Vucem nocas nogu za nogom i prisjecam se.

U prvom postu sam htjela pisati o tome kako mi je komsinica Zlata prepricavala njihove dogodovstine iz mladosti.

Kako su imali sijela, kako su svaku noc  bili kod nekog drugog, kako su pazili jedni druge.

Pricala je ona puno toga, ali ljepse je i lakse slusati nego isto poslije prenijeti.

A ja, nista mi nije, a opet nekako sve mi je.

Ponekad se uhvatim kako mi nedostaje Buzim, uhvatim se i kako mislim o njemu, ali valjda je samo noc takva, nostalgicna.

Stvarno bih voljela da ga vidim jos jednom, da sjednem sa njim i ispricam sve ono sto nikad nisam, i da on isprica meni, i da mu kazem kako je bilo bez njega ali da sam prezivjela.

Jer, ziv covjek sve prezivi. Tesko je jedino zaboraviti.

Poslije bi nastavili da budemo dva stranca, koji se nikad nisu upoznali, koji nikad nisu imali planove za buducnost, ama bas nista.

I nije da je on bio nesto, ali se tad cinio kao moja slamka spasa od surovog svijeta.

Poslije sam shvatila, insan ti ne moze biti slamka spasa, samo Onaj koji te na svijet poslao, On ti je spas.

Ali eto uvijek se vezem, za ljude, za ono sto ja stvorim u svojoj glavi, za idealnu sliku ne tako idealnog muskarca.

I ne znam da li je ovo tuga, mozda malo i jeste, a mozda cu ovo naci za desetak godina pa se smijati, kao sto sam se nekim stvarima smijala a gorke suze prolila.

Ucim se ja zivotu, ucim se ljudima, i cini mi se nikad se nauciti necu.

Pravim ideale u glavi, a znam da je to samo plod moje glave i nista vise.

Kad se sva laprdanja saberu i oduzmu, meni samo treba neko na cije rame mogu nasloniti glavu i tu biti sigurna u ovom suludom svijetu.

To je to, tako jednostavno, a tako nedostizno u zadnje vrijeme.

 

https://www.youtube.com/watch?v=VmRdzRPM3xY

 

Ovo vam nisam ispricala.

Kad sam ono isla zubaru..

Prosla sam kroz mjesto u kojem sam zivjela. Skoro da se nista nije promijenilo, osim nekih par sitnica.

Npr mini market koji je drzao nas covjek, sad je preuzeo Yimor. Trgovina koju je drzala moja bivsa sefica, sravnili su sa zemljom.

A ono najvaznije, i najtuznije…

Likovi koji su prije pet godina tamo sjedili, ispred kafane, tamo su i ostali.

Isti izraz lica, isto mjesto, isto pice, isti izgubljeni dani.

Malo je reci da sam se iznenadila.

Tuzno je da jedan, nazovi, muskarac nije postigao apsolutno nista.

Cak i ako je nasao posao, curu, zenu, nebitno, on i dalje provodi dane na istom mjestu, ubijajuci vrijeme na najgori moguci nacin.

Na pisanje ovog posta me potaknuo tekst koji sam upravo procitala.

Naslov je: “Postani dobar u necemu.”

Nije ni vazno u cemu, vazno je raditi, i raditi. Graditi sebe i siriti svoje vidike i znanja.

A to nikad necemo moci ako nas bude zanimalo ko, sta, gdje i s kim je ko bio, sta je ko radio, koliko je ko potrosio, ko se s kim svalera, zabavlja, cija majka crnu vunu prede i tako to.

Dok god tudji zivot bude nas prioritet, mi cemo da stagniramo, a sto je najgore, mi cemo da zavidimo nekoj osobi ni krivoj ni duznoj.

Krivicemo druge za svoju propast, a krivci smo samo mi.

Pa cak i ako kod nas nema nista pametno, uzmi brate internet, nadji nesto zanimljivo, ne mora eto ni biti korisno, ali zanimaj se zaboga bilo cime osim tudjim zivotom.

E, sad oni likovi s pocetka price uglavnom su znali odgovore na sva pitanja, ko, sta gdje i s kim.

A ja im ni imena ne znam…

 

Dodje ti tako nocas zena i majke ti pita me odakle nam dolazi grah.

