U prvi mah nisam skontala, a kad sam malo bolje pogledala, imala sam sta i da vidim.

Digao je narod na noge, napravio galamu, palio po Tuzli, a onda je jednostavno  nestao.

Aldin Siranovic.

Ko je on, to znaju drugi bolje nego ja. Ali me nervira to sto sere o nekom patriotizmu, kao vratice se u Bosnu kad bude sigurno, kao nije on to tako htio, a Bogami hanuma vec siri lozu Siranovica.

Ni manje ni vise, nego u Grazu.

I jeste, krivo mi je sto takvi dobiju azil i dodju bez po’ muke, sto im se sve servira na gotovo, i sto uzivaju povlastice dok pricaju kako im ni ovdje nije lako.

I eto, toliko su krili u kojem su gradu, da bi se ona na kraju sama izdala. Doduse moguce je da nije Graz u pitanju, mozda okolina, ali nebitno.

Stajerska je uglavnom jer ce da se poradja na LKH.

Mislim da je liku i bio cilj da ode iz Bosne, samo je to ucinio na podmukli nacin. Trebao je ko covjek reci da ne voli Bosnu, da zeli otici iz nje i dobro. I mi to zelimo i ne krijemo. Postenije bi bilo, nego da nam prodaje neke price ko da smo djeca. Eto toliko.

Od svih nemogucih stvari u zivotu, ja sam zeljela da imam sposobnost letenja.

Dok sam dijete bila, imala sam te neke snove u kojima sam se osjecala kao da letim. Poslije mnogo godina shvatila sam da je najblize tom osjecaju plivanje.

Posebno plutanje na vodi. Mozda to objasnjava sto satima mogu da budem u vodi i sto volim da plutam. A proslo je prilicno vremena otkad sam zadnji put plivala. Bas mi nedostaje voda, k’o da sam se u njoj rodila.

Uglavnom priroda je ono sto mene trenutno opusta do te mjere da se osjecam kao da letim. I skoro svaki dan sam negdje u zelenilu. Trudila sam se da skrenem misli, da se iskljucim, a dok dodjem u prirodu to se desi samo od sebe.

Neki dan sam provela vise od pola sata posmatrajuci mrava kako nosi zrno soli koje sam ja skinula sa kifle. Par puta je ostavio, i mislila sam da je odustao. Medjutim, on kao da samo osmotri teren i vrati se onom zrnu soli, uzme ga i nastavi. Ne odustaje. A bas kontam insan prebrzo odustane, a mrav je 5,6 puta ostavljao zrno i vracao se po njega.

Ja prebrzo odustajem. Dok drugima savjetujem suprotno, sama to ne primjenjujem. Uvijek biram laksi put, nikad tezi. U zadnje vrijeme sam stvarno teska osoba, jer ne znam da se ponasam drukcije od onoga kako se osjecam.

Ako mi se place, ja bih da placem, ako mi se vristi , ja bih da vristim, ali sve to zanemarim jer zaboga to nije drustveno prihvatljivo da zaista kazes kako se osjecas, jer odmah ce neko reci ima i gore. Ima, slazem se, ali u nekim momentima meni je moje najgore i zelim bez osjecaja krivice da kazem kako se osjecam . Ne zelim, i ne znam da glumim.

Smijesno je kad ljudi kazu da im mozes reci sve sto ti je na dusi, a kad im kazes ucine da se osjecas glupo, kao nije to bas toliko strasno. Bas zato mi i prija da budem sama.

Jer kad ne mogu da pokazem sta mi je, samo zasutim.

Pustila mozak na pasu definitivno. Odvela me sestra u jedan park gdje jos nisam bila.

Povezan je sa nekom sumom kroz koju ima staza za setanje. Ima i jedan avanturisticki park gdje se pentras za nekih 20 eurica. A ja dobila poklon bon u pola cijene, al to ako Bog da u maju planiramo ici na pentranje.

Naisle smo na one mreze za ljuljanje, bas su mi nedostajale, tu sam zalegla i onako slikala par slicica bezveze.

Na slici ja ljuljam malo sestru jer je on mene ljuljala pa sigurno pola sata. Osjecala sam se ko dijete, smijale smo se ko pijane da smo, bas nam je super bilo ljuljati se.

I za Krajiskinju sam slikala malo neba i oblaka.

I ovdje ima neko jezero, cini mi se da je sve onako kako se prirodno desi, jer sam vidjela tri stabla u vodi. Izgleda da covjek tu ne mijesa svoje prste.

Imamo i mi nesto slicno, to sam sinoc saznala. Nacionalni park Sutjeska, u njemu se isto sve odvija prirodno i bez uticaja covjeka. Drvo gdje padne tu i ostane. Voljela bih posjetiti to mjesto. Bice prilike ako Bog da.

