Posmatrajuci danasnju djecu i njihove majke lako se da zakljuciti da one prave buduce nesposobnjakovice.
Dok smo mi bili prvacici mati te samo prvi dan odvede u skolu, eventualno drugi, ako si u novom gradu, sto je kod mene cesto bio slucaj, a dalje ides sam.
Niko nije dolazio pred nas, niko nije nosio nase torbe da nam olaksa.
Doduse u nekim iznimnim situacijama jesu, ako dodju po tebe ranije iz nekog razloga, ali to se mozda jednom u godini dana desi, ili nijednom.
A sad su majke svaki dan na terenu, vode ih u skolu, nose njihove stvari, dolaze po njih iz skole i opet nose stvari.
Realno dijete se nema od cega umoriti u skoli, i sasvim je sposobno da nosi torbu na ledjima.
Posebno danas kad pola knjiga ostave u skoli. Dok smo mi morali nosati sve zivo i nezivo, i sto treba i sto ne treba.
Pa kad ti se isti dan sastave likovno i fizicko, ubistvo ba.
Danas  se blokovi i bojice ostavljaju u skoli, koliko sam ja upucena.
Meni je to bezveze jer se djeca od malih nogu uce kako ce uvijek neko biti tu za njih, i kako ce uvijek neko da obavlja tezi dio posla za njih.
Istina je da nece.
Sami moraju ponijeti tesko da poslije to isto ne ocekuju ni od koga, jer tesko da ce naci nekoga ko ce vuci za njih.
Sami moraju da otplacu nepravdu, da isprave ocjenu, jer ako roditelj dodje i prijeti nastavniku dijete ce samo nauciti da se uz malo sile sve dobije. Ali, nece nauciti da uvijek ima mocniji od mocnijeg pa ce se slomiti na prvoj prepreci.
Ono sto jos ne razumijem, a bila sam svjedok da majka sinu trazi sta ce obuci. On je bio osmi razred.
Pa trebas jos samo da ga ti obuces i pertle mu zavezes.
Nekako smo mi bili samostalnija djeca, iako je to moglo cak i bolje, ali mi je drago da ne odrastam sad u ovoj nezdravoj generaciji.
Prave se mamini i babini sinovi i kceri koji ce sutra misliti da je svijet njihov i da se sve treba njima podrediti.
Ali me uvijek raduju djeca koja se i danas igraju zajedno, voze se biciklima, utrkuju se, pitaju puuuuno pitanja i upijaju svijet oko sebe svim culima.
Raduje me kad vidim kako nose loptu umjesto mobitela.
I kad se ono bas bas uprljaju, pa nista ljepse, a ne onako kad ih vidim sve ustirkane i savrsene.
Bezveze, djetinjstvo je tu da se zivi sa djecom ne sa odraslima, u blatu i na zemlji, ne u sterilnoj kuci.
Sa dobrim i losim danima, sa pravdom i nepravdom, sve je to zivot i od malih nogu treba biti svjestan svijeta oko sebe.
Kod nas u naselju imamo jednu cestu i sa strane ceste citavim tokom dio za parkiranje. Vozaci ne mogu vidjeti od parkiranih automobila djecu kad izlete na ulicu. Igraju se i ovdje djeca samo sto kao sto kazem vise ima automobilla nego pjesaka. Trgovi su boze sacuvaj, ploce polomljene. E sad o odgoju, i ja sam svoju djecu vodila do skole ne zato sto su nesposobni vec zato sto sam imala vremena. Nisam radila kao i vecina majki koje dovode svoju djecu i ujedno se druze sa drugima. Ne vidim tu nista lose. Svatko odgaja svoje dijete kako zna i umije. Ima svakakve djece od svakakvih roditelja. Akbga kad budes imala svoje dijete pogledi i razmisljanja se mijenjaju. 🙂 Drugaciji je vakat bio kad sam ja bila dijete a drugaciji sad. Mirnije se onda zivjelo i sigurnije je bilo. Tko zna mozda bi i mene moja mama vodila u skolu da nije radila u tri smjene u fabrici.
U pravu si, o tome nisam ni razmisljala, drago mi je kad me ljudi upute na drukcije razmisljanje, i ja sam nekad prestroga. I definitivno si u pravu kad budem imala svoje mozda cu i gora biti al’ eto ko insan 😀