… da odem na bolovanje?

U ponedjeljak sam se vratila na posao, nakon sto sam zakljucila bolovanje.

Nisam ni kontala da niko nece pricati sa mnom, ali desilo se upravo to.

Doduse gazda mi je na Kosovu pa ga mijenja sin, koji mi je rekao kako je i on bolestan pa radi.

Ne moze jadnik da preboli 3 dana koja je morao platiti drugoj curi, a sto je jos gore ne smije meni da odbije od plate.

I zato jos uvijek niko ne prica sa mnom 😀

A meni je sasvim svejedno.

Pomoglo mi je ovo bolovanje i vrijeme poslije istog da odlucim kako tu vise necu raditi.

Pet mjeseci je dovoljno bilo, novi dan, nova nafaka.

Vec se vrte neki poslovi gdje traze radnice, tako da ne bih trebala biti dugo bez posla.

Oni su na gubitku, ne ja. Gdje god budem znam da ce me ljudi prihvatiti kao i ovdje, ali on mora promijeniti puno radnica dok je narod ne prihvati.

Malo ce mi biti zao jer puno nekih ljudi necu vidjati tako cesto a sad ih vidjam svaki dan.

Bez obzira na sve, ovo je bilo jako lijepo iskustvo, upoznali su me razni profili ljudi, kao i ja njih.

Sa nekima sam se sprijateljila, vecina me prepoznaje i pozdravlja na ulici, neki mi pomazu da nadjem novi posao.

Uglavnom, vazno je biti primjecen, a ja sam to uspjela. Tako da mi nadalje ne bi trebalo biti tesko upasti na bilo koji drugi posao, jer ce uvijek tu biti neko ko ce mi javiti gdje se trazi, sta se trazi itd.

Kako izaberes tako ce ti i biti.
Ja sam izabrala pozitivu, i tako mi je. Sve s osmjehom pa dokle doguramo.

Citala sam i clanak od debele hanume, pa kontam, mozda i ona treba da se okusa u necem ovakvom, dobro je i za samopouzdanje, a poslije ko zna sta moze naletiti i gdje se moze zaposliti.

Stvarno sve je do naseg stava i kako se mi postavimo prema nekim stvarima i ljudima.

Ako se trudimo dovoljno, trud ce se na kraju isplatiti i vidjeti.

Pa cak i kad padnemo moramo da ustanemo.

Neki dan sam opet pala, i ponovo ustala i odgodila ono sto sam mislila da cu moci ove godine zavrsiti, no sve je to dio zivota samo ne treba pasti u ocaj.

Ionako te nece obici ono sto je sudjeno.

A ja se sad nadam da mi se smjesi kakvo momce jer ako ga ne nadjem sad na djozlucima ne znam kad cu 😀 😀 😀

PS: Samo se hvalim kako mi dobro pristaju 😀

Naocale, naravno 😛

 

 

Kazu ljudi da treba paziti sta zelis jer moze da ti se ostvari.

Ja sam nekad davno, davno pozelila da nosim naocale.

Danas mi se zelja i ostvarila 😀

Evo nove mene 😛

Prvi dani u novoj godini, meni su donijeli tesku prehladu.

Mislim da je rad na bazenima presudio tome, ali sta je tu je. Bilo je zabavno opet raditi medju masom ljudi, bez obzira na sve.

Jos mi je bivsa sefica govorila da ostanem da peremo sudje poslije nove godine, ali mi nije padalo na pamet to s obzirom da sam bila budna vec 24 sata.

Istina razocarala sam se jer mi nije dala ni marku za to sto sam radila, a zaradila sam joj vise nego je i planirala.

O tom po tom.

Sad sam na bolovanju 😀

Zanimljivo kako ovaj najstariji pekar uvijek prica da ima radnika, pun je biro, a kad sam sinoc javila da sam na bolovanju pita me koliko mi dana treba da ozdravim.

Toliko o tome da je pun biro radnika.

Meni je sad trenutno svejedno da li ostajem ili odlazim, bitno mi je da ozdravim.

I da ne fasujem upalu pluca.

Dobro ce mi doci ovo malo odmora.

Od svega.

