Bilo mi je jako lijepo u Sarajevu. Naravno da su za to zasluzni ljudi koje sam upoznala.
Upoznala sam dva blogera iako sam mislila da se to nece jos dugo vremena desiti.
Mislila sam da me Sarajevo nece vidjeti dok ne odem maksuz, a ispade suprotno.

Susret je protekao sa puno smijeha i zafrkancije, ali nemojte misliti da se nismo dohvatili i ozbiljnih tema 😛
Ovo dvoje su mi se smijali kad sam im rekla kako me nekad davno pretekao kamion sa pune dvije prikolice drva.
Moja sestra jos uvijek prica ljudima tu pricu jer je svjedocila svemu.
Uglavnom bas su me oraspolozili.
Donijela sam i kisu u grad 😀

Dok sam ujutru cekala Krajiskinju, vidjela sam onu Arduanu jel sto ono na televiziji radi. Mislila sam da cu vidjeti jos neko poznato lice ali nista od toga.

Moram priznati da su Sarajke jako sredjene zene. Nisam se uklapala u taj fazon onako umorna od puta bez truna sminke, al nema veze.
Kad me sljedeci put Sarajevo vidi, mozda se i dotjeram 😀

Prenocim kod Krajiskinje, upoznam njenu porodicu. Pusti me u svoj zivot, i to je nesto sto meni mnogo znaci.
Znala je samo moj nadimak i nista vise.
Hvala Allahu kad mi je dao da upoznam dobre ljude koji cine da zaboravljam lose.
A u zadnje vrijeme sam upoznala mnogo dobrih ljudi.

Juce sam dobila opasku da zivim u virtuelnom svijetu druzeci se sa virtuelnim “prijateljima”, aludirajuci na to da takvi ljudi nisu zaista uz mene.

A ja joj kazem da sam od “virtuelnih prijatelja” dobila toliko razumijevanja, podrske i pomoci da je to za nju mozda neshvatljivo. Sto se mene tice, insan je virtuelan sve dok sa njim ne popijes kahvu.
Eventualno sok 😀

Da se vratim na Sarajevo. Sutradan ujutru sam ipak odlucila obici Sarajevo, iako sam rekla da necu.
Haj kontam da ispostujem grad, od tri cetiri puta, koliko sam bila u Sarajevu, nikad ga nisam nesto posebno obisla.

Cevape nisam jela. I bas nikad ne pojedem cevape u Sarajevu, a cini mi se da je to glavno kad ides tamo.
Prohodala sam ja dobra dva sata.

Grad k’o grad. Jedino mi zao sto nisam vidjela Tetu razapetu 😀 ali rekli su me voditi sljedeci put.

Najzanimljivije mi je bilo sto sam na par zgrada vidjela upozorenja kako su ljudi u opasnosti jer se fasada obrusava.

Ispade fasada plaho opasna.

Grad je bio pun ljudi jer je taj dan trebao doci Erdogan. Ja nisam mogla da ostanem na manifestaciji jer sam morala nazad. Krajiskinja mi je cak i prevoz nasla.

Nekad davno smo tu dosli sa skolom, u posjet hotelu Holiday inn. Znam da sam tad profesorici rekla kako cu jednog dana zivjeti u Sarajevu i raditi bas u tom hotelu.

To se nije desilo, i zaboravila sam na to sto sam joj pricala.
Ne znam, previse je bucno tamo. Svega je previse, i buke i ljudi.

Ipak, lijepo je napraviti izlet. Nikad nisam bila odusevljena odlaskom u Sarajevo, ali sad imam kome da se radujem i jedva cekam da opet odem.

Jesu li moje lijepe slicice sa naslovne nestale radi ove migracije na novi server?
Ako jesu, hoce li mi se vratiti?
Da ne stavljam nove dok se skroz ne preselimo 😀

Posto sam zadnjih dana gost kod Amre, imala sam priliku cuti raznih dogodovstina koje su pratile njenu svekrvu.