A ovaj avanturisticki park mescini najvise bi se svidio alkemicaru jer je on isto spominjao da bi volio da imaju neko kvalitetno planinarsko drustvo ako se ne varam. Doduse nije da je ovo planina, ali svakako je lijepa aktivnost, i sto je jos bolje djeca je masovno posjecuju. Ovako to otprilike izgleda:

Evo sad malo mojih slika.

 

 

Vjerovatno je u pravu.

Za mene je planina i da budem sama.

Nit’ ja znam s ljudima, nit’ ljudi znaju sa mnom.

 

https://www.youtube.com/watch?v=3aLbgO7XPgs

Odem cesto ovoj svojoj prijateljici, da je Allah nagradi, pomogla mi je ko sto mi niko od blizih ljudi nije pomogao. I tako pricamo o svemu i svacemu pa meni naumpadnu neke stvari iz proslih vremena.

I danas se sjetim jedne situacije iz osnovne skole jos, pa joj ispricam. Tek sto smo se vratili u Brcko, upisem se u skolu, i sad  sve je to meni novo i nepoznato.

I bio je jedan “djecak”, nisam mu znala ime, ali vidjala sam ga pred skolom, i na hodniku.

Bome jednog dana taj “djecak” se zadesi u zenskom WC – u. Ja ni pet, ni sest, istjeram ga.

Velim ja njemu sta ce ovdje, ovo je zenski WC ako nije procitao 😀

Izadje on ko pokis’o.

Kad ce ti meni jedna druga curica reci da je to zensko. Moram napomenuti da je imala kratku kosu, i pravila one muske frizure, sto vele jez frizura. Nosila je odjecu kao oni reperi, pricala kao musko, ponasala se kao musko, samo se sa muskarcima druzila.

Nije to u redu, bas radi nekih situacija u kojima osoba moze pogresno da procijeni, kao ja. Bila je jos jedna takva curica, ali smo znali da je ona zensko.

I bilo je par tih tako, ali sve se znalo, osim ove eto sto je ja istjera. Nije ni meni poslije bilo svejedno, bas mi je bilo krivo sto sam to uradila, ali otkud sam znala.
Ako si zensko, budi zensko. Ne moras sad nosati haljinice, suknjice, praviti kikice, ali ne moras vala biti neprepoznatljiva do te mjere.

Svasta ima, svasta.

Apelujem na sve mame i oceve da ne daju djevojcicama da glume djecake.

– otisla od kuce prije 12, vratila se poslije 19:00

– srela curu, prica na slusalicu od kucnog telefona :O , narandzasta plus crni kabal, ko ono birvaktile

– kontam ili ima neki fol koji ne znam sa tom slusalicom ili je cura totalno pukla

– ne znam da pisem po tviteru al znam da pratim

– samanta milenkovic me uvijek nasmije

– ako ima jos koji smijesan tviteras reknite mi da zapratim

– nedostaje mi fb stranica zvjerinjak, plaho je bilo smijesno i zanimljivo

– brat mi poslao slike od rodjakove bebe, pravim se da sam se raznjezila

– nisam slaba na bebe, ok su mi, ali u granicama normale, tj. ne histerisem kad vidim bebu

– aha, dok nisam zaboravila, ove “sitnice” da popravite sto prije, bas bezveze, kliknem komentar i onda moram trazit na koji je post komentarisano

– izasla iz pola grupa i dislajkovala pola stranica politickog karaktera, vec se osjecam bolje

– provela dan sa troje djece i prijateljicom, bas mi je lijepo bilo

– napunila telefon nakon vise od sedmice dana, skupljao prasinu, nije bas skroz bio bez funkcije

– sinoc skontala da nas je prilicno blogera napustilo, i nekako mi bas zao, iako ih nisam previse citala, al et

– odem malo na onaj blogger eto da vidim, pa klikala nasumicno postove, pa sad neka tamo spominje kako su neki ostali na blogeru samo da bi reklamirali vox, pa je rekla da ce i ona doci ovamo da reklamira blogger 😀

– nasla neko muskinje sto pise anam srceparajuce tekstove, odmah izasla sa bloga

– jos sam procitala da ovakvim platformama prijeti brz kraj, nisu nas imenovali, jesu znacajno spomenuli, a ja se nadam da se vox nece nikad ugasiti

– pricala u mahali kako sam neku noc udarila glavom u retrovizor od busa, svi mi se smijali, da su bili svabe ne bi, al et ko mi ba bosanci

– nedostaje mi Sava i ficibajr, ali samo malo, nije da bih sutra radi toga potegnula u Brcko

 

Poce alkemicar nesto o sitnicama koje za njega predstavljaju srecu.
A i ja sinoc sa Legalom dotakoh se raznih tema, i pravo me covjek nasavjetova, pa sam danas provela citav dan bez neta. I bilo mi ba plaho lijepo.

