Taman saberem i oduzmem, odlucim, spakujem se, kad ono kisa i vjetar.
-Sjedi gdje si, velim sama sebi. Nema fajde. Jos je mrak, ja sama, pjeske, ma nema sanse.
Brcko ce morati da me priceka bar do sutra ako me vrijeme posluzi.
Cudno je to, ne volim da odlazim iz mjesta u kojem zivim. Volim da vidim svoj grad, volim da vidim drage ljude, ali uvijek pred svaki put javi mi se neki cudan osjecaj. I tu noc ne spavam, a prethodnu sam eto dzaba provela budna.
Najteze mi je krenuti, a poslije je sve lako. Evo Sarajlije iznenadi snijeg, nadam se da nece i nas. Ono zbog cega idem je svadba, a svi koji me poznaju znaju koliko “volim” svadbe. Jos u novembru. Mislim, gdje su ljeto potracili?
Nije da sam hejter svadbi, samo smatram da ja nisam za te fazone. Ne znam i ne volim da igram, ne znam i ne volim da skakucem u kolu (sve sam to probala, nemam talent za takve stvari).
Jedino sto mene raduje na svadbi je dobra torta. I naravno susreti sa porodicom daljom i blizom. Cini mi se da se nikad ne bi obisli da nema tako tih desavanja. Uglavnom, kaput je spreman jer gotovo je sa miholjskim ljetom. Uzivam u vatrici i toploj sobi, a sutra put pod noge.
Treceg dana dolazim do nane Fatime. Puna kuca, jedna soba, neki polumrak, ja jedva na oci gledam.
Da mi je neko pricao ne bih mu vjerovala koliko piskaranje moze da iscrpi covjeka psihicki. Nana Fata nasmijana, odgovara ona na moja pitanja, ali malo malo pa okrene temu i pocne pricati o svojoj mladosti. O svom braku, i covjeku koji je na kraju ostavio. Nana Fata jetim, oca nije zapamtila, u zivotu nije lahko prolazila, ali eto nadam se da bar sad ima onaj rahatluk koji nije imala. Narednih dana, svako jutro bi me sacekala ispred kuce, izljubila, izgrlila, uputila dova i dova za mene. Kaze:
– Oca nisam zapamtila, pa kad me sretnu kazu da uputim dovu, a Allah je jetimu ne odbija.
Znam, u pravu je nana, ja valjda jos moram da osaburam da se njena dova primi, ali ne sumnjam nimalo. Nana mi je uljepsala svako jutro kad naidjem kraj njene kuce.
Sljedeceg dana krenem na teren, zaboravim gdje mi je skretanje i hop kroz neku livadu. Pametna plaho. Skvasim carape, nije mi ni na kraj pameti rosa bila. Taj isti dan dobijem nove carape 😀 ne znam jel se to jos nekome desilo da mu zena koju popisuje pokloni carape, ali eto meni jeste.
Poslije petog dana sve je islo brze, sestog smo slavili rodjendan od kolegice. Bili smo prava ekipa. Sedmog sam prilicno zakasnila na teren, ali da nisam ne bih upoznala 4 1 3 ( tako smo zvali ove momcice koje upoznamo na popisu 😀 , jer su pod tom sifrom bili upisivani ).
Tu se vracamo na onog momka kojeg upoznah prvog dana. Uskomesale se moje kolege kad su skontale moj popisni krug, kazu to je puno ” vehabija” , a meni iskreno svejedno. Svi smo mi muslimani, a eto ja momku rekoh cao umjesto selam da nazovem, pa me zato gledao kao da sam s Marsa pala, a ja pojma nemam ni ko je ni sta je. Ulazim unutra, kad tamo sjede dva covjeka. Pozamasne brade, selam za selam, progovorismo pokoju i kazu da oni idu jer su vec popisani a tu su samo u gostima.
Moj 4 1 3 ispada odlican sagovornik, upijam njegove rijeci kao spuzva, prica o svom zivotu, o zivotu svoje porodice. Razgovaramo o svakodnevnim stvarima i pitam se ko je ovdje budala. Komsije ih osudjuju i o njima tako pricaju, a vjerovatno nisu ni upoznali te ljude ni progovorili s njima kako treba.
