Od jucer sam nezaposlena.

Mislila sam da ce mi teze pasti, ali odmah sam se digla u potragu za novim poslom.

Tako da sam vec danas bila na jednom razgovoru, a ocekujem da ce me pozvati na jos par mjesta.

Razlog zbog kojeg sam ja dobila otkaz je u najmanju ruku glup.

On je svjestan da sam dobar radnik, ali eto, nisam osigurana pa me lakse sutnuti.

Istina, posao nam se smanjio, i vjerujem da nema racuna placati nas tri, ali ipak mogao je reci ranije da se snadjem.

No, lijepo je i ovako iznenada, jer covjek tek onda shvati da mora ici, traziti, ne smije se prepustati.

Iskrena da budem ocekivala sam da cu provesti ostatak dana placuci, tugujuci, ali sam odmah nabacila sminku, sredila se i krenula u potragu.

Super je sto sad razmisljam o raznim mogucnostima, u jednu ruku mi je drago da sam dobila a ne dala otkaz, jer sad sam i to iskustvo pregrmila, vidjela da nije nista strasno.

Lakse se dise.

Neobicno je sjediti kod kuce, nedostaju mi kolegice, svi ljudi koji su tamo zaposleni, ali covjek se na sve navikne, sto je dobra stvar.

Jer da nije tako pola zivota bi plakali nad prolivenim mlijekom.

A mislim da je dosta bilo suza, bar sto se tice ove godine 🙂

Dje ste voxovci 😛

Drago mi je vidjeti da se ovdje uveliko pise, mozda se vratimo i na ono prvobitno piskaranje, kad se non stop imalo sta citati.

A mozda bude cak i bolje nego prvi put.

Nemam nista pametno za reci. Pozelila sam da pisem, da kuckam po ovoj tastaturi a da to nije dopisivanje.

Cestitam mojoj Krajiskinji na polozenom ispitu, i vjerujem da ce sve ona to da sredi i da spreha bolje od Svaba.

Jednom si me ono pitala za skolu medicinsku.

Nije to za mene. Vodila sam se politikom da treba ici iz ove zemlje, da treba zaradjivati, ali to nije nacin na koji bih ja mogla zaraditi pare.

Ne bih to mogla da radim, shvatila sam da ja pripadam ovom svijetu, trgovine, usluznih djelatnosti.

To mi je u krvi, ma koliko se ja pokusala oduprijeti. Bice da imam trgovackih gena.

Sto se tice odlaska iz ove zemlje, ostajem pri tome.

Treba otici, proci, vidjeti svijet, raditi, zabavljati se, zivjeti.

Ja sam zaboravila kako je to, i zivim prilicno dosadan zivot.

Ako imas pare, nemas vrijeme.

Mozda stvarno nije sve u parama, treba se odvaziti na neke lude stvari, ali sam ja uvijek bila previse oprezna pa sam tako i zaglavila u dosadnom zivotu.

Sto i dalje nije lose, dok se god ne mirim sa tim i dok god sebe tjeram da poduzmem nesto po pitanju toga.

Pa mozda napokon jednom poslusam samu sebe i sve ovo pustim kraju, otisnem se na neko ludo mjesto i promjenim zivot.

Haj ti sad znaj kad ne znam ni ja sama. Eto tako, odoh da rucam sirnice 😛

 

Dugo nije bila.

I cijeli dan me drmaju emocije, od smijeha, placa, nedostajanja, ama bas svega.

Ne shvatis koliko ti neko fali sve dok se ne trebate ponovo sresti.

Onda sam sebe uhvatis kako brojis, i na grubo ispade godina dana.

Hej, godina.

I danas kad dolazi sve iz te godine se pretoci u ovaj dan, i ovu noc koju cu provesti budna da je docekam jer drukcije ne znam.

Jedva cekam da je zagrlim.

Kazu da je juce bio dan sestara. A meni je svaki dan takav kad znam da je ona sretna i da je dobro.

