Ovo vam nisam ispricala.

Kad sam ono isla zubaru..

Prosla sam kroz mjesto u kojem sam zivjela. Skoro da se nista nije promijenilo, osim nekih par sitnica.

Npr mini market koji je drzao nas covjek, sad je preuzeo Yimor. Trgovina koju je drzala moja bivsa sefica, sravnili su sa zemljom.

A ono najvaznije, i najtuznije…

Likovi koji su prije pet godina tamo sjedili, ispred kafane, tamo su i ostali.

Isti izraz lica, isto mjesto, isto pice, isti izgubljeni dani.

Malo je reci da sam se iznenadila.

Tuzno je da jedan, nazovi, muskarac nije postigao apsolutno nista.

Cak i ako je nasao posao, curu, zenu, nebitno, on i dalje provodi dane na istom mjestu, ubijajuci vrijeme na najgori moguci nacin.

Na pisanje ovog posta me potaknuo tekst koji sam upravo procitala.

Naslov je: “Postani dobar u necemu.”

Nije ni vazno u cemu, vazno je raditi, i raditi. Graditi sebe i siriti svoje vidike i znanja.

A to nikad necemo moci ako nas bude zanimalo ko, sta, gdje i s kim je ko bio, sta je ko radio, koliko je ko potrosio, ko se s kim svalera, zabavlja, cija majka crnu vunu prede i tako to.

Dok god tudji zivot bude nas prioritet, mi cemo da stagniramo, a sto je najgore, mi cemo da zavidimo nekoj osobi ni krivoj ni duznoj.

Krivicemo druge za svoju propast, a krivci smo samo mi.

Pa cak i ako kod nas nema nista pametno, uzmi brate internet, nadji nesto zanimljivo, ne mora eto ni biti korisno, ali zanimaj se zaboga bilo cime osim tudjim zivotom.

E, sad oni likovi s pocetka price uglavnom su znali odgovore na sva pitanja, ko, sta gdje i s kim.

A ja im ni imena ne znam…