4 1 3 je ujedno i premija za onu koju ozeni. A veliki mu je plus sto mi dade da pijem Zem Zem vode kad sam nacula da je imaju 😀 . Plus napakovao mi je i hurmi, pa sta vise pozeljeti. Poslije sam danima pricala kako sam se zaljubila da vidim reakcije. Bolje nisam ni ocekivala, svi su smatrali da mi je nesto naucio 😀 . 21 vijek a narod zatupljeniji nego ikada.
Dan odmice, zovu me neki ljudi da krenem njima i polazim tamo. Kad tamo rucak maksuz, ne bunim se kad domacica veli da cu rucati sa njima.
Navece mi stize poruka da ujutru dodjem da popisem jednu porodicu. Stizem na teren, docekuje me pisac. Mnogo zanimljiv i smijesan covjek. Tri sata sam sa njim ostala a skoro nista nismo uradili, nismo stigli od price. Na kraju mi je poklonio svoju knjigu.
Vrijeme je letilo kao ludo, ostalo je sve manje i manje dana. Likovi kao iz prica koje smo citali kao djeca. Sve u svemu jako lijepo sjecanje mi ostalo. I jako lijepe slike u mojoj glavi, a evo nekoliko cu i s vama da podijelim.
Rano jutro 7 sati. Spremam se, i vec u pola 8 krecem. Teren je daleko, auta nemam, a biciklo, oktobar i koferce bas ne idu zajedno. Jutro je veselo, ja idem a masu mi i sviraju nepoznati ljudi, prepoznase me po kofercetu 😛
Na momenat se osjecam k’o neka super zvijezda 😀 . Djeca idu u skolu, ljudi na posao. Ujutru je bas dinamicno. A kontam naravno da jeste, a to sto ja prije nisam prolazila tom cestom ne znaci da se tu nista ne desava. Nakon nekih sat i petnaestak minuta stizem na teren. Situacija otprilike kao i prethodnog dana, nailazim na same prazne kuce, i jedno pola sata samo pisem obavijesti da sam bila tu.
Zvonim. Otvara momak, nekih 17 godina, poslije ce se ispostavit da sam fulala. Rekoh “cao” , a on me nesto cudno gleda. Al’ ne kontam ja, ja sam u nekom svom fazonu. Kaze da nema nikog, roditelji nisu tu, brat na putu, da dodjem drugi put. Kontam nije belaj svakako cu tim putem prolaziti nekoliko dana.
Sljedeca kuca je puna. Nekih cini mi se desetak clanova, sva sreca pa je dio njih bio na poslu, previse ljudi pravi previse gresaka, gubi se koncentracija kad su svi u istoj sobi. Opet nana 😀 , ne da drukcije nego da se prvo jede, kaze lahko cemo poslije pisati, hajde da jedemo. A i ja mislim, nije losa ideja, ionako one sendvice koje ponesem nemam kad jesti, a da jedem putem, ne ide. Kao i obicno nana krece svoju pricu, gdje je bila, sta je prosla, kako sad zivi sa cerkom jer eto iz nekog razloga ne govori sa sinom. Na njoj dimije i neke lijepe kere. I nekoliko puta sam bila u situaciji da bih rado zaplakala kad pocnu pricati svoj zivot. Nisam ni slutila da ce to donijeti i takva iskustva, da suosjecas sa ljudima koje prvi put vidis, a pomoci ne mozes, sve ih je vec proslo, samo trebaju nekoga da ih slusa dok cekaju svoj vakat da odu.
Tri generacije zena u jednoj kuci, i zanimljivo da su sve zetove dovele u tu kucu. Neki bi sad to osudili, ali razmisljam zar je bitno ko u cijoj kuci zivi dok u toj kuci vlada sloga i medjusobna ljubav. Meni nije, ne znam kako vi na to gledate. Naumpade mi stih od Balasevica.
“Njenima nisam bio po volji
vazno im bilo odakle su moji
zasto to smeta,
sa ovog su sveta,
hlebotvorci, cestit soj”
Zasto bilo kome smeta druga osoba koja mu nista nazao nije ucinila, zasto jedni druge sudimo prema onome sto imamo kod sebe, a ne prema onome sto imamo u sebi. Dosta sam emotivna pa mi tako svasta naumpadne, pa me nepravda boli cak i kad ne poznajem nekog. Cudan je to osjecaj, srce se stegne radi stranca.