Nekad je dovoljno samo promjeniti par slicica, i gle cuda, blogeri se zadaju pisati.

Po obicaju, moram i ja reci da mi se svidjaju, plaho mi se svidjaju nove slicice, i namah sam sebi screenshot napravila eto da imam.

U ovo doba godine mene uhvati nostalgija za svim i svacim, mislim tako ti je to kad se smjenjuju godisnja doba, svasta ti naumpadne i et.

Evo meni je naumpala skola, ne samo danas, vec danima ti ja to tako.

Posto odmaram cetvrtkom po novom planu, danas sam malo s kafe na kafu, pa pravac na brod, pojela vocnu salatu.

Lijep taj restorancic, ono na vodi, ti folovi, gledas ribe, jedes, pijes i eto.

Odem ja sama, eto cisto onako da malo posjedim sama protiv sebe.

Pojedem, popijem i svojim poslom.

I kupim dvije  sveske, a trecu sam kupila neki dan.

Ono, ko da cu u skolu.

Mislila sam opet malo jezika kakvih upisati, ali nije bas da mi trebaju tri sveske.

Sta cu , bile su neodoljive.

Nije ljubav u zraku – depresija jeste.

Sta ti fali kad ti nista ne fali?

Nezahvalno je kukati obzirom da imam sve sto mi treba, cak i vise, ali fali nesto.

Mozda je to ljubav, jer pare nisu. S te strane mi ne fali nista posebno, osim novog telefona jer sam stari razbila, al i to je ok, ne marim plaho.

Mozda nisam dovoljno korisna, ne znam.

Nedostaju mi ljudi koji su spremni na akcije bez uvijanja.

Da nas zahvati neko isto ludilo i da radimo stvari eto tek tako, bez velikih priprema, bez onih recenica ne mogu, nemam vremena, kako cu, moram ovo ili ono.

Zivot sad i ovdje, bez pretjeranog razmisljanja.

Makar to bilo samo sjedenje na Ficibajru i gledanje u Savu, meni je i to dovoljno. Cesto to radim sama, jer izgleda da ostajem bez prijatelja.

Ne, nismo se svadjali, samo je doslo do te mjere da niko nema vremena ni za koga.

Pocela sam zivjeti virtuelna prijateljstva, i nije lose na pocetku, ali kad shvatis da nemas s kim danas popiti kafu, pojesti sendvic, ismijati se ono pravo, bezveze.

Danas sam imala divan dan, ispunjen smijehom, pricom i pozitivom. I zao mi je sto takvi dani nalete samo ponekad i sto ne nalete cesce.

Zao mi je sto ne mogu imati ovakve dane sa svim onim ljudima koje volim. Zao mi je sto vam to ne govorim, jer ja sa rijecima nisam dobra.

Najzad, ako ne znate da vas volim, jbg, nije do mene.

Ako pokusavam da vas nasmijem, oraspolozim, zezam, to je valjda neki znak da vas volim.

Nije sve ni u rijecima, ima nesto i u nacinu na koji se ponasam prema vama kad smo skupa.

I kad sutimo zajedno, i kad se smijemo i placemo.

I mozda ne bih ni rekla, ali nedostajete.

Neke ljude pustis, ali oni ne pustaju tebe.

Prije par dana javila mi se sestra od moje bivse prijateljice.

Sto je bivsa, ni sama ne znam. Udaljila se tek tako, navodno ima dobar razlog, i vjerovatno ima.

Otisla je u obecanu zemlju Svedsku, i neka je. Ni poruke, ni poziva, ama nista.

I neka je.

Zamisli pita ti ona mene zna li Sabina za klip koji sam postavila, a vjerovatno ce i za ovo da me prozivaju, a mene to vise ne tangira ni dva posto.

Cuj, mozda sam ga postavila bez njene saglasnosti, i ne daj Boze moze se nasikirati radi toga.

Klip je iz posta selo veselo, ona cesma na senzor, one gluposti.