Tako je jedan dan pricala kako im je dosao neki djed na kafu. E sad, da li im je bio rod ili komsija nisam sigurna, proglasicemo ga et nekim rodjakom.

Jedne prilike je navratio i vidio stariju cerku od Amrine svekrve kako se igra s bebom celom.
Nije primjetio da je ona opet trudna.

Nakon par mjeseci ponovo je dosao na kafu. Kad se vratio kuci, veli zeni kako je mislio da je Abdicka( Amrina svekrva) ozbiljna zena, a ona halacuga.

Ovo halacuga cemo et prevest ko neozbiljna.
Pita ga zena sto to, jel sve u redu, jel popio kafu.

Veli on njoj : ” Ma iznijela je i kafu i caj, i sve sto ide. Al` Bog joj ne d`o vajk onu bebu premetni lijevo, premetni desno! Pa nijel je stid igrat se bebom!”

Znaci ja sam legla od smijeha, jos da mozete nju cuti kako to pripovijeda.
Jedva su oni tog djeda uvjerili da je zena stvarno rodila bebu 😀

Posadis ruzu, ona izraste.

Iscupas je iz korijena i presadis na sasvim novo, nepoznato tlo, a ona se prilagodi.

Izraste jos ljepsa, iako je slaba.

Jaca ona, iz dana u dan. Taman kad pomisli da je nasla svoje mjesto, covjek je posijece.

Slomi je, porazi je.

I jednog dana, kad vec zaboravi na nju, ruza se pojavi raskosnija nego ikad.

Ovaj put je jaka. Ne mogu joj nista vjetrovi, ni zalutale lopte, ni nestasne noge.

Dobije trnje da se brani
Prilaze joj sa oprezom jer znaju da i ona sad moze njih povrijediti.

Uloge se mijenjaju. Covjek ne racuna na to.
Oholi misle da ce dovijeka. Oni
drugi saburaju, jer zaista, uloge se mijenjaju.

Nova nada se rodi svaki dan sa izlaskom sunca.
Nova uloga ti daje mogucnost da popravis stvari na bolje, da ne budes ohol i da se ne osvecujes.

Kad te presade ili posijeku, da izrastes bolji i jaci!

Nismo bas pricali o tome, barem ovdje na voxu nismo pricali. A dodje napokon dan da se i ja upoznam sa ovim eminentnim blogerima 😀

O samom putu nekom drugom prilikom. Pocecu od Sarajevskog tramvaja koji me posteno istrzao, da sam mislila ode sve u helac. To mescini samo sto se ne raspadne, ali prezivjela sam 😛

Odem ispred BBI i cekala sam ja svoju Krajiskinju. Mislila sam otici u setnju, ali sa tovarom nisam uspjela dalje od vjecne vatre.

Babo je ispricao smijesnu pricu o vjecnoj vatri a i o teti razapetoj koju sljedeci put moram obavezno vidjeti.

Sto se tice ove kafane, ona ti je meni toliko napricala i o tome pisala, ja sam mislila aman.

A u stvari sasvim pristojno mjesto, ima i lijepa basta na avliji da se kafa popije.

Mada sam ja vise ganjala kolace nego kafu 😀

Na onoj kafi smo ipak nesto skontali al necemo vam reci 😛

Cak se i neki party spominjao sa teletinom naravno. Kaze Krajiskinja da ce ona pripremit sve, samo da joj se tele obezbjedi.

Jutros mi je Zvire rekla da bas pravim kul sendvic, eto vam 😛

Malo smo i legala zafrkavale sinoc, pa me opet napala kad sam rekla da ne cujem, da je do mene, ali nije.

Do vas je, derite se malo jace u te telefone kad pricate pobogu.

Eto, ovo je samo malo onako radi reda, poslije cu pisati opsirnije.

