Sve cesce cujem ovu recenicu.

Cesto je i sama koristim.

Postala je zamjena za sve, izgovor kad nam se ne razgovara, kad ne znamo sta bi rekli sugovorniku.

Pozali nam se neko na glavobolju: “Ma ovo vrijeme, zato je to.”

Ako kaze da je nesto neraspolozen, i to cemo pripisati vremenu.

Ama bas sve se desava jer je vrijeme zaboga takvo kakvo jeste.

I gripe, i prehlade, i raskidi, i ljubavi, i udesi, lomovi, glavobolje, djeca se radjaju jer ovo vrijeme…

Kao da smo ustimani roboti kojima su u cip utisnuli nekoliko recenica i samo to pricamo, i uvijek vrtimo jedno te isto.

Udaljavamo se jedni od drugih a bolje da se zblizavamo.

Da dijelimo medjusobnu ljubav, postovanje, istinsku brigu jednih za druge, da dijelimo komad hljeba, zadnji gutljaj soka.

Na poslu mi je donekle tako, bas cesto dijelimo ono sto imamo, cak je jednu vece pekar napravio zeni i sebi sirnicu pa je podijelio sa mnom i sa zenom koja cisti.

U pekaru dolazi djed koji uvijek sa mnom podijeli jabuke, uvijek mi kaze da odem do korpe na njegovom biciklu i da uzmem sebi koju jabuku.

Ja nam cesto uzmem mandarina i podijelimo ih medjusobno.

Hrana zblizava ljude, uz nju pocinje prica. Sad znam skoro cijelo porodicno stablo mojih pekara, znam koliko im koja tetka ima djece, znam koliko i gdje oni imaju rodbine, pokazuju mi stare slike, postajemo pravi drugari.

To su stvari koje vrijede.

Kakvo vrijeme, kakvi bakraci, nama treba ljubavi i prijateljstva, bliskosti sa ljudima i iskrene brige.

Kad me pitas kako sam, da iskreno to mislis. Kad kazem, onako sam, da ne kazes kako je vrijeme krivo.

Rece mi jedan covjek da ne vjerujem ljudima.

Ja njemu rekoh da cu uvijek radije vjerovati i opeci se, nego stalno biti u nekom grcu da li ce me neko zeznuti i da li cu se opeci.

Jer strah od opekotine je gori nego kad se opeces. Povuces ruku i bol brzo prodje, ali kad razmisljas da li ces se opeci ili neces, izbjegavas, cuvas se, samo sebe mucis, a na kraju svakako ne moze biti drukcije od zapisanog.