Iscitala sam sva cetiri posta, varijacije na temu Dijaspora vs. Balkan.

Danas sam samo preletila na poslu i nije to to  ko kad za laptopom procitam.

I jedni i drugi ste donekle u pravu.

Sto se tice da smo neradnici, nismo, ali u jednu ruku i jesmo. Poznajem ljude koji ce ici kopati kanale, koji ce donijeti starima vode za sicu.

A s druge strane imas ljude kojima je ispod casti raditi neke poslove. Ove bismo mogli nazvati neradnicima jer se zale kako nemaju posao, a kad im se nesto ponudi oni to odbiju jer su, zaboga, previse dobri za taj posao.

Rodici saljem oglas za posao, na kojem je vec radila, i kaze mi da nece jer traze srednju a ona ima fakultet zavrsen. Ista ta mi kuka kako nema posla, kako se ne moze naci, bla bla. A kad sam joj poslala oglas ko pronadje se uvrijedjena, i jos kaze nije joj toliko zapelo za pare da to radi i da je prijavi samo sa srednjom.

Sto se tice dijaspore, realno, ima i tamo neradnika. Uglavnom se nakace na socijalu i boli ih briga. I mnogo je nasih balkanaca na socijali, ali o tome se suti.

Ovamo glume gospodu, dolaze sa iznajmljenim autima, smatraju nas i glupima i zaostalima i misle kako jedva cekamo da potrose koji euric na nas.

U sustini ono rodbine sto imam nisu taj tip. Nije da mi salju, ali kad su ovdje ako idemo na pice, oni plate, mada i ja platim kad sam s parama, znaci nije da se grebem od njih.

I ne volim da trazim, cak i kad nemam. Ovih zadnjih godina mi je bilo najteze cekati na pare. Bilo me je sramota jer imam 26 godina a mama me izdrzava.

Sad hvala Bogu imam tih 400 maraka i dobro mi dodju, barem znam da nisam nikome na grbaci i osjecaj je super.

Umorim se, nanerviram se, ali na kraju dana sam sretna i zahvalna jer ih mogu zaraditi.

Ali sto rekla Krajiskinja, nikad se ne moze porediti situacija ovdje i tamo.

Osnovne namirnice za zivot su mnogo jeftinije, ali dijasporci to ne osjete ovdje jer dodju samo na kratko i ne gledaju bas na to koliko ce potrositi.

Odjeca je kvalitetnija i jeftinija, normalno odjeca koja nije potpisana nekom svjetskom zafrkanom markom poput esprita, s’olivera itd.

Mada, i te se marke mogu naci na snizenjima, dok su u Bosni snizenja uglavnom samo jos vece  mazanje ociju.

Da kukaju to je vec stara prica. I to najvise kukaju oni koji su otisli prije rata ili za vrijeme rata.

Dosad su mogli ostvariti sve i svasta, ali dosta ih se nije pomaklo s mjesta pa im sad ostaje kukati kako je i tamo kriza zakucala, kako posla nema, kako je sve skupo.

Najsmjesnije mi je kad oni stanu ovim ljudima pricati kako nije lako, neka se drze Bosne, sta ce tamo, posla nema za njih a kamoli za nove, a evo vidimo da to nije slucaj, narod ide, nalazi poslove, i neka je tako.

Oni se starosjedioci prepali, a ne znaju da nafaku niko ne moze ukrasti. Ali, prepali se nove radne snage, prepali se zivota u nama.

A za 20, 30 , 40 godina nisu uspjeli ni da se doskoluju makar ako nista drugo. Nije neuspjeh da napravis manju kucu u cijelom selu, niti je neuspjeh da zaradjujes manje. Neuspjeh ti je kad decenijama ne pomaknes sa jednog mjesta.

Nasi ratni i prijeratni dijasporci su imali prilike, ali ih nisu koristili kako treba. Hvale se kako pola zivota zive tamo, a nisu odmakli od A1 nivoa njemackog jezika.

A ovi “neradnici” sa Balkana imaju diplome, uce strane jezike, rade na sebi koliko mogu, koriste prilike koje im se pruze, grabe sve sto im ova jadna zemlja pruzi, ali malo im ostane od guzonjinih sinova i kceri.

Isto tako znam da ima i bezobraznog naroda i da bez trunke srama traze pare od rodbine i ocekuju finansiranje i to ne odobravam, ali mislim da su to neki slucajevi gdje se ipak radi o osobama koji su mozda generacija moje mame ili stariji.

Za omladinu ne vjerujem da direktno traze pare od rodbine u inostranstvu.

Zato, ili prestanite srati ili prestanite slati. Vecinu nas je sramota traziti pare od vas, cak i kad nam prijeko trebaju.

Jedne prilike sam sedam dana jela palentu jer nisam imala love za nesto drugo, ali nisam trazila ni od koga. I nemojte nas u isti kos zivi bili, nije nama do vasih para, nama je do toga da ih sami zaradimo.

Barem u svoje ime govorim i u ime omladine koja misli kao ja. I bas zato nisam puno birala posao, prihvatila sam prvi koji se ponudio.

Ne kradem, ne trazim, tesko jeste, ali hvala Allahu dobro je.

Istina je da su se velike pare slile u BiH, ali ova zemlja je prezivjela rat. Pitate se gdje su te pare?

Vjerovatno su potrosene na hranu i osnovne zivotne namirnice. Teske su bile poslijeratne godine, i svaka para je trosena na najosnovnije tako da…

Znam da je i nasim ljudima tamo bilo tesko, morali se navici na novu sredinu, nove ljude, ali su bar radili, imali, a mi smo cekali ko ce poslati humanitarnu, nije to lahko, nemojte misliti da je bilo lijepo cekati vas dinar.

U skolu sam krenula sa pola olovke koju je mama ostrila nozem, sa sveskom i nekom knjigom koju sam nosila u kesi jer nisam imala torbu, i propadala sam od stida jer su drugi imali a ja nisam.

I evo me, hvala Bogu, ziva i zdrava, od rodbine jos marke nisam zatrazila, iako mi tetke koje dodju uvijek daju para, ali nikad ih sama ne trazim.

I jos mi nije jasno zasto ne povucete te ljude u inostranstvo ako mozete?

Zasto umjesto finansiranja ne ponudite dugorocnije rijesenje? Ako imate rodbinu na selu ponudite se da uzmete kravu ili nekoliko ovaca da zapocnu vlastiti posao.

Ako ljudi, ili vi licno imate zemlje koja stoji neobradjena zasto ne ponudite da je uzorete, posadite nesto, a rodbina neka odrzava i zaradjuje od plodova na toj zemlji.

Procitala sam jednom nesto u fazonu: “Daj mi ribu i nahranio si me za taj dan, nauci me da pecam i nahranio si me za citav zivot.”

Zasto onda radije ne pomognete rodbini dugorocno, a ako nece ni time da se bave, pa onda se nemojte vise ni truditi, onda ih proglasite neradnicima i zavrsena prica.