U cijelom ovom ludilu mogu samo da zahvalim Allahu na porodici i dobrim ljudima koji me okruzuju. Njih je puno, nisam ni sanjala da cu ih upoznati, a kamoli da cu s njima dijeliti i dobro i lose. Jedne znam licno, jedni od njih ste vi dragi blogeri. Vidis insana kad snadje nesto lose pita se cime je to zasluzio. Sve su to iskusenja. Mene i moju porodicu je snaslo tesko vrijeme,  i pitam se cime smo zasluzili toliko dobre insane oko nas. Insan je sklon grijehu ,  a ovo je milost od Gospodara. Mnogo sam naucila posljednjih mjeseci. Prije svega naucila sam da nikad ne treba biti bezobrazan prema ljudima i da ako nemam nista, imam barem osmijeh. Nemojte biti grubi ni bezobrazni bez razloga. Nikad ne znas koliko je danas nekome mozda los dan. Budi onaj koji ce nasmijati a ne rasplakati. Budi onaj koji ce vratiti nadu i radost u insana. Izaberi da budes na dobroj strani, nije tesko. Ne kosta nista. Izaberi da se ljudima pojavi osmijeh na licu kad cuju tvoje ime.

Jednom sam procitala da je rahmetli predsjednik rekao: “Zivotinja je opasna kad je gladna, a covjek kad je sit.”

Da li je to bas on rekao, ne znam, ali ovo je definitivno istina.

Na jednoj strani imamo gladne ljude, a na drugoj strani one koji su i previse siti. A haman ovi koji su siti jos vise traze, jednako su gladni. Svega, ne samo hrane. Ali sve je ovo usko vezano i za hranu. Najbolje se osjeti promjena u Ramazanu.

Zivimo u digitalnom dobu, sve je nabrzinu. Zivimo zivote kao dobro uvjezbani roboti, i ne daj Boze da odstupimo od onog ustaljenog. Zivimo u dobu izbora. Mislila sam da izbora ne moze biti previse. Prevarila sam se.

Lose je kad covjek ima previse izbora. Odes u trgovinu i imas na jednoj polici stotine razlicitih pasteta, hrenovki, sireva, ambalaza mlijeka, cokolada, hljebova…. I tako u nedogled. Lista je podugacka.

Pa kupis, pojedes, svidi ti se. Kupis opet, i opet. Kljukas se nekom hranom za koju nisi znao do prije 10, 20 godina. Salama je bila na stolu rijetko, kao i vecina ovih danasnjih preradjevina. Da ne govorimo sta sve tu ima, i kako se sve to pravi. Nekad se nisu trosile pare na to. Jela se domaca hrana, neprskano povrce i voce, a danas nam je sve umjetno.

I sami smo umjetni.

Prejedamo se, izmisljamo, ne znamo sami vise sta bi jeli. Toliko je izbora i skoro sve smo probali i dosadilo nam je. Ne pronalazimo zadovoljstvo ni u cemu. Onda presjecemo i napravimo tanjir palente. Pa kazemo kako je lijepo za promjenu pojesti nesto sto nam nece opteretiti zeludac. Pa opet kroz dan dva krenemo sa prejedanjem.

I taj zacarani krug se ne prekida. Ono najjednostavnije nas malo vrati u zivot, odusevi nas kao da je najskuplje jelo na svijetu. Ali ubrzo opet ogladnimo i hocemo otrove da se trujemo. Tako je, mozemo mi pricati kako jedemo salate svaki dan, to nije istina.

Na slicnom principu nam funkcionisu i zivoti. Radimo da nesto ostvarimo. Zelimo novi telefon, ili novi laptop, mozda nove cipele…

Zaradimo, kupimo, ili nam drugi kupe. Sretni smo prvi dan. Sutra vec mislimo o novom materijalnom dobru koje nam fali. I tako je iz dana u dan. Stvari su vece, novca je manje. Ali, cak i ako ostvarimo sve sto smo zeljeli, ako i kupimo sve sto nam se svidja, opet necemo biti zadovoljni.

