Bas zanimljivo kako krenes radit jedno, a stignes do neceg sasvim drugog. Naletim na neki clanak ” Kako se rijesiti debelih listova.”  Pogledam video, nije lose, malo dosadna vjezba sve u svemu. Odem na taj link i nadjem pregrst vjezbi.

Odmah sam skuzila jednu malu koja mi je posebno sjela, jer ne mogu ti ja svakog ni gledat ni slusat. Ova je bas nekako opustena, vesela, nije ustogljena pa mi pase.

Na kraju cu staviti link gdje sam naisla na vjezbe pa mozda nekome i pomogne.

Sve ovo je pocelo 28 decembra kod  mene. Odlucila sam probati hrono ishranu koju mi je rodica preporucila. Ona se zasniva na principu restrikcije bar 28 dana, ili dok ne postignes zeljenu tezinu. Dorucak je obavezan, i jos dva obroka. Kupila sam ja crni hljeb, steviju, dozvoljene namaze, budalestinje i krenula.

U ovom periodu se podrazumijeva da ne smijete nista slatko pojesti. A za mene koja sam bukvalno 24 sata zvakala nesto slatko to je bilo nezamislivo. Ipak sam odlucila da necu. Dva dana sam pregurala, treci dan mi je secer pao do te mjere da sam se pocela tresti. Pojedem hurmu, dodjem sebi.

Divim se onim zenama iz grupe kako mogu, ja ne mogu. Sladokusac sam i to ti je. Ali onda sam ja prekrojila to po svom. Doruckovala sam, i poslije dorucka bih uzela neki slatkis, ali samo jedan, i samo do 12 sati. Funkcionisalo je. Naravno, presla sam na crni hljeb, pijem zeleni caj, doduse ne redovno, ali pijem. Isto tako se ujutru trudim popiti toplu limunadu, i to ne radim redovno, ali radim.
Najveci problem moje nedosljednosti je to sto nekad ustanem rano ujutru, nekad kasnije, i zato je to pomalo na klimavim nogama. Ali, ne dam se i ne odustajem.

Grijesim dosta, ima dana kad bas zagrdim, ali se ne mrzim radi toga i ne napustam sve ovo, jer znam da ce doci do rezultata, zapravo vec jeste.

Ovim naizgled malim promjenama skinula sam 3 kile bez ikakve vjezbe. Kazem naizgled, jer prvo sto nisam voljela crni hljeb, a o slatku je suvisno i pricati koliko ga i dalje volim. Ovo je ko ona pjesma ako me volis idi od mene.

Svaki dan je borba i na to se covjek nikad ne moze dovoljno pripremiti.

Kad sam se vratila u Buzim, otisla sam se upisati u teretanu. Pao je najgori snijeg, ja se zabundala i krenula. Odem da uplatim, nema nikoga. Odem sutradan, opet nema nikoga. Treci dan odem, imaju zene, nema vlasnika. Ostanem ja sa njima, odradim trening kad sam vec tu, i u sljedecem terminu napokon i uplatim clanarinu.

6 februara je poceo moj prvi trenig. Od tog dana do danas, skinula sam skoro jos 3 kile, malo me zeznulo sto sam se opet opustila sa ishranom, ali bitno je da vjezbam. I mislim da su mi sa struka otisla sigurno 3 cm.

Vremenom covjek mora da se navikne da je ovo stil zivota, i da se mora raditi u kontinuitetu. Kod mene to jos nije slucaj, ali je ohrabrujuce to sto vidim da se nesto desava, i da mi odjeca lagano postaje veca.

Ono sto je mene najvise motivisalo je strah. Strah od dijabetesa, srcanih problema, strah da ne postanem veca i da bude prekasno. Ovoj mojoj rodici doktor rece da joj gusteraca izlucuje previse inzulina, i da bi to vremenom moglo dovesti do toga da skroz prestane izlucivat pa da ona postane dijabeticar.

Mislim, nije to mene odmah prepalo, iste sekunde, nego malo kad covjek sjedne, razmisli, zamisli se u toj situaciji. Ne zelim da budem dio negativne statistike, posebno zbog toga sto nisam debela cijeli zivot, nego sam sama dovela do toga. Sama moram i da presjecem i popravim stetu.

Ne zalim se, na treningu toliko znam biti opterecena nekom vjezbom da zavrsim na rubu suza, ali ne zalim se jer znam da mi niko nije kriv osim mene same. I volim sto me ovo dvoje opterecuju i tjeraju da dajem maksimum od sebe.

Mora covjek da rijesi u glavi, sam sa sobom. Najprije mora da rijesi da se nece samosazalijevat. I da nece kukat. A onda laganini, pravac teretana, jer iskreno, malo ko od nas ce sam vjezbat kod kuce, svaki dan. Nema to, dok ne platis neces se pokrenuti, znam po sebi. Ovako kad platim, zao mi je da pare propadnu i onda sam redovna, nema preskakanja.

Znam za sve moguce izgovore, sve sam ih prosla. I ovo zadnje pred upis kontam smijace mi se raja sto idem u teretanu, ako ne uspijem bice jos gore. A sad mi je svejedno, zdravlje mi ne moze niko kupiti ni dati. Ako ne brinem sama o sebi, nece niko.

Jos jedna stvar, jako zanimljiva. Vlasnik teretane, ujedno i trener, je covjek koji nema nogu. Ako on moze da smrsa i nabilda tijelo ko oni iz casopisa, pa sta je nama zdravim pravim izgovor? Ne kazem ja sad da treba bildat, to je drugo, on to radi nekih takmicenja, ali svako od nas treba preuzeti odgovornost za svoje tijelo.

I da, mislim da je vrijeme da prestanem zazirati od promjena, a stvarno ih ne volim, ali trudim se, jos kad sam vidjela ovu sliku…

A evo i linka od youtube kanala