Kako me u februaru prosle godine sve krenulo naopako, cini se da su se ostaci te godine prenijeli i na ovaj mjesec februar.

Ostaci, jer imala sam prilicno dobrih dana otkako sam se vratila u Brcko.

Jucer sam dala otkaz. Radicu do kraja mjeseca i to je to.

Sjecam se kako sam bila entuzijasticna prvih dana, mjeseci. Nisam kontala sto je ta pekara toliko navikana, sto radnice odlaze, ali sad shvatam.

Kljuc svega je gazdin stariji sin. Odjednom je poceo da me napada bez razloga, i ne samo mene nego i zenu koja cisti.

Odjednom je poceo da me vrijedja i govori razne bljuvotine.

Htjela sam odmah otici ali gazda se vratio sa Kosova kad su mu to javili i rekao mi da ostanem i da mu slobodno odgovorim.

Medjutim, bez obzira i sto sam mu odgovarala i sto nisam dala na sebe, i svaku sam njegovu poklopila, to nije moj stil, ja tako ne funkcionisem.

Pocelo je da utice na mene. Od cure koja je s pjesmom isla na posao postala sam tiha, povucena, pa su cak i musterije primjetile da nesto nije u redu.

Postala sam dekocentrisana i izgubila sam volju da radim sa njima.

Jucer me cak i gazda vidio kako sam u jednom supermarketu pozvana na razgovor pa me pitao jesam li dobila posao.

Nisam, ali navodno ce me pocetkom marta zvati, iako mi jos stoji ponuda za kamione i taj posao dispecera, tako da nisam previse ni zabrinuta sto cu uskoro zvanicno biti nezaposlena.

Zapravo jedva cekam da zavrsim, da se naspavam, odmorim i krenem u novu potragu za poslom.

Nedostajace mi. To je sigurno.

Mnogo je divnih ljudi tu doslo, covjek se navikne, zavoli, ali sta je tu je.

Novi dan, nova nafaka.