Imacemo najljepse stanove, najvece televizore, najljepsu odjecu, i zavidicemo drugima.

Ups, pogrijesila sam vrijeme, ovo je sadasnjost. Ljudi vec smatraju da drugi imaju bolje od njih, ali ne materijalno, nego ono nesto sto ne mozes opipati rukom. Ako imas iskrene prijatelje, zavide ti. Ako imas dobar brak, zavide ti. Nema pravila. Nikad ne znas zasto ce te neko mrziti i nanijeti ti stetu, iako se na prvi pogled cini da taj neko ima sve.

Nema on nista. On ima stvari. A stvari ne mozes zagrliti. A ne mozes ni biti osoba koja nisi. Ako si povrsan, takav ces vjerovatno i ostati. Ako za tebe vrijednost imaju samo pare, tako ce uvijek biti.

Ne mogu da shvatim borbu za nekim stvarima. Ne mogu da shvatim zasto sam ponekad i sama takva. Ugledas nesto i mislis to ce te uciniti sretnim, ali u sustini nije tako. Prije je mozda bilo. Sjecam se kad sam dobila prvi telefon, nisam ga pustala iz ruke. Dan i noc sam gledala u njega, bojala se da ce ujutru nestati, jer inace kad se desava nesto lijepo ispostavi se da je san. Danas me telefon ne dotice ni sekunde.

Imala sam zelju kupiti walkmaxx patike. Kupila, nosila, nakon mjesec dana pocele da se deru iznutra. Nisu me ucinile sretnom, nisu me odusevile koliko sam mislila da hoce. Jos jedan corak.

Sve sto nisam imala priliku da jedem u Bosni ovdje sam jela i to u nenormalnim kolicinama. Sad kad udjem u trgovinu ostanem razgledajuci sta bi kupila jer mi se vise nista ne jede. Znaci ni hrana me nije ucinila sretnom.

Ni nove cizme, ni nova torba, koju mi je ionako mama kupila jer ja na to rijetko trosim pare.

Moju glad nisu smirile sve te stvari. Iako vise nisam ni ja ko prije. Ne mislim vise toliko o tome ko mozda prije 3 ili 4 godine. Ali uvijek je najbolje krenuti od sebe i uzeti svoj primjer. I sve sam ovo nabrojala, jer nekako mi se cini da su to neke stvari koje svi mi ponekad zelimo. Znam da ima i puno boljih primjera. Ali, bitiniji je primjer srece koji cu da napisem. Sreca zbog koje insan zaboravi i na glad i na sve svoje zelje. Sreca zbog koje insan zivi punim plucima i uziva u trenutku koji se desava.

Djeciji smijeh. U cetvrtak smo ja i sestra ostale sa djecacima od prijateljice u parku dok je ona malu odvela doktoru.

Eldin je tek naucio da puse one balone od sapunice. I u jednom momentu oko njega se okupilo troje djece i ganjali su te balone, a park je zvonio od njegovog smijeha. Tako je bio radostan sto je savladao to, i sto djeca ganjaju te balone. Nije prestajao da se smije.

Mi, odrasli, se nikad ne smijemo tako. Od srca, bez zlobe, bez zelje da drugima dokazemo da smo sretni i radosni.

Ne, mi se smijemo da “dusmani” crknu od muke. Zaboravili smo da smo sami sebi najveci dusmani, i da ne trebamo zivjeti radi drugih.

I tako, siti smo i zli, i pokvareni, i zavidni. Umjesto da manje hranimo stomake a vise dusu. Da manje brinemo tudje brige a vise svoje. Da prestanemo zivjeti radi drugih, iako jednako pricamo da nas ne zanimaju tudja misljenja.