Mislim, na svakoj vreci pise, dobro, skoro na svakoj.

I ono, logicno, kazem joj da nisam sigurna, jer i ondje gdje pise nesto se ne zamaram da procitam.

Uglavnom svi skoro nabavljaju robu na Arizoni, i pola Brckog ima istu robu, iste kutije, ama sve.

I od toliko artikala da ja za svaki znam odakle je, pa stvarnooo.

Nego, zena ti je iz Kroacije sto bi rekli, sto je meni dodatno povuko zivac, jer prvo me gleda svisoka, ko ona je gospodja zaboga.

Pa me pita gdje mi je deklaracija?

Jagode, jesu li domace? Mislim, ako su domace gdje im je deklaracija?

Reko nisu domace, uvozne.

Pa MORA da ima deklaraciju.

A meni pukne film, al ono malo, pa sam joj samo s osmjehom rekla:

• Gospodjo, ovo je Bosna, kod nas nista ne mora.

Samo je prokomentarisala kako cemo morati kad udjemo u Evropu.

Hvala na optimizmu 😀 radujem se tom danu kad cemo svasta nesto morati 😀

I pazi ne bi to mene toliko iznerviralo da nije bilo sve one prije price kako mi iz Bosne tamo dodjemo, kako ne trosimo kod njih, donosimo odavde jelo i pice, smetamo im na plazama.

Pa ako je tako koji djavo kupujete kod nas?

Sta vi ne kupujete domace :O

Nego originalne uvozne proizvode iz Bosne 😀 i jos mi tu laprdas o deklaraciji.

A deklaracija kamaru kod nas, niko ni da virne sta pise, toliko o tome.

Et.

 

 

Posto je bio suncan dan, iz ormara se ponovo izvukla voxy majica 😛

A ta sam budala bila ja.

Mrzila sam promjene i zazirala od njih. Mozda zbog djetinjstva koje je proteklo u selidbama, mjenjaju prijatelja, okoline, ali na kraju sam shvatila – promjene su sastavni dio zivota.

Bila sam ucahurena u svoju svakodnevnicu, nisam nista korisno radila, imala sam svoju sigurnu zonu i to je bilo ok.

Ali ok je prosjecno, nesto sto zadovolji minimum, a niko ne treba da zeli minimum.

Ne tako davno kukala sam kako nema posla, kako nas mlade niko ne razumije i to. Ali, istina je da vecina nas, a i ja u to vrijeme, nisam trazila posao.

Sjedila sam kuci, gledala oglase, kao da sam se nadala da ce se sve desiti samo od sebe, ali nije..

Dok se ne dignemo sa kauca nema nista.

Doduse, nisam sama birala da se mojoj sigurnoj zoni poruse temelji, ali drago mi je sto jesu.

Voljela bih da se nije desilo sto se desilo, ali to me dovelo ovdje gdje sam sada.

Nasla posao, uspjela i da ga promijenim, pomalo krenula da stedim, da se brinem o sebi, razmisljam sta cu dalje, i sve je to lakse kad radis, kad si u masini.

Jer kad radis, stices veze, kad stices veze, vece su ti sanse da napredujes.

Bitno je biti prepoznat.

Jedino sto mogu reci je da zalim sto mi je propalo skoro pet godina bez posla. Sad znam da i kad ne bih radila, sve bih posvetila tome da nadjem neki posao, jer to preporodi covjeka.

 

Promijenila sam se, i sa svakim novim danom sve se vise mjenjam. Nekako sve ima vise smisla, mogucnosti su se otvorile. Ma bile su otvorene i prije, samo ja nisam gledala siru sliku.

Uzela sam zivot u svoje ruke i vise ne cekam da se nesto promijeni. Sad radim na promjenama.

I super je, jer svaki novi dan nosi novu nafaku 🙂

U pravu je Ra kad kaze da nam je internet prvi na listi prioriteta.

Cak i ne treba lista, internet je postao ovisnost, kao droga.

Medjutim, tu ovisnost mozemo okrenuti u svoju korist, uciti, istrazivati, a ne samo gubiti vrijeme na fejsu.

