Jednom sam procitala da je rahmetli predsjednik rekao: “Zivotinja je opasna kad je gladna, a covjek kad je sit.”

Da li je to bas on rekao, ne znam, ali ovo je definitivno istina.

Na jednoj strani imamo gladne ljude, a na drugoj strani one koji su i previse siti. A haman ovi koji su siti jos vise traze, jednako su gladni. Svega, ne samo hrane. Ali sve je ovo usko vezano i za hranu. Najbolje se osjeti promjena u Ramazanu.

Zivimo u digitalnom dobu, sve je nabrzinu. Zivimo zivote kao dobro uvjezbani roboti, i ne daj Boze da odstupimo od onog ustaljenog. Zivimo u dobu izbora. Mislila sam da izbora ne moze biti previse. Prevarila sam se.

Lose je kad covjek ima previse izbora. Odes u trgovinu i imas na jednoj polici stotine razlicitih pasteta, hrenovki, sireva, ambalaza mlijeka, cokolada, hljebova…. I tako u nedogled. Lista je podugacka.

Pa kupis, pojedes, svidi ti se. Kupis opet, i opet. Kljukas se nekom hranom za koju nisi znao do prije 10, 20 godina. Salama je bila na stolu rijetko, kao i vecina ovih danasnjih preradjevina. Da ne govorimo sta sve tu ima, i kako se sve to pravi. Nekad se nisu trosile pare na to. Jela se domaca hrana, neprskano povrce i voce, a danas nam je sve umjetno.

I sami smo umjetni.

Prejedamo se, izmisljamo, ne znamo sami vise sta bi jeli. Toliko je izbora i skoro sve smo probali i dosadilo nam je. Ne pronalazimo zadovoljstvo ni u cemu. Onda presjecemo i napravimo tanjir palente. Pa kazemo kako je lijepo za promjenu pojesti nesto sto nam nece opteretiti zeludac. Pa opet kroz dan dva krenemo sa prejedanjem.

I taj zacarani krug se ne prekida. Ono najjednostavnije nas malo vrati u zivot, odusevi nas kao da je najskuplje jelo na svijetu. Ali ubrzo opet ogladnimo i hocemo otrove da se trujemo. Tako je, mozemo mi pricati kako jedemo salate svaki dan, to nije istina.

Na slicnom principu nam funkcionisu i zivoti. Radimo da nesto ostvarimo. Zelimo novi telefon, ili novi laptop, mozda nove cipele…

Zaradimo, kupimo, ili nam drugi kupe. Sretni smo prvi dan. Sutra vec mislimo o novom materijalnom dobru koje nam fali. I tako je iz dana u dan. Stvari su vece, novca je manje. Ali, cak i ako ostvarimo sve sto smo zeljeli, ako i kupimo sve sto nam se svidja, opet necemo biti zadovoljni.

Imacemo najljepse stanove, najvece televizore, najljepsu odjecu, i zavidicemo drugima.

Ups, pogrijesila sam vrijeme, ovo je sadasnjost. Ljudi vec smatraju da drugi imaju bolje od njih, ali ne materijalno, nego ono nesto sto ne mozes opipati rukom. Ako imas iskrene prijatelje, zavide ti. Ako imas dobar brak, zavide ti. Nema pravila. Nikad ne znas zasto ce te neko mrziti i nanijeti ti stetu, iako se na prvi pogled cini da taj neko ima sve.

Nema on nista. On ima stvari. A stvari ne mozes zagrliti. A ne mozes ni biti osoba koja nisi. Ako si povrsan, takav ces vjerovatno i ostati. Ako za tebe vrijednost imaju samo pare, tako ce uvijek biti.

Ne mogu da shvatim borbu za nekim stvarima. Ne mogu da shvatim zasto sam ponekad i sama takva. Ugledas nesto i mislis to ce te uciniti sretnim, ali u sustini nije tako. Prije je mozda bilo. Sjecam se kad sam dobila prvi telefon, nisam ga pustala iz ruke. Dan i noc sam gledala u njega, bojala se da ce ujutru nestati, jer inace kad se desava nesto lijepo ispostavi se da je san. Danas me telefon ne dotice ni sekunde.

Imala sam zelju kupiti walkmaxx patike. Kupila, nosila, nakon mjesec dana pocele da se deru iznutra. Nisu me ucinile sretnom, nisu me odusevile koliko sam mislila da hoce. Jos jedan corak.

Sve sto nisam imala priliku da jedem u Bosni ovdje sam jela i to u nenormalnim kolicinama. Sad kad udjem u trgovinu ostanem razgledajuci sta bi kupila jer mi se vise nista ne jede. Znaci ni hrana me nije ucinila sretnom.

Ni nove cizme, ni nova torba, koju mi je ionako mama kupila jer ja na to rijetko trosim pare.

Moju glad nisu smirile sve te stvari. Iako vise nisam ni ja ko prije. Ne mislim vise toliko o tome ko mozda prije 3 ili 4 godine. Ali uvijek je najbolje krenuti od sebe i uzeti svoj primjer. I sve sam ovo nabrojala, jer nekako mi se cini da su to neke stvari koje svi mi ponekad zelimo. Znam da ima i puno boljih primjera. Ali, bitiniji je primjer srece koji cu da napisem. Sreca zbog koje insan zaboravi i na glad i na sve svoje zelje. Sreca zbog koje insan zivi punim plucima i uziva u trenutku koji se desava.

Djeciji smijeh. U cetvrtak smo ja i sestra ostale sa djecacima od prijateljice u parku dok je ona malu odvela doktoru.

Eldin je tek naucio da puse one balone od sapunice. I u jednom momentu oko njega se okupilo troje djece i ganjali su te balone, a park je zvonio od njegovog smijeha. Tako je bio radostan sto je savladao to, i sto djeca ganjaju te balone. Nije prestajao da se smije.

Mi, odrasli, se nikad ne smijemo tako. Od srca, bez zlobe, bez zelje da drugima dokazemo da smo sretni i radosni.

Ne, mi se smijemo da “dusmani” crknu od muke. Zaboravili smo da smo sami sebi najveci dusmani, i da ne trebamo zivjeti radi drugih.

I tako, siti smo i zli, i pokvareni, i zavidni. Umjesto da manje hranimo stomake a vise dusu. Da manje brinemo tudje brige a vise svoje. Da prestanemo zivjeti radi drugih, iako jednako pricamo da nas ne zanimaju tudja misljenja.

Da se smijemo iskreno, od srca i bez trunke zlobe. Da se smijemo toliko da odzvanja. Da mislimo na dobre stvari i da radimo dobre stvari. Oslobodimo se nepotrebnih tereta koji nas guse.

Jedimo taman toliko da ne budemo ni opasne, gladne zvijeri, a ni opasan siti covjek. Ovo se ne odnosi samo na hranu nego na cijeli nas zivot.

Oslobodimo sebe okova koje smo si sami stavili. Razveselimo se. Uradimo stvari koje nas raduju. Prosetaj, procitaj knjigu, plivaj, bilo sta sto te raduje. Samo to uradi.
Probudi dijete u sebi.