A ta sam budala bila ja.

Mrzila sam promjene i zazirala od njih. Mozda zbog djetinjstva koje je proteklo u selidbama, mjenjaju prijatelja, okoline, ali na kraju sam shvatila – promjene su sastavni dio zivota.

Bila sam ucahurena u svoju svakodnevnicu, nisam nista korisno radila, imala sam svoju sigurnu zonu i to je bilo ok.

Ali ok je prosjecno, nesto sto zadovolji minimum, a niko ne treba da zeli minimum.

Ne tako davno kukala sam kako nema posla, kako nas mlade niko ne razumije i to. Ali, istina je da vecina nas, a i ja u to vrijeme, nisam trazila posao.

Sjedila sam kuci, gledala oglase, kao da sam se nadala da ce se sve desiti samo od sebe, ali nije..

Dok se ne dignemo sa kauca nema nista.

Doduse, nisam sama birala da se mojoj sigurnoj zoni poruse temelji, ali drago mi je sto jesu.

Voljela bih da se nije desilo sto se desilo, ali to me dovelo ovdje gdje sam sada.

Nasla posao, uspjela i da ga promijenim, pomalo krenula da stedim, da se brinem o sebi, razmisljam sta cu dalje, i sve je to lakse kad radis, kad si u masini.

Jer kad radis, stices veze, kad stices veze, vece su ti sanse da napredujes.

Bitno je biti prepoznat.

Jedino sto mogu reci je da zalim sto mi je propalo skoro pet godina bez posla. Sad znam da i kad ne bih radila, sve bih posvetila tome da nadjem neki posao, jer to preporodi covjeka.

 

Promijenila sam se, i sa svakim novim danom sve se vise mjenjam. Nekako sve ima vise smisla, mogucnosti su se otvorile. Ma bile su otvorene i prije, samo ja nisam gledala siru sliku.

Uzela sam zivot u svoje ruke i vise ne cekam da se nesto promijeni. Sad radim na promjenama.

I super je, jer svaki novi dan nosi novu nafaku 🙂