Taman saberem i oduzmem, odlucim, spakujem se, kad ono kisa i vjetar.

-Sjedi gdje si, velim sama sebi. Nema fajde. Jos je mrak, ja sama, pjeske, ma nema sanse.

Brcko ce morati da me priceka bar do sutra ako me vrijeme posluzi.

Cudno je to, ne volim da odlazim iz mjesta u kojem zivim. Volim da vidim svoj grad, volim da vidim drage ljude, ali uvijek pred svaki put javi mi se neki cudan osjecaj. I tu noc ne spavam, a prethodnu sam eto dzaba provela budna.

Najteze mi je krenuti, a poslije je sve lako. Evo Sarajlije iznenadi snijeg, nadam se da nece i nas. Ono zbog cega idem je svadba, a svi koji me poznaju znaju koliko “volim” svadbe. Jos u novembru. Mislim, gdje su ljeto potracili?

Nije da sam  hejter svadbi, samo smatram da ja nisam za te fazone. Ne znam i ne volim da igram, ne znam i ne volim da skakucem u kolu (sve sam to probala, nemam talent za takve stvari).

Jedino sto mene raduje na svadbi je dobra torta. I naravno susreti sa porodicom daljom i blizom. Cini mi se da se nikad ne bi obisli da nema tako tih desavanja. Uglavnom, kaput je spreman jer gotovo je sa miholjskim ljetom. Uzivam u vatrici i toploj sobi, a sutra put pod noge.

Wish me  luck 😀 .