u po noci

Ovih dana se kuha nesto novo.

Sasvim slucajno poslala biografiju, na neku ludu srecu ili sarm dobila probni rad, a u sustini sve je to volja Bozija.

Uglavnooom, vremena imam jako malo, sto me veseli, jer je super ponovo raditi pa makar i to malo vremena.

U pitanju je trgovina obuce, pa eto valjda dobijem duzi ugovor od on onog na  15 dana 😀

Inace sam odusevljena jer su nas osigurali dok ne odluce ko ostaje.

A kod nekog mozes raditi godinama ni osiguranja ni kojeg djavola.

Jesam li spomenula da ce nam i platiti tih 15 dana 😀

I da je proslo skoro 6 mjeseci kako ne radim. Ludilo.

Eto, sad idem spavati a poslije ce biti valjda i kakve slatke 😀

 

7. januar

Moje vjestine tjesenja ljudi su ravne nuli.

I to vec svi znaju, pa i ptice na grani.

Ne znam sto je to tako, cini mi se nije bezosjecajnost u pitanju, nego neka vrsta okrutne realnosti.

Ne mogu reci kako ce sve biti dobro, a znamo da nece.

Zanimljivo ima i clanak posvecen tjesenju, kako da utjesis nekog.

I nije stvar u tome.

Nocas bih voljela da sam znala prave rijeci, pametnije, mozda osjecajnije.

Kako reci nekome da mi je stala knedla u grlu jer na neki nacin dijelim njegovu bol, iako se jos nismo sreli.

Zvucalo bi glupo i neiskreno. Prvoj meni, a kamoli njemu.

Preselio je neko koga je on mnogo volio.

I ja stvarno nisam dobra u tim stvarima. Iako je rekao da sam mu olaksala.

Drago mi je ako je tako, jos vise sto je mene izabrao da budem ta kojoj ce reci bar dio onoga sto osjeca.

A ko je on?

Neko ko me drzi budnom, cijoj se poruci obradujem ko malo dijete, neko ko ce me vjerovatno otkantati i zeznuti, ali i to je u redu.

Ovaj put svjesno preuzimam rizik.

Jer, dosadilo mi je da budem oprezna zbog straha da ce otici. Ionako cemo svi na kraju otici.

A cini mi se da je on vrijedan rizika.

 

neka kao teorija zavjere

Film me natjera da malo bolje razmislim o svemu onom sto nas okruzuje zadnjih godina.

Vi ste svi garant culi za Snowdena, dok je meni postao poznat tek odnedavno.

Pogledam film, skontam da sve ono sto ljudi pricaju uvijek ima nekog smisla.

Uvijek.

Informacija nadje svoj put, i nisu dzaba rekli gdje ima dima tu i vatre ima.

Samo sto se nikad nisam posebno zamarala, nisam pretjerano u to vjerovala.

Daleko smo od svega toga, jer ko bi zaboga spijunirao nekoga u Bosni, prisluskivao razgovore, presretao poruke.

Ipak, u jednu ruku nije mi bilo ugodno saznanje da oni to zaista rade.

Znam da bih ja sigurno to radila da mogu, zato i nije ugodno.

Inace kazu ne radi drugima ono sto ne zelis tebi da urade, ali sasvim sam sigurna da bih puno kamera otvorila, poruka, razgovora saslusala.

Ok, znam da nije eticno, posebno sa vjerske strane, ali ne bih mogla odoliti.

Kao ni vecina nas. Zato ozbiljno razmisljam koliko mi je stvarno potreban facebook, ali jos uvijek mi je jako tesko da ga obrisem.

Znam samo jedno, buducnost koju smo nekad zamisljali je odavno pred nama.

Nismo je prepoznali jer je puno vise od onoga sto smo tada mogli dokuciti svojim djecijim mozgom.

Nasa masta nije isla toliko daleko, ali necija jeste. Neko je sve vec odavno smislio, i imam osjecaj da nam neke stvari daju na kasiku, pomalo, da nas sok ne savlada tako brzo.

Kroz glavu mi prolazi neka stara slika, iz nekog starog filma gdje su ljudi primjetili nesto sto lici na danasnji smartphone.

Nisam paranoicna, ali vjerovatno sve to postoji vec dugo vremena, postojalo je puno prije nego je nama pusteno da to koristimo.

Nikad nisam zaboravila cas informatike na kojem je nastavnica spominjala neki kompjuter kojem komande zadajes preko ekrana, svojim prstima.

Kaze vidjela na nekom sajmu, a mi djeca ko djeca kontamo poludila.

Dovoljno je reci da sad i sporet palimo na dodir, a to je samo pocetak.

Welcome back, Nostalgicna, lijepo je za promjenu razmisljati o necemu drugom.

sta ako vise nemamo zelja?

Nije to najgora stvar koja nam se moze desiti, ali nije ni najbolja..

