Prvi put je bilo smijesno.

Drugi put smijeh je bio slabijeg inteziteta.

Tek treci put shvatam da je ovo sve, ali ne smijesno.

 

Odavno ja kontam da je dio rjesenja u jacanju poljoprivrede, ali dzaba sto ja kao pojedinac kontam. Slusala sam razne price, vidjela mnoge oranice, a najvise sam se nagledala sikara, zapustenih i odavno napustenih imanja. Znam da je drzava slaba, znam da budzet ode u dzepove pogresnih ljudi, ali i dalje zelim da vjerujem da se sve moze kad se hoce.

Zar nije sramota da uvozimo ono sto mozemo sami proizvesti. Ne baratam sad nekim preciznim podacima, ali u ovom slucaju tacne brojke nisu presudne. Negdje sam ljetos procitala kako Bosna i Hercegovina prednjaci po izvozu krastavca kornisona. Apsurdno je da izvozimo krastavce, a uvozimo gotov proizvod, tegle kiselih krastavaca.

U klipu iznad se spominje kako su najvazniji proizvodi jedne zemlje meso, mlijeko i hljeb. Jedne prilike sam kupovala mlijeko i vidjela da kosta samo jednu marku. Uzela sam tetrapak i vidim da je mlijeko uvezeno iz Srbije. Ne moras biti doktor nauka i da prepoznas kako nije u redu da uvozno mlijeko kosta manje nego ono koje se proizvede i pakuje u Bosni. To valjda samo kod nas ima.

Ovdje u Austriji kad kupim Vegetu iz uvoza platim je duplo skuplje nego u Bosni. Znaci kod Svabe stima sistem, ali kod nas se nesto dobro poremetilo. Nisam ovdje cesto, ali i ovo malo vremena sto provedem bilo je dovoljno da shvatim kako stvari otprilike funkcionisu. Domaci proizvodi uglavnom imaju normalnu cijenu, i cesto prave snizenja, dok su uvozni skuplji. Na skoro svakom pakovanju mesa stoji oznaka da je 100% proizvedeno u Austriji. Mrkva, krompir, paradajz 100% Austrija. Dovodi me do samo jednog logicnog zakljucka – ovi ljudi cijene svoje vise nego sto cemo mi ikada biti u stanju.

Naravno da je ovo uredjena zemlja, i naravno da je Bosna na klimavim nogama, to ja razumijem i ne ocekujem scenario iz bajke. Ali, zar nije moguce podici cijene luksuzne robe? Cigare, alkohol, sve ono sto covjeku nije potrebno svaki dan, a smanjiti cijene brasna, mlijeka, mesa?

Ne znam da li je u cijeloj Krajini situacija ista, ali sam primjetila da u ruralnim podrucjima ljudi zakolju zivotinju i onda meso prodaju kod kuce. Jos jedan dobar nacin da obican covjek ustedi, a da pare ipak ostanu u BiH.

Naravno razvijena zemlja ulaze na sve strane i to je za svaku pohvalu. Ovdje vidim oranice na svakom koraku, do glavne ceste, pokraj setalista, gdje god ima neka zemlja, ona je uzorana i spremna za proljetnu sjetvu. Nedaleko od naseg stana postoji mjesto gdje jedne godine mozete otici brati jagode i onda platite po nizoj cijeni to sto ste ubrali. Druge godine tu cete naici na bundeve, na drugom mjestu mozete brati borovnice. Poenta je da se uvijek nesto desava, tj, uvijek se nesto sadi.

Da ne bude sve tako crno, u Bosni sam nailazila na jako dobre primjere, slicne ovima. Negdje poslije Banjaluke, cini mi se, nailazim na baste u svakom dvoristu. Ne znam koje je mjesto tacno u pitanju jer ne obracam paznju na table sa imenima kad putujem. Bitno je da sam kroz taj dio u svakom dvoristu vidjela bastu, plastenik, ili oboje. Dobar primjer kako su ljudi uzeli stvar u svoje ruke. E sad da li je to sto su morali, ili je to radi dodatne ustede, zdrave hrane, razlog zaista nije bitan. Smatram da i bogati, jednako kao i oni siromasni, treba da imaju vlastite izvore hrane. Da ne bi bilo da samo laprdam a nista ne radim, proslog ljeta sam odlucila da i ja probam posaditi malu basticu.

