Ovako je trebala da pocne moja setnja, ali su me turisti zeznuli. Bilo je skoro nemoguce pristupiti stepenicama i popeti se gore, kad su svi silazili. Produzila sam dalje prema mjestu gdje je uspinjaca. Kad tamo, red turista. Posto je predbozicno raspolozenje, svake subote grad daje besplatne voznje tramvajem i busevima, a pod to potpada i uspinjaca do Schlossberga.

.

Ovako to otprilike izgleda.

Iako nije bilo nimalo ugodno cekati na ovoj visini kad ce naici obje da ih slikam.

Nastavila sam dalje, a gdje god sam se okrenula vrvilo je od naroda. U svakom slucaju, lijepo je vidjeti toliko ljudi na jednom mjestu. Staro, mlado, ljudi sa stapovima idu setaju, sto me navelo da se i sutra tamo zaputim.

Bila sam ovdje vec jednom u ljetnom periodu, kako je tek tada prelijepo. Razno cvijece, ruze, zelenilo, mada ni ovo danas nije bilo nimalo lose. Bilo je suncano i prohladno, kao oni prvi dani poslije otapanja snijega.

Koliko se vrijeme poremetilo najbolje svjedoce tratincice koje sam imala priliku slikati.

Lutala sam puteljcima, slikala, umorila se, ali je vrijedilo. Park kojim sam prosla navodno je star oko 200 godina. Kad ovako lijepo izgleda dok je opustosen, zamislite samo tu ljepotu kad se krosnje zazelene.

Usput sam naisla na drvo koje je mladje od mene samo nekih osam mjeseci, posadjeno je 1989 godine.

Ovo je mali dio onoga sto sam danas imala priliku da vidim i da prosetam tim puteljcima. Zanimljivo da sam naisla na kucicu za kukce, vjerovatno su im to napravili da se imaju preko zime gdje skriti. Dosad je nisam vidjela, jer je jako tesko sve obici u jednom danu, previse je tih putica.

Ovako izgleda ta kucica za kukce, napravili su je studenti veterinarskog fakulteta. Ovdje se brine i o najsitnijima 🙂

Nakon nekoliko sati sam krenula kuci. Hodajuci niz ulicu primjetila sam da su se ljudi okupili oko jednog izloga, kad tamo zena prede vunu. Nije bas da cete to svaki dan vidjeti, ali eto desi se. Tu je i slika 🙂

Do sutra. Novi dan, nova nafaka 🙂

Tako kratko pitanje, a iziskuje puno kontanja. Mojih misli je previse za komentar.

Velika je mudrost u tome sto zaista ne znamo kad cemo umrijeti, jer ko zna sta bi uradili. Sad mozemo samo pricati ovako bi, ili onako.

Gledala sam seriju u kojoj je covjek morao na operaciju i nije bio siguran da li ce prezivjeti. Odlucio je snimiti video za svaku osobu koju je poznavao u svom zivotu. Video nije bio nimalo lijep. svima je rekao sta misli o njima, kako su ga povrijedili, kakvu su mu stetu nanijeli.

Godinama je sutio, da bi na kraju olaksao dusu. Prezivio je operaciju, ali je i dalje inzistirao da se to posalje svima. E sad, kontam, nije to losa ideja, kazes svima sto ti je na dusi, posaljes im CD i mirna Bosna.

Ali treba halalit, radi sebe, ne radi ljudi. A treba i trazit halala ako smo mi kome nepravdu nanijeli.

Sljedeca ideja koja mi se vrzmala po glavi je da bi trebalo uraditi neko dobro djelo. Vjerovatno bih tumarala kucom dok ne bih pronasla i zadnji fening pa da halalim za neki hajr, u nadi da bi mi se pisalo kao da sam dala sav imetak koji sam imala u tom trenutku.

