Simpatija

Glavni likovi: Ja i on

Vrijeme radnje: nekad davno, davno, peti razred

Mjesto radnje: skolski hodnik

Imenjak moj. Juce sam pricala o njemu prijateljici i njenom muzu, pa smo se fino nasmijali i odlucim i s vama da podijelim tu pricu.

Edvin je bio moja prva simpatija. Doduse, mislim da sam ja bila njegova, jer on je mene nasao. Ja nisam nesto posebno bila u tom fazonu. Kako je pocelo, ne znam. Znam samo da me zapazio na hodniku u vrijeme malih odmora.

To je bilo nesto novo za sve nas, jer smo iz stare skole presli u novu. I odjednom se naslo desetak novih razreda, a dotad smo mi bili u jednom malom cardaku, i nismo imali previse kontakta sa ostalim ucenicima.
Uglavnom, ja i on smo pisali pisma jedno drugom. Cijeli peti razred. Birali najljepse rijeci i najljepse slike kao uspomene. Poslao mi je sliku kad je bio mozda prvi razred 😀

U tom nasem dopisivanju bila je  glavna njegova rodica s kojom sam se druzila. Preko nje smo slali pisma, jer bilo nas je stid  da to urucimo licno jedno drugom. Za jedan osmi mart sam dobila crvenu, plasticnu ruzu od njega, a naravno poslao je preko rodice.

Ja sam njemu za rodjendan poklonila paket postanskih markica sa nekim karatistima, jer je on trenirao karate, a meni je hobi bio sakupljanje markica.

Godinu dana smo pisali, i u tih godinu dana nikad nismo ni jednu jedinu rijec razmijenili. Bilo nas je stid jer bi nas odmah zafrkavali. Jedne prilike mi je u pismu poslao i dva crteza.

Na jednom je papiru bilo veliko slovo “E” ukraseno zelenim liscem i crvenim ruzama. A na drugom malo stene. Imao je talenta za crtanje.

Prodje peti razred, oslobodi se nasa kuca i mi se vratimo u Brcko. Poslije sam cula da je nasao novu simpatiju, i ja naravno popalim sva njegova pisma, i one crteze. Tad nisam shvatala neke stvari, i koliko bi mi sad znacilo da to imam, al Boze moj.

Upisem ja srednju, i pred sami kraj prvog razreda sretnem njega na hodniku. Prvi put u zivotu on mi pridje i pita me jesam li ja njegova Edvina iz Rahica. To je selo u kojem smo zivjeli dok nam nisu kuce oslobodili. Rekla sam da jesam, i stali smo tu, na odmoru, pricali o petom razredu.
Rekao mi je: ” Znas li ti bona da ja jos uvijek cuvam sva tvoja pisma i tvoju sliku?”

Kako mi je bilo drago! A u istom momentu mi je bilo krivo sto sam ja njegova pobacala. Samo sam mu rekla da i ja njegova pisma cuvam. Jos smo malo pricali dok nije zvonilo. Poslije toga smo se pozdravljali na hodniku, on je isao za frizera, pa me nekoliko puta i frizirao, i to je bilo to. Nismo razvili neko prijateljstvo, ali nije ni trebalo. Mi smo imali jednu lijepu uspomenu koju nista nije narusilo.

I tako meni to juce naumpalo, a haman sam bila zaboravila za njega. Kako insan lako zaboravi lijepe stvari. Sad ga nadjem na fb, izgleda da je postao otac 🙂

 

7 thoughts on “Simpatija

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *