Poce alkemicar nesto o sitnicama koje za njega predstavljaju srecu.
A i ja sinoc sa Legalom dotakoh se raznih tema, i pravo me covjek nasavjetova, pa sam danas provela citav dan bez neta. I bilo mi ba plaho lijepo.

Da sam pretjerala, jesam. Previse vremena provedem online. I jos vjezbam kako da ne mislim i kako da se iskljucim iz stvari koje me poljuljaju. Zasad se prebacujem na lijepe misli i mastanja.

Znam da moje sikirancije i negativne misli nece uciniti nista da se neki problem rijesi, tako da je bolje u svom ludilu ostati pozitivan. I  upravo sam to danas radila. Bila pozitivna, i nisam dala da mi ista to poremeti.

Ovaj moj blog je postao tema na kahvicama po Brckom. A meni je to sve smijesno, jer nisam ga pocela pisati da bi se neko pronalazio u mojim tekstovima, nego sam jednostavno zeljela da pisem i stavim na “papir” sve ono sto mislim, sto zelim, volim i ne volim.

Valjda ljudi misle da su mi oni jedina preokupacija. Nebitno.

Sitnice koje zivot znace. Danas sam jela sutliju nakon dugo vremena. Ja sam je jednom pravila i nisam se bas proslavila 😀

O “sitnicama” bi se dalo pisati pofino, ali ja cu samo nako nesto da nabacam u tekst. Recimo ja od “sitnica” najvise volim vodu. Od malih nogu za mene je kada puna vode bila premija, ko da me neko odveo na Maldive.

I vazda sam ja volila vodu i bazene, a nisam znala da plivam. Ali naucim, teskom mukom. Prilicno sam matora bila , 2 srednje, kad sam proplivala. Ja te srece. Bukvalno nisam izlazila satima iz vode. Od tada je bazen postao moja druga kuca. Dvije sam godine cak i radila na bazenu, to je tek bila premija, dzaba kupanje svaki dan.

Stvarno se sve moze kad se hoce. I ovo je napisano samo da mene podsjeti. Kad padnem, da ponovo ustanem. I svaki dan, u nekim stvarima vidim pouku. Da li  to bio tekst na voxu, slika, savjet, sala. Svaki put me nesto podsjeti da ne smijem posustati, i da ne smijem biti ni prestroga ako ipak padnem.

Dijete kad uci hodati ne sjeda nakon prvog pada i ne oplakuje svoju gresku. Hrabro ustaje ponovo, i ponovo pada, i ustaje, i tako x puta. I jednog dana ga vidis kako trci, vozi biciklo.

I shvatam da sve sto mi se desava mora tako biti. Moje je da gledam dobre strane svega toga. I upravo to odsad cinim.

Necu vise da cekam da sve bude dobro da bih ja bila dobro. Svaki dan je milost, svaki pogled je milost, svaki moj dah. Zar da pored tolike milosti razmisljam o stvorenjima koji mi ne mogu uciniti nista ako Allah ne dozvoli.

I ima li jos ko da voli onu bijelu koru od narandze ili sam jedina 😀