Nije bolest sve sto boli

Kazu da zahvata 5% svjetske populacije.

Kazu da mu se uzrok ne zna. I sumnjaju da je cuveni stres glavni krivac.

Mislila sam da je Michael Jackson iskompleksirana osoba jer je promjenio svoju boju koze. Kao da nije bio dovoljno dobar jer je crnac.

Dosla sam do pameti i shvatila da takvo nesto nije moguce. Doduse, ne znam jesu li dosad smislili neki “izbjeljivac” koze, ali culo bi se da jesu.

A isto sam kontala, pa ne bi valjda Jackson bio jedini “iskompleksiran”, sigurno bi jos neko to radio da takvo sta postoji.

Danas znam da “bolujem” od iste bolesti kao i on, i kao 5% populacije. Navodnici su tu jer bolujem, a nista me ne boli.

Bio je suncan, septembarski dan. Pocetak skolske godine, a ja drugi srednje. Prijateljica me upitala kakve su mi to flekice na ruci.

Nisam imala pojma, niti sam ih primjetila. Cudno je to, tvoje tijelo, tvoja koza, a ne primjetis nista.

Podmuklo je to. Postepeno ide, i ne shvatis, a vec si saren.

Odmah sam otisla kod doktorice, i dala mi je neku kremu. Mazala sam je redovno, kako mi je i rekla, ali nisam primjecivala nista, osim da tackice polako postaju tacke, i da ih je sve vise.

Pitala sam se gdje grijesim, a sad znam da ni ona nije imala pojma sta je to. Iz tog razloga mi nije ni mogla dati neku kremu, osim obicne kremice koja niti mi je koristila, niti stetila.

Dani su odmicali, a moje fleke su bile sve izrazenije. Ljudi su me zapitkivali, cudno gledali, kao da sam zarazna.

Ja sam se pravdala da je to od sunca, jer ni sama nisam znala sta je, a ovo se cinilo kao najlaksi odgovor.

Bolilo me nije, ali me izjedalo danima, mjesecima. Bilo mi je neugodno pred ljudima.

A onda sam napokon saznala od cega “bolujem.”

Clanak u novinama mi je otvorio oci.

Dijagnoza: VITILIGO

Gutala sam svaku rijec, svako slovo. Ali sam ljudima ipak govorila da su to fleke od sunca. Cudno kako ljudi povjeruju u tako glupav odgovor. Pricala sam to jer sam nailazila na nerazumijevanje kada im kazem kako je moja koza jednostavno izgubila pigment. Blenu u mene i pogledaju me blijedo, kao da pricam  francuski.

Isla sam linijom manjeg otpora. Krila sam ruke koliko je to bilo moguce, jer nisam zeljela da me pitaju.

Sve dok se jednom nisam zadesila u Sarajevu. Sjedim ispred BBI centra i prilazi mi zena. Pita me o mom vitiligu.

Kako mi je bilo drago da jos neko zna taj naziv, jer kad bih ljudima u svojoj okolini pomenula taj naziv, niko nije znao sta znaci, niti je cuo to prije.

Popricale smo mi tako desetak minuta, pokazala mi je svoje ruke, pozdravila se i krenula svojim putem.

Poslije toga i ja sam lagano sticala hrabrost i otvoreno govorila ljudima. Objasnjavala im sta je to, da je proces slican onome kad izgubis pigment u kosi , pa dobijes sijede vlasi.

Posebno sam naglasavala da nije prelazno niti zarazno. Ne boli, ne svrbi. Jedino pocrveni ako je izlozeno suncu duze vremena. Tad zna malo i da boli, ali nije nista strasno.

Danas je vitiligo dio mene. Imamo staza sigurno nekih 10 godina.

Sto se tice lijekova, postoje neke kreme, jako skupe. Postoje jos neke metode koje mi nisu dostupne sto zbog zemlje u kojoj sam, sto zbog cijene.

Ali bitno je da znam sta je to, mnogo znaci kad mozes stvari nazvati pravim imenom.

Vitiligo je posvuda. Zauzeo je moje sake, laktove, stopala, koljena, podrucje oko usana i ociju, vrat..

Ali sve je to u redu dok me god gledas k’o insana. I ne samo mene, nego i sve druge.

Poslije sam upoznala nekoliko ljudi sa istim problemom. Svijest o tome se mora podici. Posebno kod djece, jer znamo koliko djeca umiju biti okrutna ako im je nesto nepoznato.

Tema koja bi se trebala spomenuti u skoli. Ne kazem da treba nasiroko, ali treba djeci ukazati da to nije nista opasno po njih, da nije prelazno.

Vise nemam problem s tim. Vise mi nije neugodno kad me ljudi pitaju o tome, niti krijem ruke kao nekad.

Ni dan danas nema zvanicnog lijeka, i jako je malo informacija o tome. Mozda jednog dana i pronadju nesto, mozda ne. Meni je zivjeti sa njim, a sto se mora nije ni tesko. Na internetu postoje neki clanci koji su tu temu obradili strucno. Ja sam se pozabavila onim kako sam ja to dozivjela.

Vazno je podici svijest o tome, a ovaj clanak je moj mali doprinos.

 

7 thoughts on “Nije bolest sve sto boli

  1. Kod mene su prsti i ruke išarane sa bijelim tačkama. Doktoru nisam išla jer znam šta je u pitanju, Autoimuna bolest Vitiligo kao i bolest štitnjače koju imam i bolest zglobova koju imam i probleme sa jajnicima koje imam. Sve su to autoimune bolesti, lijeka im nama, možeš ih držati pod kontrolom i to je to. Vitiligo nisam krila, niti krijem, ne boli me ne svrbi, ne peče a za mišljenje drugih mi iskreno nikada nije ni bilo briga, pogotovo što se tiče mog fizičkog izgleda. Kome se ne svidja nek ne gleda moje prste i ruke. Ja sam svoje tačkice dobila skupa sa bolesti štitne, eto čisto da nemam mira. 🙂 Samo naprijed, živi svoj život i ne brigaj šta drugi kažu i misle. I da znaš nisi jedina sa tom bolešću 😉 Ako će te to imalo utješiti.

    1. I ja sad tako gledam na vitiligo, ali sa nekih 16 godina bilo je trenutaka kad sam se jako tesko nosila sa vitiligom, pogledima, pitanjima…
      Sad tacno znam na cemu sam i to mi je pomoglo da se ne smatram drukcijom i da ne mislim sto bas meni. I vjeruj da je meni lakse kad znam da nisam jedina, posebno jer sam tad, prije desetak godina bila jedina, bar sto se tice moje skole i okoline. A sad nas ima posvuda, mozemo novu naciju da pravimo 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *