Tacno se sjecam noci kad sam prvi clanak ovdje napisala.

Za vox sam saznala sasvim slucajno, preko Amarinog profila, a vec sam prije malo nesto pisala da sam je pratila na facebooku, i inace sam citala ono sto je pisala.

Trebao je to biti blog na kojem kukam o svojoj neprezaljenoj ljubavi.

Medjutim, pretvorio se u nesto drugo. Doduse, nije da nisam kukala, jesam.

I nocas cu garant.

Ovdje sam za godinu dana ostavila svoje nade, zelje, vjeru u bolje sutra. Palamudila o svemu i svacemu.

Pisala svoja vidjenja nekih stvari, raspravljala sama protiv sebe, jer nisam htjela s ljudima.

Za blog niko nije znao do Ingeine nagradne igre. Cak i tad sam govorila da ganjam lajkove za prijateljicu 😀

Lejla je prva skontala blog. I to u kuhinji, jer kad nesto pecem imam obicaj laptop u kuhinji drzat zbog recepta.

Inspektor tad na fejsu objavio onaj post Slatkis, specijalno za Inspektora i posto je izasla slika veli Lejla : ” Aaaaa vidi, tanjir isti ko nas!”

Sutim ja, pravim se mahnita, kad ce ti ona:

– Pa ovo i jest nas tanjir!

Uglavnom skuzila je blog, ali nije skuzila nick, sve do te nagradne igre. A onda me pocese citati prijatelji, rodbina, ljudi koje poznajem i o kojima pojma nemam.

Bilo mi je stvarno zabavno na voxu. Svaki dan sam cekala kad ce novi post da citam, komentarisem, da se smijem, razmisljam.

Za mene je ovo postao virtuelni dom. Mjesto gdje su dobri ljudi. Mjesto koje mi ne mogu oteti.

Gdje se uvijek vracam.

Zadnji mjeseci mi nisu bili lahki. Vecinu toga je bijeli voxov ekran podnio. A postoje stvari za koje jos nije vrijeme da budu kazane.

Smijala se i plakala uz vase objave, u glavi razvijala film vasih pisanja, kao kad citas knjigu pa ti se sve scene odvijaju pred ocima.

Postala sam Nostalgicna. Cak me i Krajiskinja u prvi mah svojim ukucanima predstavila kao Nostalgicnu 😀

Da, to sam ja, i sad uzdignute glave hodam i ne krijem svoj blog, ni svoje misli, svidjelo se to nekome ili ne.

Ne krijem ni ko sam. Nostalgicna ima i ime i prezime. Zbog onih koji su mi “prijetili” brisanjem bloga.

Eto, i to sam dozivjela ovdje, ali mi je cak i drago. Kad ljudi tako burno reaguju na piskaranje neke tamo cure, sta bi tek bilo da zagrebem malo dublje.

Zasad nemam u planu, jer mi malo vremena ostaje zbog posla, ali ko zna, mozda nekad.

Jer, dok ti ljudi prijete, dirnuo si u zicu, govoris istinu koja im ne pase.

Desilo mi se jos jedno preseljenje u nizu, desilo mi se ponovo navikavanje na novu – staru sredinu, desilo mi se jos jedno lomljenje zivota u komadice, jos jedne planove je odnio vjetar, sve se promijenilo preko noci.

Desio mi se Kamen, kojeg sad vidjam bas ono cesto, i pravimo se da ne poznajemo jedno drugo.

I to me dovodi do njega.

Zbog kojeg sam htjela pisati. Ljubav koja je trajala tri godine. Momak koji me pazio kao malo vode na dlanu.

Kad je otisao moj zivot je prestao. Dani i noci su se sastojali od plakanja, gledanja televizije do kasno u noc, pokusaja da doprem do njega..

U trgovinu sam isla nocu da me niko ne vidi slomljenu. Imala sam osjecaj da su sve oci uprte u mene, i da svi znaju kako je otisao.

A svi su navikli da nas vide zajedno. Tako mi je tesko bilo kad mi prijateljica rece kako je njen momak prokomentarisao da je bas neobicno uci u kafic a da tamo nema mene i Asmira.

Vise nemam informacija o njemu, i kao sto sam sinoc napisala, dodje mi trenutak kad mi nedostaje.

Kad uporedim Kamena i njega, razlika je ko nebo i zemlja. Kamen nikad nece biti tako pazljiv, nikad nece biti dobar ko on, a to vise i nije moj problem.

Prokockala sam svoju sansu, ali mi je drago bilo poznavati njega. Tako dobrog insana rijetko ces danas sresti.

A da on nije bio dio mog zivota, i da me nije ostavio, niti bih ja bila ovdje, ne bih ni upoznala vas blogere, ne bi mi se otvorila vrata u jedan novi svijet.

Sve se desava s razlogom, mozda je nekad potrebna godina ili vise da shvatimo zasto je bilo bas onako kako je bilo.

Prezivjela sam.

Krenula ispocetka. I krenucu jos sto puta ako treba.

Odustati necu sve dok mi traje nafaka, unaprijed odredjena.

U ponoc je moja godisnjica. Godisnjica uspona i padova. Pozelite mi sretan rodjendan dok spavam.

Radujte se, jesen je zakucala na vrata.

🙂