Volim sto je jesen zakucala na vrata.

Znam da ce biti jos toplih dana, ali kad vidim suho lisce, zlatnozute boje, meni tako bude drago.

Vazduh mi mirise drukcije, Sava mi je drukcija, ma sve mi je nekako ljepse kad zahladni.

I ima to nesto u meni zbog cega volim takve dane jesenjske, cak i one tmurne. Najdraze mi je izaci na kisu i setati gradom dok me svi gledaju kao da sam malo skrenula.

Poslije toga volim popiti caj ili toplu cokoladu.

Kod nas ima jako lijepih kafica, uredjenih u starinskom stilu, i ponekad imam osjecaj kao da sam zalutala u neko drugo vrijeme iz kojeg ne zelim da izadjem.

Ususkam se u topli ponco, cizme, i put pod noge. Zaista je covjeku malo potrebno da uziva.

Nije mi bitno da li imam drustvo, ili sam sama. Ponekad preferiram da budem sama, jer ne razumije svako tu moju zaljubljenost u jesen, i zimu pogotovo.

A ja ne razumijem kako oni ne uzivaju u poklonima godisnjih doba.

Ne bih voljela samo jedno godisnje doba. Ne. Uzivam bas u tim razlikama, u iscekivanju novog godisnjeg doba.

Da vam opisujem, ne bih mogla opisati sve te prelijepe prizore. Da vam slikam, ne bih mogla uhvatiti sliku onako kako je ja vidim svojim ocima.

To je nesto sto se mora dozivjeti cijelim svojim bicem.

U zivotu sam se nagledala prelijepih prizora. U sjecanju su mi ostale slike jeseni i zima koje sam dozivjela.

Posebno oktobar 2013 kad sam popisivala. Sve one slike nisu nista dok ne prodjete te puteve.

Dok ne stanes na makadam i ne osjetis svaki onaj kamencic i zvuk svakog koraka.

Dok ne udahnes cisti zrak, daleko od vreve automobila, omedjen sumom s jedne, i livadom s druge strane.

Samo zvuk poneke ptice, krosanja koje se njisu na vjetru…

Danas je malo zamirisalo na jesen i raduje me sto cu se moci obuci toplije.

Plan je da prodjem drugi dio setalista kraj Save, blize mostu granicnom. Tamo jos nisam isla pa je nedjelja ispala k’o narucena za setnjicu.

U ovo doba me bas hvata neka nostalgija, mozda sam zato i stavila  ovaj nick, s obzirom da sam se u septembru pojavila tu.