 

 

 

 

Negdje duboko u meni, potajno je tinjala zelja da se vratim na bazen nekad.

I evo, nocas me zove Sabira, pita me da radim sutra uvece kod nje u disku, da neku tombolu prodajem.

Sto znaci da cu ova dva dana ici ko muha bez glave, ali mislim da ce mi biti drago jer cu ponovo, bar na jednu noc biti sa starom ekipom.

Sutra u sest ujutru pocinjemo u pekari do sedam uvece.

Poslije toga, oko devet treba neko doci po mene da idem na bazen.

Da ne bi doslo do zabune, u sklopu bazena se nalazi i disko, po potrebi sala za svadbe, kao i mjesto gdje svake godine ona daje iftar.
Nigdje veze al’ eto.

Sto se tice slavlja trebala sam posjedit s nekim drustvom, ali mi je i drago sto mi je ispalo da radim.

Uvijek je lijepo vratiti se na mjesta na kojima si bio i na kojima su te ljudi zapamtili.

Bas me zanima da li ce se sjetiti da sam ja tu nekad bila.

Iako, proslo je dosta godina, ni ljudi koji tamo dolaze nisu mozda oni koji su dolazili prije pet sest godina.

Nije ni vazno.

Eto to je moja nova godina. Necu vam pozeljeti nista sto vam ne bih pozeljela inace.

Od novogodisnjih zelja, odluka, cestitki i pozdrava, voljela bih samo da snijeg padne.

Pusacima bih pozeljela da saburli prihvate nove cijene cigara hahahahah

eto tako, odoh da spavam 😀

 

 

Kakvo je mene iznenadjenje docekalo u cetvrtak.

Sa sestrom vec danima pisem i dogovaramo se kad da mi posalje neke stvari sto mi je mama kupila.

Jedan dan mi javlja kako ce ih poslati u cetvrtak ujutru.

Ja joj uporno govorim da sam prva smjena i da ne mogu otici po stvari, a ona meni uporno prica da se nista ne sikiram i da ce mi vozac donijeti i na kucnu adresu ako treba.

Sad meni to bi nekako bezveze da zamucavam covjeka, i velim neka donese u pekaru.

Kaze Lejla da se ne sikiram i da ce on donijeti.

Dodje cetvrtak, pisem, zovem, niko nista. Odem doktoru, kad neko me zove.

Javim se, ono mama. Velim joj da nazove poslije da sam kod doktora sad.

Kad sam zavrsila zove me ponovo, ja i dalje ne kontam. Reko sigurno hoce da mi kaze gdje da odem po stvari sto su poslale, a ona mi govori da cemo se uskoro vidjeti.

Poletila sam ja kuci koliko me noge nose. I placem i smijem se jer je cetiri mjeseca nisam vidjela.

Kako me lijepo iznenadila, i ona  i Lejla su to danima pripremale, i pravo je cudo da je Lejla uspjela sakriti to od mene jer mi inace sve kaze.

Hvala Allahu na svemu, ovakve stvari te navedu da shvatis koliko si sretan insan i kolika je Njegova milost.

A isto tako skontas koliko si gresan insan i koliko te On bez obzira na to voli.

Mama sutra ide nazad ako Bog da, nije dugo bila ali je bila.

Najvaznije je da je bila tu.

Volim kad se desava nesto novo, i volim sto nam se pridruzilo jos blogera.

Cini mi se da ce biti zanimljiv blog od debelehanume. Vidjecemo.

Postalo je zanimljivo i kod mene.

Uvijek je zanimljivo kad covjek nesto radi i srece puno ljudi, a kad ne radi nista onda se nista posebno i ne desava.

Juce me zena pita jel imamo cevape. Jedva sam se suzdrzala da ne prasnem u smijeh.

Pa pekara bolan, pekara, ne cevabdzinica..

Druga me pitala mozemo li isjeci ruzu na kriske. E sad, pretpostavljam da znate kako izgleda ruza i svaki dio mozes odlomiti sebi, ali zena bi da sjece 😀

Bas juce smo pricali o tim ispadima i slozili se da je dosad najjaci djed koji je pricao sa mnom u ogledalu koje je na drugoj strani pekare.