U redu, svi imamo zelje, vjernik se raduje Dzennetu, grijesnik oprostu, i sve to stoji.

Kad nemas zelja, nemas za sta ni da se boris, jer svi se za njih borimo, znamo da ovo nije bajka i da nece pasti s neba.

Problem nastaje kad postanes svjestan toga, kao ja sad.

Naci cu ja zelju, reci cu ja nesto na takvo pitanje, ali ni sama nisam sigurna da li lazem ili ne.

Dok sam bila tinejdzerka zeljela sam mnogo stvari.

Da, stvari. Mislila sam da ce me one usreciti.

Pa sam ih prije ili kasnije kupila, dobila, i eto kao ostvarila zelje.

Sad sjedim, nalakiranih noktiju, a nisam ih nalakirala pa sigurno tri godine. Mozda je zbog otkaza, mozda je zbog praznine.

Prije da je zbog praznine, jer ja znam, posla ce biti kad tad, on je samo paravan za sve ono u meni.

Da zaboravim na sve nepravde, na sve boli, nedostajanja, da imam neke zelje koje eto ne mogu ostvariti jer nemam vremena.

A imala sam vremena, mogla sam, pa eto nisam.

U ovom gradu ja sam druga. Nekim stvarima sam se prilagodila brze nego sam mislila da cu.

Ponekad mi nedostaje onaj mir koji sam imala u  Buzimu.

Ponekad pozelim da nemam nikoga. Ne jer ih ne volim, nego jer bi njima bilo lakse bez mene.

Znam da negdje pripadam, ono istinski , ali to negdje nije ovdje. Ne pripadam vise ni ocu ni majci.

Negdje da, jer svi se negdje uklopimo bas kako treba. Kao slicni komadici slagalice.

Naizgled je to ta, funkcionise, ali osjecas da nije uklopila kako treba.

Pa, mislim da ja jos nigdje nisam uklopila kako treba.

Nisam kliknula.

U zadnje vrijeme osjecam, ili umisljam da me zale. Ne volim to, nisam umrla, nisam propala, nemam dugova Bogu hvala.

Sazaljenje mi ne treba, ma ne trazim ni pomoc, ni vezu ni stelu.

Ono sto trazim, a u ovom momentu ni sama nisam sigurna sta je to, naci cu.

Covjek uvijek nadje put, i kazu da si tacno tamo gdje trebas biti.

Ponavljam sebi to, jedna se vrata zatvore, druga otvore.

Hocu li znati prepoznati koja su vrata moja, obzirom da je na mjestu mojih zelja brisani prostor.

Nema nicega.

Samo neki obrisi starih snova i nadanja. A ti obrisi me vuku nazad, ne daju mi naprijed jer samu sebe vezem za njih i ono sto su mogli biti.

Obecanja, ludom radovanja.

Zvanicno sam pocela biti u blagoj depri. U  tu svrhu sam kupila kurkumu, citam da je prirodni antidepresiv.

Haj ga znaj, ukusna i nije, kazu da to tako treba.

Nije ni zivot ukusan, isto kazu da to tako treba..

 

 

 

psiholog da budes!

Zene su zbilja cudovista.

Drago mi je sto nam je Ra poceo ponovo pisati, i odmah je pogodio gdje treba 😀

Ubaci me prijateljica neki dan u grupu, hej same zene. Kobiva neki forum, ali obzirom koliko vremena tu provode, dodje ti Bogami ko psihijatrija.

Recimo citam sad post, hoce zena da stavi nikab. Za, protiv, suzdrzani, bla bla, i od nikaba dodjose do Tite i Bakira , i glasanja 😀

Jedna drugoj govore kako sotona vlada njima, a moram napomenuti da se te zene medjusobno ne znaju 😀

Barem vecina.

Evo upravo su na taj post nadovezale nesto oko embriologije, biofizika i ostalo. To sad ova jedna pokusava da skrene temu, da se maknu od nikaba, a primarni cilj je i bio da daju svoja misljenja o nikabu.

Cini mi se nas zena da nema, ne bi nas nanovo trebalo izmisljati.

Ovoj jednoj djeca ne spavaju, bebe, hoce zena da im salijeva stravu. Ne znam je li vise smijesno ili zalosno.

I ne znam sto se obracamo potpunim strancima za neka jako osjetljiva pitanja.

Potpunim laicima.

To kakvih pitanja ima, komentara, podsmijavanja, svadja, zalosno. Odraz drustva u kojem zivimo.

