Kako sam se sinoc, sasvim slucajno, dotakla teme profesora smaraca, danas cu da pisem o onim posebnim ljudima koje pamtim i dan danas, nakon toliko godina.

Uciteljice su posebna bica za mene. Ona nam predaje, uci nas, prica nam, brine se ako nam se nesto desi, postaje zamjenska mama jer sa njom provodimo najvise vremena.

Ja sam imala mnogo ucitelja i uciteljica. Prvi je bio ucitelj u Austriji, dok sam jos bila izbjeglica. Mnogo me volio, i cesto me odvajao u svoju kancelariju da tamo ucim, jer su druga djeca znala biti nemilosrdna prema meni.

Razlog je bio jedan jedini: nisam bila njihova. Mrzili su strance, kao sto i danas mrze.

Ucitelj je bio divna osoba, pomagao nam je, cinio casove zanimljivima, trudio se oko nas. Na kraju skolske godine donio mi je punu kutiju teniskih loptica. To su bile njegove loptice koje je cuvao jos od malena, i poklonio ih je meni. Maksuz kuci dosao da mi to uruci. Mozete misliti koliko to jednom djetetu znaci.

Umro je ucitelj. Davno.

 

Poslije njega sam imala jos troje ucitelja. Zadnja je bila Almira, ona mi je bila uciteljica u Gornjem Rahicu. Tamo smo doselili jer je nasa kuca u Brckom jos uvijek bila zauzeta.

Ona je bila blaga zena, izuzetno lijepa, svi smo je voljeli i divili joj se. Bila je dobra prema nama, iako je znala ponekad i povisiti ton na nas. Cak smo bili i na njenoj svadbi.

Srela sam je prije nekih 6 godina. Mnogo se promjenila, ali je i dalje jednako lijepa.

Postoje ljudi koje pamtim jer su mnogo voljeli svoj posao. Recimo profesorica biologije u srednjoj je bila toliko vedra zena, inovativna, zanimljiva. Na njenom casu mi bas nikad nije bilo dosadno.

Uvijek je smisljala neke nove nacine na koje mozemo uciti, a ne samo prelistavanje knjige i ucenje napamet. Znala nas je izvesti u prirodu i tamo bi imali cas.

Podrzavala je nase ideje, ma kako nekome bile blesave ili neostvarive. Jednom prilikom je srela mene i prijateljicu u parku, a mi smo tada plele neke narukvice i ona se toliko odusevila da je odmah zatrazila jednu za svoju cerku.

Ocjene nam nije poklanjala i zbog toga sam je jos vise cijenila. Nisam voljela petice koje nista ne znace.

U osnovnoj skoli imali smo nastavnicu Ruzu. Predavala je informatiku. Jedna divna zena. Doduse tad sam i ja sa informatikom bila prisnija nego sad. Isla sam na dodatne sekcije jer je to za mene znacilo vise vremena provedenog za kompjuterom.

Ohrabrivala nas je kad smo se bojali. Ja se tacno sjecam sestog razreda i prvog kucanja na tastaturi. Drhtala sam. A vjerujem i svi moji vrsnjaci. Ona nas je uvjeravala da nista ne mozemo pokvariti i da ce sve biti u redu. I bilo je. Rasturali smo, ucili smo, upijali znanje kao spuzve.

A tek kad smo vidjeli prvi laptop! Pa raspametili smo se 😀

Uvijek nam je pricala da ce doci dan kad kompjuter nece biti luksuz nego potreba.
Bila je u pravu, ti dani su odavno vec dosli.

Sjecam se da nam je tad Ruza govorila kako je bila na nekom sajmu. Pricala je kako ima racunar na kojem sve radis prstima. Dotaknes ikonu prstom, ona se otvori. Mi smo bukvalno zinuli od cudjenja.

Nismo vjerovali da bi takvo nesto moglo postojati. Smatrali smo da se to ne desava u nasem vremenu, i da to necemo dozivjeti da vidimo. A gle cuda, danas je sve zivo upotrebljivo na samo jedan dodir prsta.

 

Voljela sam ljude koji su donosili nesto novo. Takva je bila i profesorica bosanskog, Naida. Bosanski mi je uvijek bio najdrazi predmet, a ona je samo produbila tu ljubav.
Njene lektire nikad nisu bile dosadne. Nije trazila od nas da ih pisemo, samo da citamo.

Onda bi razgovarali medjusobno i ona bi kroz pitanja shvatila da li smo zaista procitali ili ne.

Kad su je zamjenili bilo mi je tesko navici se na ponovno pisanje lektira, jer sam smatrala da je to glupo, nepotrebno. Davala nam je savjete, slusala je nase probleme, znala je kako disemo. Bilo nas je samo sedmero na casu bosanskog. Bili smo prava mala porodica.

Pamtim neke naizgled sitne stvari, ali te su se stvari toliko urezale u moju glavu da mi se cini kako ih nikad necu zaboraviti.

Kad ovako razmisljam, imala sam zaista lijepo skolovanje, i ljude zbog kojih je sve to vrijedilo. Bilo je toliko divnih predavaca da je steta ne spomenuti sve makar recenicom, dvije.

Da se ovo ne bi oduljilo, poslije cu pisati o ostalima.