Idem dalje, sad je vec malo veselije, neki mladji svijet po kucama, obavljam to brzo. Vec negdje oko 5 sati instruktorica me vozi na sami kraj mog popisnog kruga da popisem bracni par koji mora na put. Docekuju me nasmijani i zahvalni sto sam dosla. Boze, kako divni ljudi. Nudi me da jedem, kazem da ne mogu. Rece da je sirnica, hajde reko pitu nisam dugo jela, a njeno se lice ozari. Njima to znaci. To sto mogu da nas ugoste, to sto mogu da nam ponude najbolje sto imaju, to sto ucine da se osjecamo kao kod kuce. Ljudima to znaci, a i ja sad shvatam koliko je meni sve to znacilo i koliko me to jos i danas drzi. Krisom salju rodjaka da donese voca. Pojedem bananu, a oni mi spakuju jos banana i jabuka. Vec je kasno da se vracam na teren koji sam zapocela, krenem lagano na zbirno mjesto, a ljudi vec pitaju kad cu njima doci, kad da me ocekuju. Kazem da je tek pocelo, da cu tu biti za nekih tri cetiri dana.
Nastavljam svojom putanjom. Stajem na jednu cistinu sa koje se daleko vidi, Duboko udahnem i stojim nekoliko trenutaka. Samo posmatram zelenilo. Neopisivo. Cista priroda, imamo je pred sobom svaki dan a malo je cijenimo.
Skoro da nisam ni spavala od uzbudjenja. Komsinica zove na kafu jer je i njen muz popisivac. Ulazim, kad tamo jos jedan kolega. Tako se malo smijemo, malo kontamo kako li ce sve to da izgleda. Kona se zeza, samo joj pare na umu, veli da cemo je castit kad naplatimo jer nam je kafu skuhala. Nas troje sjedamo i voze me na moju pocetnu tacku. Pojma ja nemam, nikad u zivotu na tom mjestu nisam bila prije popisa. Nema veze. Uzimam kartu i krecem.
Panika. Kuce na karti preblizu, zovem instruktoricu da provjerim koja je koja. Prevazidjem i to pa krenem polagano.
Obilazim sest kuca i svih sest prazno. Dolazim do jedne, otvara stara nana i kaze da dodjem poslije kad se snaha vrati sa posla. “Nije problem” velim ja njoj a kontam sta cu sad, 9:30 a nisam jos nista uradila.
Tabanam dalje, makadam. Ne smeta. Dolazim do sljedece kuce, i napokon pogodak. Sad me trema posteno trese, a vidim nije ni sa ukucanima bolje. Nisu se bas nadali da ce biti prvi, a domacin ce to poslije prepricavat po selu, znacilo covjeku valjda :D. Vidim pripremio se maksuz, ipak je to bio dogadjaj kod nas. Isao je toliko u detalje da je vadio sve one silne papire o zemljistu, pa cak je i na Googlu mjerio tacno koliko ima zemlje :D. Haos.
Nakon skoro dva sata i jednog ponistenog listica krecem dalje. Vracam se na sve one prazne kuce i napokon svi su tu . Nevjerovatno kako mi je prvi dan ostao u sjecanju. Popisem raju, i krenem dalje, kad ide auto prema jednoj kuci , a taman i ja idem njima. Bracni par u poznim godinama. Maksuz krenuli iz Austrije da se popisu. K’o naruceni. Poselamismo se i ulazimo. Klasicna domacica, veli dijete nemoj sta zamjerit sad smo stigli u kuci je haos. Kazem da nema veze, niko na to ne obraca paznju. Daje mi burek da pojedem i ne pristaje na odbijanje. Na kraju mi pakuje sokic, veli da mi se nadje.
Vratim se na onu nanu, svi kod kuce. Topla porodicna atmosfera, smijeh i sala, djeca znatizeljno hodaju oko mene da vide sta li ja to pisem. Ima nesto u tim starim nanama, uvijek ti upute lijepu rijec i hvala im. Postujte stare nane, a i djedove Bogami. Ne traze oni puno, samo da koju progovorite sa njima uz osmijeh. Ne morate cak ni da govorite, samo ih saslusajte, eto toliko su oni jednostavni.
