Jedan od onih dana kad je sve moglo da krene drugim tokom, ali nije.

Zahvalna sam sto nije. Uistinu covjek premalo cijeni blagodati dok se ne otvori mogucnost gubitka istih. Sinoc sam jedva zaspala, po glavi su mi se motali najgori moguci scenariji, ali ipak vjera u Allaha je pobjedila. Umjesto ocaja, izabrala sam dovu. Zasad je dobro. Ona je dobro. Hvala Allahu, da mi je pozivi jos dugo godina.

Moja mama. Ne volim da pricam koliko je volim. Volim da joj pokazem.

Danas smo saznali ono sto nas je mucilo od ponedjeljka. Ta mrlja nadjena na ultrazvuku. Miom.

Doktor smatra da nije zlocudno, ali ipak je uradio nalaze, pa cekamo. Ono sto znamo je da sve mora ici van. Maternica. Mjesto gdje smo sestra i ja rasle sad mora ici van. I neka, samo da je ona dobro.

Moji strahovi nisu jos potpuno isceznuli, ali nadam se najboljem i uzdam se u Gospodara.

Ona je prva zena koju sam vidjela i upoznala. Hrabra, kao i svaka majka. Za nju je to samo rutinska operacija, nesto oko cega ne treba da se zabrinjavamo. Ne sazalijeva sebe i ne panici.

Majka, osoba koju niko od nas ne moze dovoljno cijeniti ni paziti. Osoba kojoj nikad necemo moci vratiti sve ono sto je uradila za nas. Nikad joj necemo moci pruziti ono sto je ona pruzila nama.

Mozemo samo da je volimo i dobrocinstvo cinimo. I da uvijek, bez obzira na sve ostanemo njena djeca.

Da je ne zaboravimo kad svijemo svoje gnijezdo, da se ne ponasamo kao stranci. To je najmanje sto mozemo da ucinimo.