Kaze mi kolegica da sam ojacala, da nisam ona sa pocetka, i da se sad borim za sebe, i kazem drugima kad nisu u pravu.

Nisam sigurna jesam li ojacala, ili mi je to samo postalo svejedno za sve sto se oko mene desava.

Znam da smo sami sebi najbitniji, i da ne gubimo nista.

Ovakvi poslici se mogu posvuda raditi, a za minimalac necu da sutim.

Ono sto sam ja primjetila je da lagano postajem sve manje osjecajna.

Mnogo se zla nakotilo, mnogo je licemjera, losih ljudi, i sve vise postajem kao oni.

Nije mi lijepo ni u jednom sloju koze koji imam. Nije mi lijepo ni kad sam iskrena i osjecajna, nije mi lijepo ni kad lazem, posebno kad lazem da me nista ne dotice i da mi je tako svejedno.

Nije mi lijepo, ali drugo nista nemam, mozda mi i ne treba.

Otkako sam se vratila u Brcko sve se promijenilo, svega ima hvala Bogu, ali nema mene.

Inace ljudi pronadju sebe kad se vrate tamo gdje su rasli, ali se meni cini da sam ja sebe jos vise izgubila ovdje.

Nijedno nebo vise nije moje.