Sve, ali sve je na izvol'te, od svakodnevnice, odnosa u kuci, seksa, posla, ama bas sve su prenijele u virtuelni svijet i komentarisu jedna drugoj, osudjuju, pametuju…

Da li imaju problema sa sihirima,

smeta li vam kad neko srče,

kako ste se osjecale kad vam se bivsi ozenio,

prva iskustva po pitanju odlaska na wc dok ste sa momkom( Oooooo da, i ovo se pita) ,

sa koliko si se udala/razvela,

tacno me strah udati se citajuci vase price,

kako je moguce da limun u konzumu kosta marku, da nije opasan za zdravlje,

imate li vibrirajuce prijatelje , ja ja,

koliko puta sedmicno imate seks,

koliko cesto mjenjate unutrasnji ves,

znate li nekog hakera…

I tako dalje, i tako blize.

Neka pitanja imaju smisla, ali ova druga su nigdje veze. Je li stvarno nemamo svojih briga pa se bavimo tudjim gacama, vibratorima, razvodima, stravama, kasikama, viljuskama???

Par dana mi je bilo dovoljno da vidim koliko smo mi u mozak bolesne, a mladima preporucujem da psihologiju upisuju jer ce uskoro za njih biti posla ko halve!

 

 

 

The end

Od jucer sam nezaposlena.

Mislila sam da ce mi teze pasti, ali odmah sam se digla u potragu za novim poslom.

Tako da sam vec danas bila na jednom razgovoru, a ocekujem da ce me pozvati na jos par mjesta.

Razlog zbog kojeg sam ja dobila otkaz je u najmanju ruku glup.

On je svjestan da sam dobar radnik, ali eto, nisam osigurana pa me lakse sutnuti.

Istina, posao nam se smanjio, i vjerujem da nema racuna placati nas tri, ali ipak mogao je reci ranije da se snadjem.

No, lijepo je i ovako iznenada, jer covjek tek onda shvati da mora ici, traziti, ne smije se prepustati.

Iskrena da budem ocekivala sam da cu provesti ostatak dana placuci, tugujuci, ali sam odmah nabacila sminku, sredila se i krenula u potragu.

Super je sto sad razmisljam o raznim mogucnostima, u jednu ruku mi je drago da sam dobila a ne dala otkaz, jer sad sam i to iskustvo pregrmila, vidjela da nije nista strasno.

Lakse se dise.

Neobicno je sjediti kod kuce, nedostaju mi kolegice, svi ljudi koji su tamo zaposleni, ali covjek se na sve navikne, sto je dobra stvar.

Jer da nije tako pola zivota bi plakali nad prolivenim mlijekom.

A mislim da je dosta bilo suza, bar sto se tice ove godine 🙂

hello

Dje ste voxovci 😛

Drago mi je vidjeti da se ovdje uveliko pise, mozda se vratimo i na ono prvobitno piskaranje, kad se non stop imalo sta citati.

A mozda bude cak i bolje nego prvi put.

Nemam nista pametno za reci. Pozelila sam da pisem, da kuckam po ovoj tastaturi a da to nije dopisivanje.

Cestitam mojoj Krajiskinji na polozenom ispitu, i vjerujem da ce sve ona to da sredi i da spreha bolje od Svaba.

Jednom si me ono pitala za skolu medicinsku.

Nije to za mene. Vodila sam se politikom da treba ici iz ove zemlje, da treba zaradjivati, ali to nije nacin na koji bih ja mogla zaraditi pare.

Ne bih to mogla da radim, shvatila sam da ja pripadam ovom svijetu, trgovine, usluznih djelatnosti.

To mi je u krvi, ma koliko se ja pokusala oduprijeti. Bice da imam trgovackih gena.

Sto se tice odlaska iz ove zemlje, ostajem pri tome.

Treba otici, proci, vidjeti svijet, raditi, zabavljati se, zivjeti.

Ja sam zaboravila kako je to, i zivim prilicno dosadan zivot.

Ako imas pare, nemas vrijeme.

Mozda stvarno nije sve u parama, treba se odvaziti na neke lude stvari, ali sam ja uvijek bila previse oprezna pa sam tako i zaglavila u dosadnom zivotu.

Sto i dalje nije lose, dok se god ne mirim sa tim i dok god sebe tjeram da poduzmem nesto po pitanju toga.

Pa mozda napokon jednom poslusam samu sebe i sve ovo pustim kraju, otisnem se na neko ludo mjesto i promjenim zivot.

Haj ti sad znaj kad ne znam ni ja sama. Eto tako, odoh da rucam sirnice 😛

 

Ona dolazi

Dugo nije bila.

I cijeli dan me drmaju emocije, od smijeha, placa, nedostajanja, ama bas svega.

Ne shvatis koliko ti neko fali sve dok se ne trebate ponovo sresti.

Onda sam sebe uhvatis kako brojis, i na grubo ispade godina dana.

Hej, godina.

I danas kad dolazi sve iz te godine se pretoci u ovaj dan, i ovu noc koju cu provesti budna da je docekam jer drukcije ne znam.

Jedva cekam da je zagrlim.

Kazu da je juce bio dan sestara. A meni je svaki dan takav kad znam da je ona sretna i da je dobro.

10464167_244955335714188_6843944871026261916_n (1)