Dalje bih od mame trazila halala, jer ako majka nije zadovoljna s nama, pa kako Allah da bude. A svi smo mi kao tinejdzeri barem nekoliko puta izazvali majcine suze ili bijes, uglavnom u vrijeme naseg puberteta nisu bile rahat.

Da sam posvadjana s nekim, potrudila bih se da se izmirim.

Vjerovatno bih, ma koliko to morbidno zvucalo, ostavila upute o tome sta ne zelim poslije moje smrti. Prvenstveno mislim na tehvide, na kojekakva ucenja koja se placaju, na ekstra skupe nisane i masu tih nekih nepotrebnih stvari.

Dalje, kad bih se malo pribrala, sadila bih. Voce. Gdje god bi se naslo zgodno mjesto nesto bih posadila, pa to je hajr veliki, to nam djelo i poslije smrti donosi sevape. Ma svako sjeme koje bi mi dopalo u ruke, posadila bih.

Trudila bih se da vrijeme provedem radeci dobre stvari, mnogo je toga, ali ne moze sve insanu pasti na um.

Sve u svemu, trebalo bi ciniti dobre stvari svaki dan. Mozda je pitanje islo u tom smjeru sta bi uradili, pa kad damo odgovor da sami spoznamo da vecinu toga svakako mozemo raditi bez obzira da li nam je ostalo 3 mjeseca ili 30 godina.

Ali najvaznije, probudila bih se iz svakodnevnice, iz one uljuljkanosti i sigurnosti.

Probudila bih se iz nemara i pocela da radim konkretne stvari, ne samo da pricam.

Probudila bih se.

 

 

 

Pod pretpostavkom da volis vocne kolacice, bujrum, dok jos ima slatka i dok jos ima sunca. Al’ ne rijesis li ono pitanje captcha coda, na oci mi ne idi 😀

Toliko od mene 😛

 

Danas mi paznju ozbiljno privuce prasina. Dok sam je gledala na svjetlu cinilo se kao da gledam u nesto posebno.

Kao neki carobni prah. Ali ne, niti je caroban, niti je lijep. To je samo prasina. Pogledana iz drugog ugla.

Kao i ovaj dunjaluk, naizgled lijep, ali u sebi krije mnogo toga loseg.

Danas me ovo navede na razmisljanje o prolaznosti svega, o onome sto jesam i sto nisam.

Sutra ce to mozda biti neko dijete, neki pijanac na ulici, ili stara nana, ali danas, definitivno prasina.

Jer svi cemo jednog dana biti ona.

Svecano obecah sama sebi da vise torentu necu prici ni blizu.

Krenem nesto da vidim, kad tamo tajac. Sve offline, sve neki errori.

Ne budem lijena, proguglam koliko je legalno sve to, nakon ihaha epizoda pogledanih.

Evo vec sat vremena kontam hoce li mi doci kakva kazna, i sta mi je sve to trebalo. Onda mi jaran, koji me inace navuko na to, kaze kako je sve ok, kako je kod svih offline i ne treba da se brinem, al gotovo je sad.

Ja i torenti vise nismo skupa.

Sto mi je to trebalo ???

Prije nekih sat, dva skinem svoje facebook podatke. Kad tamo osim prijatelja i raznih drugih stvari, stoje imena ljudi koji su mi nekad bili prijatelji i koje sam pobrisala.

Pola ih ne znam, to su vjerovatno ljudi koje sam imala na pocetku, kad si uglavnom dodavao likove sa raznih chat soba, Derneka itd.

Uglavnom, posto sam bila znatizeljna krenem da trazim te likove.

Naidjem na Mirela. Momcic jedan iz Tesnja. Mislim da smo se upoznali preko mig33 aplikacije, ako iko jos zna za nju.

Uglavnom redovno smo se culi porukama i cesto bi nazvali jedno drugo, postali smo pravi frendovi.

Uvijek se zalio kako nema curu, kako ga zeznu, kako se nikad nece skrasiti.