I zaista nisam htjela vise tome pridavati paznju, posebno ne na ovaj nacin, jer je i previse paznje posveceno svemu tome.

I jos do juce sam govorila da ga necu nikad obrisati.

Upravo sam se predomislila.

Sve ljude koji odu bez rijeci, kukavicki, treba obrisati kao sto su i oni nas.

Sve tragove vezane uz njih treba zatrti i zaboraviti. Zivot ne ceka.

Zivot ide, i ne treba plaho patiti, pitati, muciti se.

Pustam sve one koji pustaju mene.

Do juce bi mi bilo i tesko, danas sam svjesna da radim pravu stvar.

Zbogom, bilo je divno glupirati se s tobom.

I ko god se dalje nadje u ovom prozvan, garant nije slucajno.

Jer nista nije slucajno, i k’o da je i vazno.

Samo, ne prozivajte me ni u koje ime, ni u ime starog prijateljstva, ni u ime onoga sto sam bila jer to vise nisam.

Ako ste me pustili, pustite me za sva vremena, svi mi mozemo jedni bez drugih, i divno je to zapravo.

Ako me sretnete mozete me ili pozdraviti, ili pljunuti ako sam zasluzila, ni to meni vise nije bitno.

Razlog je prost.

Niti sam kukavicki otisla, niti sam se kukavicki prestala javljati, niti sam zbog novog zivota zaboravila one koje volim.

Vi jeste, i vala neka ste!

Nisam, nesto dugo pisala, i nije da nije bilo vremena, ali eto tako se zadesilo.

Lijepo sam imala na umu da nesto ko pisem o ovim tehnologijama, i zavrsim gledajuci video kako Japanci prave omlet.

A prije toga sam odgledala kako raste brusnica, za sta sluzi ona svila na kukuruzu, kako servirati ananas na cetiri nacina.

Kao da nije dovoljan jedan, i tako ce se pojesti..

A mozda zaista i nije dovoljan jedan nacin. Nekad je lijepo pokazati paznju nekome i takvom “sitnicom.”

Znam da bi meni znacilo kad bi se neko potrudio da mi onako neuobicajeno servira ananas.

S druge strane ovi video klipovi su korisni itekako.

Umjesto da se zamaramo onim sto se desava oko nas, a ne tice nas se direktno, radije usmjerimo energiju na ono sto mozemo otkriti po ovom internetu.

Posto volimo plaho pricati i cesto se zanesemo, ja prva, pa otracamo, onda je lakse i ljepse pricati o naizgled trivijalnim stvarima.

Naizgled, jer opet lijepo je znati kako i gdje nesto raste.

Pa prije nekih desetak godina ja sam mislila da kikiriki na drvetu raste.

O, koliko neznanja, a sad sve na dohvat ruke.

Toliko toga nismo spoznali, a i dalje nas zanima odakle nekome ovo ili ono, s kim je ko, kad, gdje.

U najmanju ruku ko neki novinari da smo.

Doktori nauka, sta li..

 

 

I prije nego procitah post kod Hathor, shvatila sam da moram reci stvari koje me muce, i rekla sam ih.

Osobama koje su trebale da ih cuju.

I na kraju se sve sredilo, i dobro zavrsilo.

Ne mogu se sjetiti sta je bio moj najveci strah kad sam bila mala, ali trenutno nekih strahova od svijeta vise i nemam.

Jedino od cega zazirem je da ne postanemo stranci. Da nam najmiliji ne postanu stranci, u mom slucaju mama i sestra.

I kad sam se uvjerila da se to nece desiti, zaspala sam mirno, jer sve ce proci, a mi cemo ostati.

Pa cak i ako ne ostanemo, znacu da smo dale sve od sebe da ne postanemo stranci.

Prosli post sam obrisala jos neku noc, jer naucila sam da sve treba sagledati iz vise uglova.

Dok sam se brinula sta se desava medju najdrazima, samo jedan covjek je zastao i upitao me da li je sve u redu.

