Toliko se setam ovih dana da ne stizem ni pola postova procitati, a nekad sam ih gutala dok sve ne iscitam.

Uglavnom sam sa prijateljicama na Ficibajeru, ili u gradu, ili rijesavam papire, a i to sam zasad privela kraju.

Sad samo cekam novu licnu, da mogu izvaditi ostatak dokumenata.

U petak cu da budem i zdravstveno osigurana, nakon pet godina. Vec se zezam da cu poci na tehnicki pregled, a naravno ba da necu, jer nisam ljubitelj doktora i bolnica.

Dok drugima savjetujem suprotno, logicno.

Prija mi setnja, u gradu uvijek imas gdje prohodati, imaju i staze pored Save, i gledam sad ima i ljudi koji trce, dok to prije nisi mogao vidjeti ni pomocu trikova.

Ili mi se cini, ili se svijest naroda po nekim pitanjima mijenja.

Bolje i spavam, lijepo mi je sto ne provodim toliko vremena kod kuce.

Koji sam ono dan kod moje Krajiskinje komentarisala, ne znam ni sama. Tuga se zaista uvukla u mene. Nista strasno, mozda je to samo ovaj prelaz na jesen.

Mozda je i to sto ne mogu da pricam, ili to sto nemam kome da pricam. A mozda nema ni svrhe da se o tome vise prica. Krajiskinja sve to zna, nije da nisam nikome rekla.

Ali, fali mi neko. Neko ko ce ponuditi svoje rame da na njega naslonim glavu.

Neko ko ce sjesti na klupu pored mene, ko ce biti uz mene.

Da bude dio mog zivota.

Sasvim jednostavno, bez straha da ce me povrijediti, ili ja njega. Neko ko ce tek tako usetati u zivot i ostati tu.

Da pravimo planove, da ih ostvarimo, igrice da igramo, zimi da se grudvamo..

Rekose mi da takvo nesto vise ne postoji, ali odbijam da vjerujem u to.

Jos uvijek ima dobrih ljudi, koji te nece varati ni lagati, koji ce sacuvati dijete u sebi, koji ce obogatiti tvoj zivot na razne nacine.

Mozda samo nose masku hladnih ljudi pa ih je pomalo tesko uociti.

Ovo je pisao sanjar iz mene. Sanjar koji zna da se ponekad i najludji snovi ostvare 🙂