I nocas vidim Mirela, kraj njega prelijepa mlada zena i djecak. Boze kako sitnica moze insanu uljepsati noc.

Tako mi je drago zbog njega, vidi se da su sretni i dobri ljudi.

Volim kad vidim lijepe stvari, obogate mi zivot.

I znam da za sve nas postoji nada, za sve ono sto nas muci postoji olaksanje. Samo treba sabura.

 

Prosetam ja danas gradom. Kad zurim ne obracam paznju na ljude i desavanja.

Danas sam se posebno zadubila u razmisljanje o ljudima koji prolaze pored mene.

Cini mi se da od najmladjih pa sve do najstarijih svi imaju telefone u koje bulje. Vec nekoliko puta sam vidjela ljude koji se zabiju u znak na putu ili se ocesu ramenom od isti. Kao scene iz filmova.

Gledam majku, u jednoj ruci cigara, u drugoj telefon, pa nekako balansira izmedju telefona i djecijih kolica. Nimalo majcinski.

Svima glave spustene, svi nesto kucaju, slusalice u usima, blago receno odsjeceni od svijeta u kojem se nalaze.

I sama sam nekad voljela tako da pustim muziku i da se pravim da svijet oko mene ne postoji. Sad je drukcije. Novo vrijeme donosi nove izume. Ovi danasnji te bukvalno zalijepe za sebe. Zovu ih smartphone. I zaista su zanimljivi, i koliko god nam bili korisni moramo se boriti protiv toga da okupiraju svaku sekundu naseg zivota.

Gledam ljude koji ni u WC ne idu bez tog telefona. Gledam ljude koji kad su na kafi sa prijateljima ne ostavljaju telefon iz ruke. U kucu ti dolaze ljudi koji ce te, dok se smjeste, prvo pitati za sifru od wirelesa.

Volim da posmatram svijet oko sebe.  Volim da budem dio stvarnog svijeta, iako je to danas tesko jer je virtuelni zivot postao puno laksi od stvarnog.

Zabrinuo me slucaj naseg komsije. Kada pricamo o drugim zemljama, uvijek kao prednost navodimo to sto nema ko u Bosni ogovaranja, zavisti i cega sve ne. S komsijom si zdravo za zdravo, na ulici ga mozda ne bi ni prepoznao.

Sve je to bilo ok dok ne rekose da nam je komsija preko puta  zaglavio psihijatrije, depresija.

Svi vec znamo da sam zivi, nismo nikad vidjeli da mu je iko dosao, i to je bilo ok. A kad sad o tome razmisljam, shvatam da smo se uljuljkali u svoju svakodnevnicu i da polako postajemo bezosjecajni ljudi, ma koliko se trudili da to ne budemo.

Onda dolazim i do drugog problema. Odvajanje od porodice. Ja sam prva za to da se covjek osamostali, da pocne svoj zivot, ali da prekine sve odnose sa porodicom, nikad. A danas je lakse prekinuti kontakte nego povremeno obici porodicu, ne samo roditelje nego i neku blizu rodbinu. Mislim da je on prekinuo svoje odnose sa porodicom, osamio se i na kraju je jednostavno puk’o. Negdje je moralo to sve da izbije.

Ne znam sta bi rekla statistika, ali ja se nekako bojim da uskoro ne bi svaki treci, cetvrti covjek isto tako puk’o ko nas komsija.

Krenula sam od sebe, smanjila dnevne posjete internetu. Doduse navece sam tu, ali dan koristim za komunikaciju sa stvarnim ljudima, u stvarnom vremenu i prostoru.

I opet ti telefoni. Cine se tako bezopasnima. U sustini jesu bezopasni, ako ih koristimo umjereno. A ne da disemo nad njima, kao da su od neprocjenjive vaznosti, kao da su suho zlato, kao da bi bez njih bili izgubljeni.

I da, lijepe stvari su se dogodile cak i ako ih nismo slikali i postavili na neku drustvenu mrezu.