Klimnula  sam glavom da jeste, a onda je krenula bujica suza, jecaja, i svega onoga neisplakanog sto me muci mjesecima.

Vise ni sama ne znam sto sam plakala, ali taj covjek je bio okidac, proslo mi je kroz glavu mnogo misli, i ne treba biti mudar pretjerano da shvatis da je svakom covjeku dovoljno samo to pitanje.

“Je li sve u redu?”

U tom trenutku nista nije bilo u redu, ali nije ni bilo vazno, on mi je pokazao da brine bez obzira sto me ne zna.

I lijepo je kad brinete za ljude koje ne znate, to je nesto najljepse sto mozete dati drugom covjeku a ne kosta.

Lijepa rijec, osmijeh, ohrabrenje…

Voljela  bih da sam im blizu, ali dovoljno je da znam da su dobro i sretno sta god radile.

I da, mislim da sam oprostila i pomirila se s nekim stvarima. Zivot ide dalje, i treba ga zivjeti najbolje sto mozemo.

Udahnuti punim plucima i izvuci najbolje iz ovog  zagadjenog vazduha kojeg smo sami sebi zagadili, razmrsiti sve one konce koje smo sami zamrsili, i voljeti sebe i ljude oko sebe.

Poceti nesto novo, napokon pojesti stapice koje ti cigancica da iz ruke, bez straha da ce ti nesto biti, nasmijati se tamo gdje bi se inace namrgodio, sprijateljiti se s nekim ko ti nije bio nimalo simpatican.

Biti covjek, ovdje i sad. Ne misliti bas previse sta jos lose moze da se desi, jer svakako ce proci.

 

 

…da si pametna, ako nisi lijepa.

Nije dovoljno ni da dobro radis, ni da te ljudi vole, ama sve je zanemarivo ako nisi lijepa.

Kolegica je dobila otkaz, a drugu ne mogu da nadju jer, citiracu :”U kancelariji su sami gabori.”

Nema se tu sta plaho reci, jos uvijek nas vrednuju po onome kako izgledamo.

Ne velim ja, svi volimo vidjeti oku ugodne ljude, ali to ne bi trebalo da bude presudno prilikom zaposljavanja.

I opet ne znam sto li to mene cudi, kad je u ovoj zemlji sve naopako.

 

 

Privukao mi je paznju naslov kod Hathor.

Kada mislite da nekog znate, jos jednom razmislite…

Nikad ljude ne upoznamo do kraja, nikad i necemo.

Jer, u svima nama cuci ona druga strana, i ako ona nadvlada onu dobru stranu, necemo ni sami sebe prepoznati.

Ali, to je tako. U tome vise nema nista cudno.

Izgubis jednu osobu da bi dobio drugu.

Mislila sam da znam moju novu prijateljicu, da je dobra osoba.

Ispostavilo se da zena ima ozbiljne probleme u glavi, i drago mi je sto sam se maknula na vrijeme. To je izrodilo novo, jace prijateljstvo sa drugom zenom koja nam je bila zajednicka prijateljica, doduse vise njena nego moja.

Sad zajedno setamo, smijemo se, pruzamo potporu jedna drugoj i bas mi je drago sto je postala dio mog zivota.

Duse se ipak prepoznaju, i nije ti stranac prolaznik na ulici.

Stranac je neko tvoj ko se otudji. Ruzno ali tako je.

Gluma ne moze da traje dugo, predstava zavrsi, glumci skidaju sminku i ostaje pravo lice.

Nema glamura, nema laznog osmjeha, ulizivanja. Kad im se jednom poljuljaju planovi, maske padaju.

Jer, tesko je glumiti…

Posebno ako nisi skolovan za to.

I eto tako, uvijek cemo nailaziti na ljude koje nikad necemo upoznati. To je sasvim u redu i sasvim normalno.

A ja cu uvijek vjerovati da sam ovaj put bas upoznala osobu, i da bas znam kakva je i sve ono bas bas.

A nista nece biti bas bas.

 

Muzicka numera za veceras 😀