Kad iskljucis srce pa ukljucis mozak.

Naidjes na ruzne prizore.

Volim Savu, i volim svoj grad. Ali, ono sto smo mu uradili je sramotno.

I nije posteno samo kriviti vladu i politicare. Ne, u ovom slucaju stvarno nije.
Jer ne baca ni Domic, ni Kadric, ni niko od njih, nego mi. Mi smo ti koji bacamo smece i stvaramo nered.

Danas sam setala pokraj Save, sasvim iskljucila emocije. Kao da nije moj grad, kao da nije moja rijeka.

Ficibajer je jedno od najljepsih mjesta u Brckom. A koja obala rijeke nije lijepa.

No, i to smo uspjeli da upropastimo, sto smecem, sto rusenjem javnog dobra.

Ova dijaspora sto dolazi u zadnje vrijeme uvijek povede jel i par strendzera sa sobom. I kontam, mene bi bilo stid da ljude provedem svojim gradom.

Mislim, kad se vec busamo u prsa distrikt, Brcko, sve naj naj a ono ruglo.

Recimo zgrada Islahijeta je obnovljena i jako lijepo izgleda. A do nje ovo:

Lijepo se vidi zuta fasada od Islahijeta koja se nadovezuje na ovu oronulu zgradu.

A kad krenes sa trga prema Savi, skoro pa je nemoguce izbjeci ove dvije zgrade.

Poslije ovih prizora slijede jos ljepsi. Predjes ulicu i direktno se kreces prema Ficibajeru.
A na tom putu ces vidjeti oronule zgrade, prepune kontejnere smeca, ma sta pune, prepune!

Prostor oko klupa ukrasen raznim otpacima, obala zarasla u travu, nepristupacne stepenice, polomljene stolove….

Kad prodjes taj glavni dio, ima jedan puteljak uz obalu Save. Na drugoj strani je suma.

Trava je pokosena samo na jednom dijelu, i to dio gdje se nalazi ronilacko drustvo.

Ostatak staze je uzak jer je obrastao u travu. Trava se kosi tek toliko, a ona suma cini mi se od prije rata nije dirnuta.

Naravno, pametnjakovici su skontali da je staza za setanje odlicna podloga za pisanje.

A isto tako sluzi i kao cesta po kojoj auto vozi.

Sta reci…

Dobrodosli dragi gosti!