I prije nego procitah post kod Hathor, shvatila sam da moram reci stvari koje me muce, i rekla sam ih.

Osobama koje su trebale da ih cuju.

I na kraju se sve sredilo, i dobro zavrsilo.

Ne mogu se sjetiti sta je bio moj najveci strah kad sam bila mala, ali trenutno nekih strahova od svijeta vise i nemam.

Jedino od cega zazirem je da ne postanemo stranci. Da nam najmiliji ne postanu stranci, u mom slucaju mama i sestra.

I kad sam se uvjerila da se to nece desiti, zaspala sam mirno, jer sve ce proci, a mi cemo ostati.

Pa cak i ako ne ostanemo, znacu da smo dale sve od sebe da ne postanemo stranci.

Prosli post sam obrisala jos neku noc, jer naucila sam da sve treba sagledati iz vise uglova.

Dok sam se brinula sta se desava medju najdrazima, samo jedan covjek je zastao i upitao me da li je sve u redu.

Klimnula  sam glavom da jeste, a onda je krenula bujica suza, jecaja, i svega onoga neisplakanog sto me muci mjesecima.

Vise ni sama ne znam sto sam plakala, ali taj covjek je bio okidac, proslo mi je kroz glavu mnogo misli, i ne treba biti mudar pretjerano da shvatis da je svakom covjeku dovoljno samo to pitanje.

“Je li sve u redu?”

U tom trenutku nista nije bilo u redu, ali nije ni bilo vazno, on mi je pokazao da brine bez obzira sto me ne zna.

I lijepo je kad brinete za ljude koje ne znate, to je nesto najljepse sto mozete dati drugom covjeku a ne kosta.

Lijepa rijec, osmijeh, ohrabrenje…

Voljela  bih da sam im blizu, ali dovoljno je da znam da su dobro i sretno sta god radile.

I da, mislim da sam oprostila i pomirila se s nekim stvarima. Zivot ide dalje, i treba ga zivjeti najbolje sto mozemo.

Udahnuti punim plucima i izvuci najbolje iz ovog  zagadjenog vazduha kojeg smo sami sebi zagadili, razmrsiti sve one konce koje smo sami zamrsili, i voljeti sebe i ljude oko sebe.

Poceti nesto novo, napokon pojesti stapice koje ti cigancica da iz ruke, bez straha da ce ti nesto biti, nasmijati se tamo gdje bi se inace namrgodio, sprijateljiti se s nekim ko ti nije bio nimalo simpatican.

Biti covjek, ovdje i sad. Ne misliti bas previse sta jos lose moze da se desi, jer svakako ce proci.