Ono sto je trebalo biti malo, postala je basta koja moze da hrani cetveroclanu porodicu. Necu lagati, nisam imala nikakvo posebno iskustvo, malo sam komsinice smarala, malo net, malo ljude iz neke grupe, ali rezultati nisu izostali. Sto dovodi do zakljucka da ni za ovo ne moramo biti doktori nauka. Potrebno je samo malo volje i motika, po mogucnosti vlastita, a ne posudjena kao sto je bio slucaj kod mene 😀 . Naravno da je puno toga podbacilo, ili je dalo minimalno plodova, ali bilo je i nekih sorti u izobilju. Sve u svemu, porodica koja nema primanja, mogla bi na neki nacin obezbjediti sebi barem dio hrane koju sama proizvede. A tu su jos i brojne koristi. Poseban je to osjecaj, gledati kako iz dana u dan raste nesto sto si posadio, ali to sad nije tema.

Isto tako znam i da drzava daje jako malo ili nikako poticaja, ali to ne smije da nam bude izgovor. Posebno ne kad radimo za vlastite potrebe. Mislim da se moze sakupiti para i za sjeme, i za oranje, posebno ako uzmemo u obzir da vecina onih koji kukaju uvijek nekim cudom nadju pare za cigare. Navodno je ove godine najjeftinija kutija cigara 3.5 KM. A skoro svaki dan se kupuju. Kesica vecine sjemena je 0.95, a mala kesica je oko 0.50 KM. U vecini slucajeva ova mala je sasvim dovoljna za prvi put. Postoje i neka skuplja sjemena, ali sve se to moze postepeno kupovati, i onda kad biljka nikne sacuvati sjeme za sljedecu sjetvu, da ga ne bi morali kupovati. Ko ne zna, sve ima na netu, cudo jedno.

Nisam ja otkrila toplu vodu ovim postom, niti sam rekla nesto novo, samo pokusavam da ukazem na to da se moramo sami pokrenuti ako zelimo neke promjene. Na drzavu ne mozemo racunati. Iz krize mozda moze da nas izvuce samo poljoprivreda i konstantni rad. Ne kazem da sad svi zapostave skolu, fakultet, posao( pod uslovom da ga imaju). Samo malo zivnite, neke mogucnosti su nam pred nosom ali ih ne vidimo. Potrazite nacine, nije nemoguce.

Davno sam citala o nekim ruskim naucnicima. Radili su neko vazno istrazivanje, i na kraju drzava nije imala love da se to nastavi, nije imala da im isplati plate. Naucnici su svaki dan dolazili na posao iako su znali da nece dobiti prebijenu paru. Jednog od njih su pozvali na neki seminar i platili mu troskove, jer su culi sta se desilo, culi su koliko su ti ljudi uprkos svemu predani poslu. Kad su ga tamo vidjeli, primjetili su kako mu je koza tamna od sunca pa su se zapitali kako to da ima pare za ljetovanje, a ovamo prica kako vec vise od godinu nisu ni novcica primili od drzave. On im je samo odgovorio da radi na imanju, sadi i okopava krompir, kako bi mogao da prehrani porodicu.

Naucnik.

Zapamtite, sramota je samo krasti. Pa cak i ako u nasoj lijepoj Bosni svi politicari kradu, sramota je da se spustimo na njihov nivo. Sramota je da trazimo istinu a da lazemo, sramota je da trazimo postene ljude, a da nismo i sami takvi. Sramota je da kukamo, a da se ne potrudimo svim snagama da barem nesto pokrenemo.

Zrno po zrno pogaca, kamen po kamen palaca!