Zavrsim i tu kucu i pitam ih dalje za put prema mjestu gdje se nalazim sa ostatkom ekipe. Djevojka koja je bila tu se ponudi da me povede precicom. Prosle smo neku veliku livadu, kad dusu nisam ispustila. Pokaza ona meni put dalje. Idem ja, a suza suzu goni. Samo mislim kako cu ja ovo ako ne mogu prezivjeti jednu livadu. Dolazim pred zgradu gdje su ostali i malo se saberem. Ulazim unutra, svi me gledaju, kazem im da me nista ne pitaju pola sata dok ne dodjem sebi. Onda smo poceli da pricamo o svemu sto nas je docekalo taj dan. Dijelim svoje sendvice sto sam ponijela, a posto sam vec jela nisam ni bila gladna. Tu smo svi priznali jedni drugima kako smo imali postenu tremu. I samo smo zivkali instruktoricu, kao da smo preko noci sve zaboravili. Ali novi dan, nova nafaka. Vec sutradan smo bili uvjezbani ko veliki 😀
15 oktobar. Na ovaj dan, prije godinu dana bio je prvi dan Bajrama i zadnji dan popisa stanovnistva.
Nakon 20 i kusur godina.
Samo sam se htjela prisjetiti tog, za mene, divnog iskustva. Upoznala sam stotine ljudi, djece, starih nana koje me i danas pozdrave kad me vide. Ljudi me prepoznaju i super je to kad stanu pa malo popricamo.
Moja je sreca bila sto sam dobila divan dio i nisam iskusila nikakve vece neugodnosti, nazalost nisu svi imali srecu kao ja.
Naravno imala sam i divne kolege i kolegice sa kojima sam ostajala do sitnih sati i opet ujutru odem na teren kao da nije nista bilo. Tih 15 dana je bilo odlicno iskustvo, i ako ponovo bude popisa za 10 godina zelim reci ljudima da se prijave, da rade, da upoznaju ljude i njihov zivot, jer te momente cete pamtiti za zivota. Mozda necete sve moci opisati, ni rijecima iskazati, ali onaj osjecaj ce ostati u vama. Osjecaj da ste nesto korisno radili.
Naici cete na tuzne scene, smijesne scene, mozda se negdje rodi i ljubav, ko zna. Ja sam najvise voljela kraj radnog vremena, kad idemo na pregled materijala, pa kad naidjemo na neki smijesni potpis pa se tome ismijemo.
Onda smo prelazili na prepricavanje znacajnih stvari koje su nam se desile. Bilo je sve, samo ne dosadno 🙂
Ljudi vam vjeruju, osim onih podataka povjere vam price iz svojih zivota. Zovu vas da jedete s njima, zovu vas na kafu, na kolace, ama prihvate vas kao clana porodice. Definitivno nesto sto bih sutra ponovila da se ukaze prilika.
Gledam kasno sinoc Jamiea Olivera i ono sto radi, i koliko taj lik vjeruje da moze ostvariti ono sto naumi, i koliko vremena i energije ulozi u to. Znam da je sve lakse kad imas pozamasnu svotu na racunu, ali mislim, mozda mi neke stvari mozemo da primjenimo sami na sebe, nije sad da moramo angazovati pola sela, al’ et’.
Sinocnja emisija je bila o nekom Ministarstvu ishrane koje je on pokrenuo u gradu Rotherhamu. Valjda su tu zabiljezili najveci porast pretilosti, pa je odlucio odatle da krene sa svojim projektom. Zastrasujuce je kako ljudi ne znaju da kuhaju. Ljudi stariji od mene, koji mozda imaju djecu mojih godina. Gledam i cudim se. Dobro, nije sad ni da sam ja kuharica aman, ali svaka osoba mora da zna barem ono osnovno od kuhanja. Vec u sestom razredu sam znala skuhati sebi makarone, isprziti jaja, skuhati hrenovke, ali ovi ljudi to ne rade. Ljudi koji imaju 30, 40, 50 pa i vise godina. Zive samo od dostave. Zna se i meni desiti da ponekad narucim pizzu, ali to se desi u pola godine mozda jednom, nisam pretjerano zaljubljena u tu hranu, radije sama napravim pizzu.
