Kako sam se usudila…

… da odem na bolovanje?

U ponedjeljak sam se vratila na posao, nakon sto sam zakljucila bolovanje.

Nisam ni kontala da niko nece pricati sa mnom, ali desilo se upravo to.

Doduse gazda mi je na KosovuΒ pa ga mijenja sin, koji mi je rekao kako je i on bolestan pa radi.

Ne moze jadnik da preboli 3 dana koja je morao platiti drugoj curi, a sto je jos gore ne smije meni da odbije od plate.

I zato jos uvijek niko ne prica sa mnom πŸ˜€

A meni je sasvim svejedno.

Pomoglo mi je ovo bolovanje i vrijeme poslije istogΒ da odlucim kako tu vise necu raditi.

Pet mjeseci je dovoljno bilo, novi dan, nova nafaka.

Vec se vrte neki poslovi gdje traze radnice, tako da ne bih trebala biti dugo bez posla.

Oni su na gubitku, ne ja. Gdje god budem znam da ce me ljudi prihvatiti kao i ovdje, ali on mora promijeniti puno radnica dok je narod ne prihvati.

Malo ce mi biti zao jer puno nekih ljudi necu vidjati tako cesto a sad ih vidjam svaki dan.

Bez obzira na sve, ovo je bilo jako lijepo iskustvo, upoznali su me razni profili ljudi, kao i ja njih.

Sa nekima sam se sprijateljila, vecina me prepoznaje i pozdravlja na ulici, neki mi pomazu da nadjem novi posao.

Uglavnom, vazno je biti primjecen, a ja sam to uspjela. Tako da mi nadalje ne bi trebalo biti tesko upasti na bilo koji drugi posao, jer ce uvijek tu biti neko ko ce mi javiti gdje se trazi, sta se trazi itd.

Kako izaberes tako ce ti i biti.
Ja sam izabrala pozitivu, i tako mi je. Sve s osmjehom pa dokle doguramo.

Citala sam i clanak od debele hanume, pa kontam, mozda i ona treba da se okusa u necem ovakvom, dobro je i za samopouzdanje, a poslije ko zna sta moze naletiti i gdje se moze zaposliti.

Stvarno sve je do naseg stava i kako se mi postavimo prema nekim stvarima i ljudima.

Ako se trudimo dovoljno, trud ce se na kraju isplatiti i vidjeti.

Pa cak i kad padnemo moramo da ustanemo.

Neki dan sam opet pala, i ponovo ustala i odgodila ono sto sam mislila da cu moci ove godine zavrsiti, no sve je to dio zivota samo ne treba pasti u ocaj.

Ionako te nece obici ono sto je sudjeno.

A ja se sad nadam da mi se smjesi kakvo momce jer ako ga ne nadjem sad na djozlucima ne znam kad cu πŸ˜€ πŸ˜€ πŸ˜€

PS: Samo se hvalim kako mi dobro pristaju πŸ˜€

Naocale, naravno πŸ˜›

 

12498667_10205733014143831_1336068765_n 12516151_10205733013983827_566145309_n

 

4 thoughts on “Kako sam se usudila…

  1. super ti i beba pristaje πŸ˜€ A vidi se da si sretna. Zracis pozitivu cak i preko fotografije. Super si uspijela i sretno za novim poslom. A sto se tice bolovanja… tu je da se moze iskoristiti kad zatreba. Ima razlog sto ljudi odu na bolovanje. Veci je problem kad trebaju ici a ne odu i zavrse u najgorem stanju. Nije bas da im sefovi dodju u pomoc onda. Tako da kako bi to nas narod rekao ko ih sisa. A vjerovatno i mi da smo privatnici i mi bi radili bolesni…ali nismo tako da nije nas problem πŸ˜›

    1. Heheh hvala moracu nabavit kakvu bebu makar samo da se slikamo zajedno πŸ˜€
      Nesto kontam i da jesam privatnik ako ne mogu radit bolje je odlezat i prepustit nekom drugom. Kad budem privatnik drukcije cu pricat hahaha

  2. Citam ovaj tvoj post i prolazim se u rijecima. Red po red kad odjednom procitah svoje ime.. Ajde priznaj da me gotivis samo zbog imena debela hanuma πŸ˜€ al sto se tice rada u pekari mislim da bi tu bila ko riba u vodi πŸ™‚ em sto volim vruce kifle em sto volim mijesiti tijesto…

    1. Hahahah nemam pojma zapravo ali eto volim sto si s nama( nisam jedina debela na blogu hahahah)
      A sto se tice pekare vjeruj da bi ti dosadilo evo ja vec sad npr ne mogu da smislim lisnata tijesta, slance, pite πŸ˜€

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *