U Buzim sam stigla oko pet sati poslijepodne.
Put je protekao dobro ako izuzmemo dijete koje sam prepala i zenu koju sam udarila.
Sasvim slucajno..
Na banjaluckoj stanici naletim na to neko dijete i fino mu se nasmijesim a on u vrisku.
Tako dva puta.
Kad sam stigla u Otoku vec je bilo upeklo pa sam jedva cekala bus.
Umjesto busa – kombi u fazi raspadanja.
I vozacu se zuri, jel, ne moze sacekati 20 sec da se smjestim nego odmah po gasu.
A kako mi je ruksak bio samo na jednom ramenu, prevagnuo je i hooop zenu u glavu.
Izvinila sam se al’ dzaba. Smrkla se zena na mene k’o da sam namjerno.
Dok sam dosla u kucu, otvorila prozore i prihvatila se jastuka.
Nekakvih poruka vagon doslo al’ nista ja to nisam cula.
Poslala mi sestra sliku

I njih dvije cekam, trebale bi uskoro doci.
Ja ba, danas sam se uvjerila koliko je vazno da covjek uci.
Pogotovo strane jezike.
Hej sramote na stanici. Pa oni radnici na salterima ne znaju haman ni engleski a kamoli neki drugi jezik. Gledam kako se sporazumijevaju sa strancima najcesce rukama.
A steta, ipak je to veci grad, mislim na Banjaluku.
A uvijek se tu zadesi neki stranac.
Jedino ovi kinezi su ko svoji na svome. Oni razumiju sve.
Navukla sam se na pjesmu od sarsa. Lutka.
“Lutko, ja sam resen, da vecno s tobom plesem.”
Nema ko to nije pisao po fb a ja nisam kontala da je to stih pjesme.
Eto, i ja napokon da je poslusam. Jos samo da mi je neko posveti, a ja uopste ne znam da plesem 😀