I prica covjek sa mnom, ja mu govorim ovamo sam, a on izadje i krenu na druga vrata da udje, a meni okrenuo ledja.

Pa djed koji je trazio sladoled.

Danas smo imali situaciju da je covjek trazio jednu malu, veliku prohu.

Sutra idem oftamologu. Odlucila sam se napokon na taj pregled, i garant cu dobiti naocale.

K’o klinka sam imala zelju da ih nosim i bice da mi se sad zelje ostvaruju.

Nije da mi je drago sto mi vid slabi.

Ali, cesto nase zelje i mastanja postanu stvarnost. Bez obzira da li nam sad to odgovara ili ne.

I treba covjek paziti sta zeli, ali nije sposoban da pazi.

Nikad ne mozes biti siguran kad je tvoja rijec primljena kao dova.

I treba paziti da nikad ne kaze necu uraditi ovo ili ono, jer ce uraditi kad tad.

Za toliko stvari sam rekla da ih ne bih nikad uradila, pa sam ih uradila. I cudim se sama sebi i posmatram kako se neke tudje greske ponavljaju preko mene, i ja ih pustam, ja ih radim umjesto da se oduprem tome.

Zivot je jednostavniji kad gledas svoja posla i ne posmatras sta ljudi oko tebe rade i kad ih ne osudjujes, jer stvari se znaju promijeniti preko noci.

Danas osudjujes, a sutra si onaj kome sude…

 

Sve cesce cujem ovu recenicu.

Cesto je i sama koristim.

Postala je zamjena za sve, izgovor kad nam se ne razgovara, kad ne znamo sta bi rekli sugovorniku.

Pozali nam se neko na glavobolju: “Ma ovo vrijeme, zato je to.”

Ako kaze da je nesto neraspolozen, i to cemo pripisati vremenu.

Ama bas sve se desava jer je vrijeme zaboga takvo kakvo jeste.

I gripe, i prehlade, i raskidi, i ljubavi, i udesi, lomovi, glavobolje, djeca se radjaju jer ovo vrijeme…

Kao da smo ustimani roboti kojima su u cip utisnuli nekoliko recenica i samo to pricamo, i uvijek vrtimo jedno te isto.

Udaljavamo se jedni od drugih a bolje da se zblizavamo.

Da dijelimo medjusobnu ljubav, postovanje, istinsku brigu jednih za druge, da dijelimo komad hljeba, zadnji gutljaj soka.

Na poslu mi je donekle tako, bas cesto dijelimo ono sto imamo, cak je jednu vece pekar napravio zeni i sebi sirnicu pa je podijelio sa mnom i sa zenom koja cisti.

U pekaru dolazi djed koji uvijek sa mnom podijeli jabuke, uvijek mi kaze da odem do korpe na njegovom biciklu i da uzmem sebi koju jabuku.

Ja nam cesto uzmem mandarina i podijelimo ih medjusobno.

Hrana zblizava ljude, uz nju pocinje prica. Sad znam skoro cijelo porodicno stablo mojih pekara, znam koliko im koja tetka ima djece, znam koliko i gdje oni imaju rodbine, pokazuju mi stare slike, postajemo pravi drugari.

To su stvari koje vrijede.

Kakvo vrijeme, kakvi bakraci, nama treba ljubavi i prijateljstva, bliskosti sa ljudima i iskrene brige.

Kad me pitas kako sam, da iskreno to mislis. Kad kazem, onako sam, da ne kazes kako je vrijeme krivo.

Rece mi jedan covjek da ne vjerujem ljudima.

Ja njemu rekoh da cu uvijek radije vjerovati i opeci se, nego stalno biti u nekom grcu da li ce me neko zeznuti i da li cu se opeci.

Jer strah od opekotine je gori nego kad se opeces. Povuces ruku i bol brzo prodje, ali kad razmisljas da li ces se opeci ili neces, izbjegavas, cuvas se, samo sebe mucis, a na kraju svakako ne moze biti drukcije od zapisanog.

 

 

Ovih dana bi moglo da bude kolaca.

Nisam pekla od Bajrama i jedva cekam da opet pocnem.

Usla je neka pozitiva u mene, ili je to sto smo napokon odlucili uzeti novi sporet i nadam se da me on nece iznevjeriti haha.

Jer ako mi i sada izgore kore, stvarno nemam koga okriviti 😀

Vi cete naravno biti prvi koje cu pocastiti slikama 😀

Nemam neke inspiracije da pisem o tuznim temama, krenem i stanem, ne ide 😀

A ima ih mnogo, svaki dan oko mene nesto se desi sto me rastuzi, ali samo na kratko.

Bice da sam zaljubljena skroz 😀 pa me nista ne dotice na duze staze.

Eto idem se sad spremiti za posao dragi moji voxovci 😀

Moj novi posao se zasad izjalovio, ali me to nije nimalo rastuzilo.

Naprotiv, dalo mi je motivaciju da se trudim i da poboljsam svoje znanje engleskog jezika.

Dalo mi je vremena da naucim sto vise o kamionima, teretu, brokerima i svemu ostalom.

Jer Alen mi je rekao da je posao zatajio malo, cijene su pale, teret jedva nalazi po povoljnoj cijeni, tako da glavnom sefu sad ne trebaju novi ljudi, ali mi je isto tako rekao da mene prvu zove kad se situacija promijeni.

I tako mi taj dan predlozi da dodjem do njega i da vidim o cemu se radi.

Poslije posla odem odmorim i zaputim se njemu.

Upoznam mu zenu i cerkicu, upoznam se sa poslom.

Dva sata sam skoro sjedila i za ta dva sata je jedva nasao teret za tri kamiona.

Nije lose, mozda se i snadjem u tom poslu. Zena mu je zadovoljna, posebno sto sam dosla poslije svog posla do njih, bas se vidi da to cijeni.

U pekari se zasad nista zanimljivo ne desava osim sto smo promijenili bravu i sto ce nam gazda uvesti video nadzor.

I osim sto onaj moj zanimljivi insan vise ne dolazi. Ne pamtim kad sam ga zadnji put vidjela.

Ko zna zbog cega je to dobro.

Nisam se pohvalila da sam neku noc prvi put isla na klizanje, a dugo mi je to vec bila zelja.

I tako su kod nas otvorili klizaliste i bas je super, nakon gotovo sat vremena sam uspjela da se opustim i maknem od ograde, ali je vrijedilo.

I da, bravo za mene, nisam se polomila 😀

Plus ono sto je prednost posla sa ljudima je da te skoro svi sad znaju i pozdravljaju sto je skroz simpaticno.

Od neki dan mi dolaze dva blizanca i neki dan me pitaju gdje li su me vidjeli jer sam im poznata, reko garant na klizanju 😀

Mislim da ce to postati moj hobi ove zime.

 

 

 

 

Mozda sam trebala staviti naslov legenda o pekari, po uzoru na Moonchild, ali neka ostanu price.

Krenulo me je Boze sacuvaj 😀

Novi posao jos nije poceo tako da sam jos tu gdje jesam. Mislim da su pripreme u toku, vise cu saznati sljedece sedmice kad vidim Alena.

Gazda mi je proslu subotu nasao dvadeset maraka manjka!

Dvadeset!

Pa to ne znam ni u ludilu da mogu napraviti, ali eto. Nisam pametna, moglo se samo desiti da nekom vise kusura vratim, ali ipak 20 i da to ne primjetim!?

Cak i marku kad vise vratim skontam to brzo a da necu toliko para, al’ hajde, bilo i proslo.

Neku noc je bila zena koja kuha  i ostavila je zdjelu staklenu kod masine za hljeb.

Moram li reci da je poklopac otisao u hiljadu komada?

Sta cu, ne ocekujem kod masine nista i desilo se. Sreca kulirali su, nije bilo galame.

Neki dan mi pekar kaze kako nisam ostavila pare za glavusu neku sto su pekli.

Noc poslije toga sam zaboravila pokriti lisnata i prohe.

I kao slag na tortu, sinoc su obili pekaru.

I naravno ja nisam dobro zakljucala.

Po njihovoj prici.

Krenulo me bas naopako. Ali, nema veze. Idemo dalje.