Da sam pretjerala, jesam. Previse vremena provedem online. I jos vjezbam kako da ne mislim i kako da se iskljucim iz stvari koje me poljuljaju. Zasad se prebacujem na lijepe misli i mastanja.

Znam da moje sikirancije i negativne misli nece uciniti nista da se neki problem rijesi, tako da je bolje u svom ludilu ostati pozitivan. I  upravo sam to danas radila. Bila pozitivna, i nisam dala da mi ista to poremeti.

Ovaj moj blog je postao tema na kahvicama po Brckom. A meni je to sve smijesno, jer nisam ga pocela pisati da bi se neko pronalazio u mojim tekstovima, nego sam jednostavno zeljela da pisem i stavim na “papir” sve ono sto mislim, sto zelim, volim i ne volim.

Valjda ljudi misle da su mi oni jedina preokupacija. Nebitno.

Sitnice koje zivot znace. Danas sam jela sutliju nakon dugo vremena. Ja sam je jednom pravila i nisam se bas proslavila 😀

O “sitnicama” bi se dalo pisati pofino, ali ja cu samo nako nesto da nabacam u tekst. Recimo ja od “sitnica” najvise volim vodu. Od malih nogu za mene je kada puna vode bila premija, ko da me neko odveo na Maldive.

I vazda sam ja volila vodu i bazene, a nisam znala da plivam. Ali naucim, teskom mukom. Prilicno sam matora bila , 2 srednje, kad sam proplivala. Ja te srece. Bukvalno nisam izlazila satima iz vode. Od tada je bazen postao moja druga kuca. Dvije sam godine cak i radila na bazenu, to je tek bila premija, dzaba kupanje svaki dan.

Stvarno se sve moze kad se hoce. I ovo je napisano samo da mene podsjeti. Kad padnem, da ponovo ustanem. I svaki dan, u nekim stvarima vidim pouku. Da li  to bio tekst na voxu, slika, savjet, sala. Svaki put me nesto podsjeti da ne smijem posustati, i da ne smijem biti ni prestroga ako ipak padnem.

Dijete kad uci hodati ne sjeda nakon prvog pada i ne oplakuje svoju gresku. Hrabro ustaje ponovo, i ponovo pada, i ustaje, i tako x puta. I jednog dana ga vidis kako trci, vozi biciklo.

I shvatam da sve sto mi se desava mora tako biti. Moje je da gledam dobre strane svega toga. I upravo to odsad cinim.

Necu vise da cekam da sve bude dobro da bih ja bila dobro. Svaki dan je milost, svaki pogled je milost, svaki moj dah. Zar da pored tolike milosti razmisljam o stvorenjima koji mi ne mogu uciniti nista ako Allah ne dozvoli.

I ima li jos ko da voli onu bijelu koru od narandze ili sam jedina 😀

 

Glavni likovi: Ja i on

Vrijeme radnje: nekad davno, davno, peti razred

Mjesto radnje: skolski hodnik

Imenjak moj. Juce sam pricala o njemu prijateljici i njenom muzu, pa smo se fino nasmijali i odlucim i s vama da podijelim tu pricu.

Edvin je bio moja prva simpatija. Doduse, mislim da sam ja bila njegova, jer on je mene nasao. Ja nisam nesto posebno bila u tom fazonu. Kako je pocelo, ne znam. Znam samo da me zapazio na hodniku u vrijeme malih odmora.

To je bilo nesto novo za sve nas, jer smo iz stare skole presli u novu. I odjednom se naslo desetak novih razreda, a dotad smo mi bili u jednom malom cardaku, i nismo imali previse kontakta sa ostalim ucenicima.
Uglavnom, ja i on smo pisali pisma jedno drugom. Cijeli peti razred. Birali najljepse rijeci i najljepse slike kao uspomene. Poslao mi je sliku kad je bio mozda prvi razred 😀

U tom nasem dopisivanju bila je  glavna njegova rodica s kojom sam se druzila. Preko nje smo slali pisma, jer bilo nas je stid  da to urucimo licno jedno drugom. Za jedan osmi mart sam dobila crvenu, plasticnu ruzu od njega, a naravno poslao je preko rodice.

Ja sam njemu za rodjendan poklonila paket postanskih markica sa nekim karatistima, jer je on trenirao karate, a meni je hobi bio sakupljanje markica.

Godinu dana smo pisali, i u tih godinu dana nikad nismo ni jednu jedinu rijec razmijenili. Bilo nas je stid jer bi nas odmah zafrkavali. Jedne prilike mi je u pismu poslao i dva crteza.