Nije da sad nekome nesto pametujem, nego samoj sebi pokusavam utuviti u glavu neke stvari.

Pocela sam puno dangubiti na drustvenim mrezama, pocela sam opet s vremena na vrijeme igrati igrice.

Vrijeme je da se to prekine i da okrenem na korisnije stvari, a ima ih mnogo, samo sam postala lijena kako dodjem sa posla uhvatim se onog lakseg, a to je upravo facebook, badoo, i slicne gluposti.

Definitivno fejs necu brisati, to nisam nikad ni pomisljala, ali da cu morati smanjiti, moracu.

Ovi topli dani me mame napolje, tako da slobodne dane provodim uglavnom mimo kuce, ali posto radim drugu smjenu, uvijek navece prvo laptop palim.

Dok sam recimo danas izbivala citav dan i nisam ni imala neke potrebe za netom.

Pokusacu se baviti korisnijim stvarima, vec lagano pecem, opet sam se uhvatila svojih kolacica i drago mi je sto su se ljudima svidjeli.

Voljela bih jos samo da se odvazim i ponudim ih vecem broju ljudi, ali polako.

Uglavnom, tu je internet vazan dio jer pronalazim recepte, savjete, video klipove koji mi omogucavaju pristup onome sto je prije bio samo pojam.

Puno je toga sto se moze iskoristiti, i treba poceti odmah, bez odlaganja, puno je toga za nauciti, primjeniti.

Ko zna, mozda ono sto naucimo ovdje bude kljuc uspjeha u buducnosti.

Nego, da se pohvalim, opet cupcakesi, isti oni od prije godinu i vise 😀

Ali mislim da cu polagano uvoditi nove ukuse, nove recepte…

Po zanimanju nisam trgovac, niti sam ikad mislila da cu se baviti bas time.

Doduse, nekako sam znala, upisavsi turisticki smjer, da cu uvijek raditi sa ljudima.

To je mac sa dvije ostrice, nesto najljepse a u isto vrijeme najtezi i najgori posao koji ste mogli odabrati.

Iako nikad ne bih mogla zamisliti radni dan u kojem ne vidim bar stotinu ljudi.

Ne znam da li je do mene, mog raspolozenja, neceg treceg, ili su ljudi zaista, do srzi bezobrazni.

I sama sam nekad znala prokomentarisati kako su trgovci bezobrazni, neljubazni, kako bi neko rado radio taj posao ako se njima ne radi itd.

Sad, kad sam na takvom mjestu, u kojem prometuje puno vise ljudi nego u pekari shvatam da svakome od nas dodje trenutak u kojem smo maksimalno frustrirani i doslovno bi razbili neku bezobraznu musteriju.

Da nije kaznjivo zakonom 😀

Nas posao nije samo da slozimo voce, povrce, ili bilo koju drugu robu koju prodajemo. Nas posao nije da tu istu robu samo jos naplatimo.

Puno je toga, od ispunjavanja svih sefovih zahtjeva, dovlacenja robe, istovaranja iste, vrece od 25, 30 kila, same nosimo, nema muskaraca koji bi nam pomogli. Slaganja, prebiranja, ciscenja.

I dok sve to obavljamo moramo udovoljavati vasim zahtjevima. Koji su cesto glupi, besmisleni.

Ne postoji ljepsa rijec, zao mi je.

• Jel ovo sve paprika sto imate? -Jok, ostatak krijem u dzepu da bi vi pitali ima li boljih paprika. A moram li napomenuti da izlog punimo nekoliko puta dnevno i da je sve maksimalno svjeze. Ono sto nije, snizimo cijenu.

Jedno vece, guzva, kucam racune, ne mogu da maknem od kase, zena me spopada imam li bolje banane. Kazem joj da je to u izlogu sve i da nemam vremena staviti nove.

Medjutim zena ne odlazi, kucam racune, ona stoji pored mene. Na kraju otvorim novu kutiju banana, izvadim ih, da bi mi rekla kako ih nece.

U tom momentu u meni sve prokljuca jer je to cisti bezobrazluk, znaci nisi ni htjela da ih kupis, ali sutim, dovidjenja prijatno, nastavim svoj pos’o.