Da se smijemo iskreno, od srca i bez trunke zlobe. Da se smijemo toliko da odzvanja. Da mislimo na dobre stvari i da radimo dobre stvari. Oslobodimo se nepotrebnih tereta koji nas guse.

Jedimo taman toliko da ne budemo ni opasne, gladne zvijeri, a ni opasan siti covjek. Ovo se ne odnosi samo na hranu nego na cijeli nas zivot.

Oslobodimo sebe okova koje smo si sami stavili. Razveselimo se. Uradimo stvari koje nas raduju. Prosetaj, procitaj knjigu, plivaj, bilo sta sto te raduje. Samo to uradi.
Probudi dijete u sebi.

Lijepo je biti nedostupan. Malo se insan rastereti od nepotrebnih informacija kojim nas svaki dan kljukaju. Tema imam za izvoz cini mi se, ali dok opet krenem kuckat po laptopu, mozda ih i zaboravim. Telefon nije za ozbiljne teme.
Vrijeme je odlicno, steta sto ga moje raspolozenje ne prati. Neki dan smo sestra i ja otisle na Schloßberg i presjedile sigurno dva sata. Da ne mislite kako smo bile besposlene, pojele smo veliku kesu smokija, kinder milch snita i kolu popile. Plus gledale smo kako bacaju frizbi pa mu to dodje isto ko da smo i mi igrale.
Htjela sam komentarisat kod one djevojke, traveler joj nick, ali me zeznula captcha, ne vidim dobro sa telefona, sad ubacili dvije rijeci, nije ko prije cetiri slova. Ali eto da ipak kazem sto sam naumila.
Nije bitno ima li blog smisla, sve dok tebi koja pises ima smisla. Slazem se sa Legalom, nekad je tesko prekinuti tisinu, ovako cutis a opet sve kazes. A nije bitno ni da li ljudi citaju nasa piskaranja. Bitno je dati sebi oduska, podijeliti misli, procitace ko treba.
Eto juce sam se dzaba vozila, da i to kazem. Ovdje kad kupe kartu od sat vremena, ostave je na aparatu kad izlaze. Tako sam ja juce nasla kartu koja je vrijedila skoro 40 minuta. I rekla sam sebi da cu odsad i ja ostavljat karte, nikad ne znas kome moze dobro doci. Obicno tu kartu uzimamo kad zurimo, i uvijek ostane bar pola sata vazeca.
Pratim vam postove iako ne komentarisem cesto, da i vi malo odmorite 😀
Nesto bilo kod Remze o filmovima, al to nisam imala kad do kraja procitat, al vidim pise skida sa neta, odmah mi naumpadose oni crni torenti.
Ja sam presla na citanje svabskih novina iako pola ne razumijem. Ali ima slika, gledam slike 😀
Vidim i moja Krajiskinja hoda po prirodi. Kontam, najbolje mi da odemo na Liberland onaj restoran otvarat. Tamo ce to ici ko halva kad se svijet doseli. Eno vec traze donacije 😀
Ima jedan Albanac na forumu, hoce otvarat sljasticarna na Ljiberland. A na forum sam se prijavila da vidim sta se pise, ako svabija propadne, odmah tamo da selim. Bas lijepo mjesto, mozda udje u EU prije Bosne 😀
Et, toliko za danas.

Prvi post preko mobitela, i to nokia c2 neka. Ukratko, nemam neta, slepam se na mamin telefon. Nedostaje mi vox vise nego fb i sav net skupa. Mislila sam da sam zavisnik, al haman i nisam. Uvijek zaboravim svoj mobitel kad krenem u mahalu, da se pristekam na wi fi. Danas sam igrala odbojke. Nisam ni znala koliko sam to pozelila, dok nisam danas odigrala. Uspijevam nekako procitat postove, al mi muka komentarisati jer se par puta telefon ugasio. Vidim ima opet nagradna igra, ovu moram preskocit 😀
Eto toliko od mene, samo da se javim i da vidim moRel se blogat sa telefona.