I ne, vise ne nosim telefon sa sobom.

Nosim samo dobro raspolozenje, koju kovanicu i osmijeh.

Ne znam sto sam ih izbjegavala, ali nisam se pokajala kad sam ih danas smuckala i napravila.

Zivjeli cupcakesi 😀 .

Mnogo je vremena proslo od zadnjeg izlaska u kojem sam se totalno opustila i nisam mislila na proslost.

Sinoc je bila takva noc. Subota, drugi grad, druga drzava.

I ne, nije to bio jedan od onih disko izlazaka, ti fazoni vise nisu moji. Ovo je bilo nesto zrelije, svecane haljine, frizurice, sminka. Bal. Pravi bal.

Bez wi fi konekcije, bez nepotrebnih poziva i smaranja.

Jedan neobavezni flert sa konobarom, koji mi pridje iz vedra neba. I moram priznati da mi se dopalo.

Doduse svidio mi se i on, sarmantan je, ali to mu je posao. Stvar je u tome da sam se nakon vise od godinu i po’ osjetila zivom.

Osjecaj je super, drzi me citav dan. Mislim da sam napokon preboljela proslost sa onim koji ode od mene.

Smijala sam se, flertovala i zezala bez imalo ustrucavanja i bez onog osjecaja da negdje duboko u sebi varam njega kojeg vise pored mene nema.

Izgleda da sam sasvim slucajno okrenula novu stranicu u zivotu.

Tesko covjek mijenja sebe. Uvijek nam fali bas ono nesto da bi bili bolji, da bi bili sretniji, da bi bili veseliji.

U sustini ne fali nam nista nego samopouzdanje, ono sto je vec u nama, samo mozda nije doslo do izrazaja.

Cesto kazemo da bi sve drukcije uradili da mozemo poceti ispocetka, da mozemo odseliti iz Bosne, ili bar da se samo preselimo u drugi grad.

Ali od te price nema nista, isti smo gdje god da smo. Sve sto nismo radili prije necemo raditi to pa cak i da na kraj svijeta odemo. Ja sam probala, pa nisam bas uspjela. I dalje ne znam da kazem ne, i dalje izlazim u susret svima, kao da moram, kao da sam duzna, a nisam.

I dalje biram da sutim prije nego da ujedem nekog rijecima. I pitam se dokad cu biti budala, znam da nisam jedina, ali nije to bas neka utjeha.

Nekima ne mogu da saspem sve u lice, nekima zaista ne zelim. I uvijek ista prica kad odem u posjete, uvijek se ista osoba zali na mene, uvijek uzima sebi za pravo da mi kaze kako nisam fer, iako ostatak godine jedva da mi se javi na fb chat a o telefonskom pozivu da i ne govorim.

Zivot. Nisam znala da ce mi ga otezavati naizgled nevazne stvari, al eto uci se insan dok je ziv. Uvijek me neko svojata, a kad se treba dokazati svi nestanu.

Nekad su me ove stvari bolile, sad me samo nerviraju i izvlace iz mene neke ruzne osjecaje. Da li je stvarno doslo vrijeme da se moramo odricati ljudi koji su nam puno u zivotu znacili? Zar stvarno moramo pokvariti sve ono sto je dobro?

Zar sve godine prijateljstva padaju u vodu na nekoj sitnici? Sta nam je? Zar mislimo da mozemo sami opstati na ovom svijetu, iako mnogo toga mozemo sami, ali ne mozemo sami sebe zagrliti, ne mozemo sami sebi pricati, ne mozemo sami sebi pruziti podrsku i lijepu rijec.

Neka pitanja ostace bez odgovora jer smo previse ponosne obje. Prestala sam se truditi oko ljudi koji se ne trude oko mene, i sad nalaze za shodno da mi to nabijaju na nos. Proci ce i to.

Dotad valjda i ja uspijem u pokusaju da se promjenim, da postavim stvari na pravo mjesto.

I da stavim tacku.