Ono sto mene sinoc iznervira, to su ljudi zdravi, pravi. Niko ne radi, svi zive od socijalne pomoci, po citav dan landaruju oko kuce, i haj’ sto ona ne zna da kuha, ali da ne zna ocistiti pod?? Uglavnom ideja je bila da on nauci desetak ljudi recept, pa da oni prenesu taj recept na jos dvoje, pa to dvoje na jos dvoje i tako dalje. Nije bas zazivjelo, ali je onda na drugi nacin uspio da obuci oko 1000 ljudi. Gledam ih, pa to isto ko da je meni neko dosao na vrata i rekao haj’ ti mala sad uzmi alat i razvedi struju po kuci. Pojma nemaju, ne znaju sporet hej da ukljuce.
Vjerovatno i nas uskoro ocekuje takav scenario, hrana iz restorana brze hrane je veoma pristupacna, svako skoro ima dostavu, pa cak polahko uvode i narucivanje preko neta. Djevojcice kuhanje ne zanima k’o ni nuklearna fizika, a o djecacima da ne govorimo. Bilo bi dobro da ovoj nasoj djeci uvedu Domacinstvo kao obavezan predmet. A ne da nas filuju nekim nebitnim stvarima koje nam u zivotu trebati nece. Evo ja napunih 25, a jos mi niko nije trazio da mu nesto nacrtam, po meni jedan veoma nebitan predmet, i tako su mi uvijek drugi crtali, samo sam se bezveze nervirala oko toga. Nebitno to sad.
Bitno je da od malih nogu steknemo svijest o hrani i onome sto jedemo. Bitno je da se na taj nacin osposobimo za zivot, a ne da cekamo kad ce neko da nam dostavi. Ja sam imala i bolje i gore dane, dosta sam naucila samo posmatrajuci mamu, a zamisli kako bi ova nasa djeca svasta mogla da nauce, dok jos nije kasno, jer i to polako izumire. Kad ti imas pitu na kilu da kupis gdje ces dalje.
Svasta sam i vidjela i cula, i postala zabrinuta za moje potencijalno potomstvo. Ako ih ikad budem imala kuhanje ih obici nece, bez izuzetka, musko ili zensko. Svako mora biti sposoban da se brine o sebi na najbolji moguci nacin, a ne da pravimo od djece invalide i zavisnike od drugih osoba.
U glavi sam smisljala prave rijeci slusajuci price koje su se desile prije nekih 17, 18 godina. Prave rijeci ce doci kad se to prespava i poslozi u glavi, bitno je da sam bila u dobrom drustvu, a akcenat je bio na lijepim stvarima koje su se desile ne tako davno, ali ipak meni se cinilo kao da je sto godina proslo.
I dodjem maloprije kuci, a paznju mi privukose zvijezde. Nebo je prelijepo, steta sto ovi telefoni ne mogu da uhvate sve to kao ljudsko oko. Kao da je neko prosuo srebrne sljokice po crnom platnu. Carobno.
Zbog silnih tehnoloskih spravica, koje nicu kao gljive poslije kise, zaboravili smo prave vrijednosti i sve ono sto nas okruzuje. A svijet, mada okrutno, ipak je jedno prelijepo mjesto. Bojim se da smo to zaboravili. I onda shvatim da ce svaka naredna generacija imati sve manje dobrih prica da isprica novim narastajima. Djeca nam vec sad rastu sa pametnim telefonima, tabletima, laptopima. Boze, koliko mi je zao sto ta djeca nece imati ni dio onog sto smo mi imali u djetinjstvu.
Zao mi je sto ce vjerovatno stasati u hladne ljude, zeljne novca i moci, sto vjerovatno nece mariti za ljude oko sebe. A svemu smo krivi mi danas i mi sutra. Jer oni ce biti poboljsana slika ovoga sto smo mi sad.. Hladni, arogantni, pohlepni, nezahvalni. No, nikada nije kasno da se promjenimo. Jos uvijek vjerujem u bolje sutra.
Nakon toliko vremena tesko je ponovo pisati, ali valjda je sad pravo vrijeme za to. Kazu kad probijes led da sve ide lakse. Kazu, a ja reko da provjerim da l’ lazu.
