 12 godina, a cini mi se da je bilo i mladjih. Sa njima je bilo dvoje, troje odraslih ljudi.

Znate sta su radili?

Sadili oko rijeke karakteristicnu travu za oblast oko rijeke. A poslije su sadili sadnice drveca. Kako je to bio lijep prizor ljudi moji.

Djeca su zaprljala ruke, pantole, patike. Nisu pod staklenim zvonom  ko nasa. Lijepo se ponekad i isprljati. A da ih vidite kako samo barataju sa lopatama. Nije im smijesno, niti ih je stid, uzivaju u onome sto rade. Valjda znaju da rade za bolje sutra.

Ja vec danima razmisljam o tome kako se kod nas malo posumljava, i kako se uopceno malo brine o prirodi, sumama, biljkama. Ima i svijetlih primjera, o kojima sam ja citala. A vjerujem da ima i ljudi o kojima niko nista ne zna, a oni to rade, posumljavaju.

Steta je sto novinari ne prate takve ljude i njih ne promovisu. Prosle godine sam citala o vjeroucitelju. Zove se Saudin Cokoja. Sa ucenicima osnovne skole je zasadio vocnjak. Po meni jako lijepo iskustvo za ucenike, i kao sto su i sami napisali u tekstu, bice jako lijepo kad jednog dana odrasli ljudi dodju sa svojom djecom i pokazu im drvo koje su zasadili. To je nesto sto ostaje i poslije nas. Da ne govorim kakve sve sevape time skupljamo.

Clanak mozete procitati  ovdje

Tesko je naci neke clanke o posumljavanju, ali nije nemoguce. Ima primjera koji su me bas odusevili. Citam da su se u Srbiji prosle godine zatvorenici dobrovoljno prijavili da posumljavaju.

U Maglaju je prosle godine posumljena obala rijeke Bosne. U Ljubuskom je 2013 organizovana akcija “Let’s do it” kojom je predvidjeno milion sadnica za jedan dan. U Ljubuskom se odazvalo stotinjak volontera. Sramotno mali broj, ali svaka im cast. Sramota je na onima koji se nisu odazvali!

Nisam ni ja nesto puno istrazivala o ovome, ali razmisljam danima o prirodi i tome sta cinimo, a posebno sta ne cinimo za nase bolje. Ova emisija me ponukala da napisem makar nesto. Smatram da svako dijete treba posaditi bar jedno drvo u zivotu, biljku, cvijet, bilo sta. Vjerujem da ce takva djeca izrasti u bolje ljude koji ce biti svjesni svoje okoline i svog uticaja na istu. To su djeca koja nece lomiti grane i sadnice iz ciste obijesti.

To su djeca koja ce dobro razmisliti prije nego bace papir na zemlju, plasticnu bocu ili omot cokolade.  To su  djeca koja ce u buducnosti biti korisna za drustvo u kojem zive. Djeca koja nece izrasti u parazite koji sve unistavaju pred sobom. Ja vjerujem da malim koracima mozemo postici velike stvari. Sadnica nije skupa. Neka  je i 10 maraka, a vjerujem da je manje, nije skupa. A isplatice se mnogostruko.

Kontam bilo bi lijepo da dijete za svaki svoj rodjendan posadi po jedno drvo. Eto, kontam. Ako ikad budem imala svoje, potrudicu se da svake godine makar jedno drvo zasadimo. Ako bude bilo mogucnosti i vise drva godisnje.

Eto, toliko. Sad cu stavit naslov maca diskrecija, mozda ko i procita.