Mislim da trebam obuci jesenje ruho na ovaj svoj blog.

Do prije nekoliko mjeseci bilo mi je stvarno tesko navikavati se na razne promjene, i nikad nista nisam mijenjala.

Kod mene su stvari imale svoje mjesto i ne daj Boze da ih neko pomjeri sa tog mjesta.

Vjerovatno je problem to sto sam se uljuljala u svakodnevnicu i ono sto zovu zona komfora.

A odjednom se sve okrenulo i ja sam shvatila da promjene i nisu tako lose. Promjene nas pokrecu, tjeraju na vise, bolje.

Jos mi se javila jedna strasna ideja, ali o njoj nece biti govora jer je to samo dobra mastarija. Koju cu pokusati ostvariti.

Samo treba malo vise vremena.

Dobro mi je sad, ne mogu se pozaliti. Naravno da uvijek ima losih dana, ali se ne obazirem na njih previse.

Zapravo, ne obazirem se previse na sve ono sto se desava oko mene, a ne tice se licno mene.

Ove godine sam sebicna i bas je super. Ne mogu me uvuci u nepotrebne rasprave, nepotrebne komentare.

Fokusirala sam se na sebe i na svoju ideju, i zbog toga sutim, jer znam da neki komentari znace otkaz.

Doduse nije da se bojim, sad mi je  svejedno jer sam shvatila da se posao uvijek moze naci samo ako si voljan da radis.

Ali necu sebi da komplikujem zivot ako ne moram.

Meni je zamirisalo na zimu, ne znam vama. U isto vrijeme me raduje i brine kako cu ustajati u prvu smjenu kad zapada 😀

Zime koje sam ovdje zapamtila nisu ni nalik na one u Buzimu, i stvarno ce mi nedostajati ono kad snijeg zapada do koljena pa se moram probijati do drva.

Ovdje su zime suhe i ostre. Ipak, nadacu se nekom snijegu, vidjecemo 🙂

Pa pecenim kestenima na trgu, kuhanim kukuruzima, toplom caju..

Ma ko kaze da zima nije prelijepa! 😛