Neku noc zena se na mene obrecnu sto joj lijepim stickere sa cijenom na kese, ja sutim i nastavljam. Na kraju me pita mogu li joj zamijeniti kese, i kad sam joj fino rekla da slobodno uzme kese, jer kesa imamo na sve strane, i da mi je trebala odmah reci da ne lijepim, ona je prokomentarisala u fazonu kako sam neljubazna.

Jbg, dali smo vam svu zgodu, posluzite se, nije nam u opisu posla da vas posluzujemo, nase je da obavimo svoje poslove i naplatimo, ako imamo vremena i nemamo guzve onda mozemo da titramo oko vas, ako ne, zao mi je, vise srece drugi put.

Kad naucite biti korektni kupci, mi cemo da budemo jos bolji trgovci. Istina za svoje pare mozete sve da trazite, ali ne mozete dresirati necije zivce i ocekivati da vas nosimo ko malo vode na dlanu.

Jos jedna stvar koja nam strasno ide na zivce, jel stvarno morate doci zadnjih 15 minuta da kupujete?

Stvarno?

Mi nemamo zivot, nemamo nekog ko nas ceka? Dijete, muz, roditelj?

Vi ste umorni jer ste citav dan gledali filmove, sjedili u kancelarijama, hodali po gradu, a mi nismo umorni?

I mi smo samo ljudi, i stvarno, ali stvarno mrzimo kad nam dodjete u zadnjim minutama i jos ne znate ni sta hocete kupiti.

Nemojte raditi stvari cisto jer vam se moze, danas sutra uloge se promijene. Mi ne smijemo reci nista, jer cuvamo svoje poslove, ali vam u sebi izredamo cijeli spisak.

Ako nesto necete kupiti nemojte to ni traziti, ako imate neke posebne zahtjeve, recite to prije izdavanja racuna, birajte sami, tako cete najbolje izabrati, kad vec imate mogucnost.

I jos jednom, shvatite da smo samo i mi ljudi, i to sa konjskim zivcima, jer vi na nasem mjestu ne bi izdrzali pet dana.

Ako mislite suprotno, hajde da se mijenjamo 😉

I ne, post nisam pisala frustrirana poslije posla, nego poslije jako lijepog slobodnog dana 🙂

Na novom poslu za dvije sedmice, i nije tako lose.

Kao i na prethodnom, narod k’o narod, uvijek  ima neke prohtjeve, uvijek je drugo nesto sladje, ljepse, bolje, a u sustini sve isto.

Umaram se vise nego u pekari, i fizicki mi je teze, ali sam sa kolegicama zasad mirna, ne svadjamo se, ne podmecemo jedna drugoj, niko ni na koga ne galami.

Imamo i cigancice ispred, i ima jedna mala koja nas sve zove jaranicama.

I tako, ja nesto danas u poslu, nisam najbolje volje, kad ce ona meni:

– Jaranice, sto si to tako neraspolozena, nasmij se bona i kad ti nije do smijeha nasmij se. Ne daj da ti ko vidi da si tuzna ili ljuta.

I tako, jaranica me danas podsjeti na ono sto uvijek sebi govorim, kakav god da mi je dan, ne mora niko da zna.

Osmijeh i briga te.

Uglavnom jaranica je moja nova jaranica, hahaha, ubice me kolegice, jer su ih se jedva rijesile  a ja nesto ne mogu da je istjeram iz radnje, draga mi postala.

Dobro, znam da nisam normalna, to samo kod mene moze tako.

Nemam pojma ni sto ovo pisem, htjela sam nesto sasvim drugo, ali eto ispade ovako.

Voli kumkvat, ne znam ni ja bas sta je, kiselo nesto, uglavnom kaze jaranica da ne moze zivjeti bez toga.

I svako malo eto je uzme sebi nekoliko komada. Dobra je jaranica. Bistra. Pitam se dokle bi dogurala da nije tu gdje jeste.

Da ne prosi od jutra do mraka..

Stvarno je bistra, tako lijepo i razgovjetno prica, zrelija je nego njene vrsnjakinje, vec sad puno zna o zivotu.

Vjerujem da bi daleko dogurala da ide u skolu.

Koliko ce  jos potencijala ova zemlja da potraci?