Jucer sam bila na sastanku sa Avonovom menadzericom zone u Brckom.
Odlicno je bilo, ostale smo skoro dva sata pricajuci.

Uglavnom, ponudila mi je da budem team leader umjesto obicnog clana.

Pristala sam.

I od sinoc i cijelo evo jutro pokusavam naci pet osoba koje bi se bavile kataloskom prodajom, od koje bi imale kakvu takvu zaradu, proizvode sa popustima, koje bi isto tako mogli preprodati, ali gle cuda..

Niko nije zainteresovan.

A pitala sam sigurno petnaestak cura, zena, muskaraca 😀

Shvatam ja da nije lako danas naci nekoga ko ce izdvojiti pare za kozmetiku, ali opet, rijetko da vidim nenasminkane cure u gradu.

Znaci ima se love za toga.

I ne samo to, kremice, gelovi za tusiranje, sve je to po trgovinama skuplje nego u katalogu. Da ne govorim o akcijskim cijenama koje su jako rijetke u supermarketima Bosne.

Ne sikiram se ja, ako je nafaka naci cu i vise od pet, ako nije necu.

Ali ono sto mene sikira je kako ljudi odmah odbijaju ponude, automatski.

I poslije kazu nema posla, ne moze se zaraditi, psuju drzavu, a zapravo mi nemamo ni trun volje da se pokrenemo, da pokusamo, pa makar i ne uspjeli.

Niko ni meni ne garantuje da cu uspjeti, ali cu pokusati.

I ne odnosi se to samo na ovo, generalno se ponude odbijaju. Svako ima neki razlog, a u sustini nadaju se onom “boljem sutra” koje je vec postalo kao neka legenda o kojoj se prica.

Ako zelimo promjene, moramo da ustanemo i da se izvucemo iz svoje cahure. A to se nece desiti ako konstantno odbijamo sve oko sebe.