Na jednom je papiru bilo veliko slovo “E” ukraseno zelenim liscem i crvenim ruzama. A na drugom malo stene. Imao je talenta za crtanje.

Prodje peti razred, oslobodi se nasa kuca i mi se vratimo u Brcko. Poslije sam cula da je nasao novu simpatiju, i ja naravno popalim sva njegova pisma, i one crteze. Tad nisam shvatala neke stvari, i koliko bi mi sad znacilo da to imam, al Boze moj.

Upisem ja srednju, i pred sami kraj prvog razreda sretnem njega na hodniku. Prvi put u zivotu on mi pridje i pita me jesam li ja njegova Edvina iz Rahica. To je selo u kojem smo zivjeli dok nam nisu kuce oslobodili. Rekla sam da jesam, i stali smo tu, na odmoru, pricali o petom razredu.
Rekao mi je: ” Znas li ti bona da ja jos uvijek cuvam sva tvoja pisma i tvoju sliku?”

Kako mi je bilo drago! A u istom momentu mi je bilo krivo sto sam ja njegova pobacala. Samo sam mu rekla da i ja njegova pisma cuvam. Jos smo malo pricali dok nije zvonilo. Poslije toga smo se pozdravljali na hodniku, on je isao za frizera, pa me nekoliko puta i frizirao, i to je bilo to. Nismo razvili neko prijateljstvo, ali nije ni trebalo. Mi smo imali jednu lijepu uspomenu koju nista nije narusilo.

I tako meni to juce naumpalo, a haman sam bila zaboravila za njega. Kako insan lako zaboravi lijepe stvari. Sad ga nadjem na fb, izgleda da je postao otac 🙂

 

Htjela sam danas pisat kobajagi nesto pametno, al poleti tamo, poleti ovamo i tako, nista od posta. Sad evo u 2:40 dosla sa stanice, pratila sestru u Bosnu, autobus kasnio dobra tri sata.

Prvo smo cekale unutra na glavnoj stanici, a u ponoc je zatvorise. Nista nego haj na avliju. Oko 1 dodju jos neke cure, i odemo na kafu u neki kafic. Jedino su nas tu primili sa malim djetetom, kladionice ne smiju, a nista vise ne radi.

Uglavnom ismijala sam se sa curama koje prvi put u zivotu vidim, toliko da smo plakale od smijeha. Ono huda naroda sto je bilo gledalo u nas ko da nismo bas pri cistoj svijesti i pameti. Cak je i snijeg poceo da pada, i prestao.

I mislim da sam do stana dosla toliko brzo da se cudim sama sebi. Strah cini cuda 😀

Nije bas setnja iz snova u gluha doba, sama, a ispred mene neki lik na biciklu. Al’ ucila sam ja cijelo vrijeme do stana.

I sad sam gladna, a ne jede mi se, jer sam haman umorna. Et laku noc.

Juce sam imala u planu da idem na ove demonstracije, a u isto vrijeme sam i neki izlet kontala, al’ sreca izlet smo otkazali. Tako da nisam slagala, povela sam vas i na demonstracije.
Vjerujem da je vecina vas cula za Pegidu, i sta to znaci. Ljudi koji se bore protiv islamizacije Zapada.

Po meni su to samo Hitlerovi nasljednici. Ne shvatam da neko moze mrziti drugog covjeka radi vjere, boje koze, zemlje iz koje je dosao. Pa sva ova zemlja ne pripada nama.

Bilo je malo skakljivo danas, prvo ne voze tramvaji i busevi po planu, drugo nisam  uhvatila bus koji me trebao odvesti na Griesplatz gdje smo se trebali okupiti. Onda krenem lagano kuci, kad zacujem glasove. Vidim i policiju, i zaputim se tamo. Ubrzo sam se prikljucila koloni protivnika Pegide. Evo i video.

 

Preporucujem da smanjite kako ne bi doslo do iznenadjenja 😀

Evo i jedan simpaticni ciko kako plese.

I na kraju raspa, ode i policija.

Zanimljivo je da je vise ljudi izaslo na ulice koji su protiv Pegide, nego pristalica Pegide. To je odlicno. Znaci da su ljudi ipak svjesni koje je zlo Pegida. I znaci da ipak u ljudima postoji ako nista, onda postovanja prema drugima i drugacijima.

Meni su ovo bile prve demonstracije,  i mogu vam reci da mi je super sto sam i to iskusila. Mogu misliti kako su se tek osjecali ljudi koji su na ovaj ili slican nacin mijenjali svijet.

I da, nisam uspjela da popijem kafu iz zlatne dzezve, moze biti da su se spakovali dok sam ja dosla, ali nema veze.

Umalo zaboravih, dobila sam i zvizdaljku od neke cure. Imam i uspomenu 😀