Cudno je u zivotu.

Kad krene nizbrdo, sve krene nizbrdo. A kad krenu ponude, krenu sa svih strana.

I tako, juce je u pekaru dosao lik koji mi je spomenuo onaj posao. Pitao jesam li jos zainteresovana jer vec dogovara detalje.

I ja sam rekla da jesam.

Sad vise nisam sigurna. Ovamo sam se snasla, poznajem sad pekaru k’o svoj dzep.

Musterije me vole i kad sam jednom u sali spomenula da mi hoce dati otkaz odmah su negodovali, i ako me ne vide par dana u prvoj smjeni odmah se pitaju gdje sam, da nisam otisla.

Navikli oni na mene, navikla ja na njih.

Sa druge strane,  gazdi sam rekla da cu ostati duze vremena, onaj dan kad sam bila na razgovoru.

Slag na tortu je i to da me nedavno osigurao.

Ovamo je Alen. Lik o kojem nemam pojma osim da svaki dan kupi pogacu.

Lik koji mi uliva neko povjerenje dok svima to smrdi na neku prevaru.

Lik koji je realan i koji mi nimalo nije uljepsavao sve ono sto taj posao nosi.

Nije mi dosao sa laznim osmjehom na licu, nego sa ozbiljnom facom i odmah mi je rekao da je sa njim tesko raditi i da je zeznut.

A ja vise nikad necu imati ove godine, mozda vec za mjesec dva ne budem spremna na rizike, i mozda je vrijeme da to sad uradim dok sam sama, dok nemam obaveze prema drugima.

Tesko ce biti otici iz pekare, ne znam ni kako to da uradim, bojim se da ce se naljutiti na mene, iako mi svi kazu da bi me otpustili bez da bi trepnuli.

Mozda i jeste tako, ali ja nisam takva i zato citav dan mislim o tome.

Doslo je 5 do 12. Ostalo mi je malo vremena da se odlucim.

Ako neko ima pametan savjet, samo pucajte 😀

 

Ovih dana je bas bilo zaguzvalo da Bog sacuva.

Bila sam normalno druga smjena kad je nova radnica tako naprasno odlucila da ce bas to jutro napustiti posao.

Dan prije mi je pricala kako ima probleme sa muzem i hoce malo da ode od njega, a vec sljedece jutro su zajedno jer im je dijete navodno bolesno.

I naravno mene budi u pet da idem na posao jer zaboga ona vise ne moze da radi.

I nema veze sto sam ja dosla kuci u ponoc, i sto sam u dva zaspala, ona nece da radi.

Ne zelim ni da pricam koliko sam lajala i koliko sam poludila radi tolike neodgovornosti.

A samo su tri dana trebala da predjem u prvu, mogla je barem toliko da ceka.

Jos mi je gore bilo sto se onaj moj misteriozni nije pojavilo, pa sam usput i na njega bila ljuta, eto tek tako.

Ali, realno, otkaz se najavi, bez obzira, i ako nisi prijavljen i ako jesi, red je.

Kao slag na tortu, taj smo dan ostali bez radnice koja nas mijenja nedeljom, tako da je u jednom danu nasao dvije radnice, od kojih je jedna totalni promasaj.

Ostavio je jednu, i jos uvijek nemamo nikoga da radi nedelju.

Posao jeste tezak prvih mjesec i po mozda, ali kad se naviknes stizes puno vise i puno je lakse.

Ali ako ne mozes postenije je tako reci nego izmisljati neke lazi.

I hajd nejse, zaboravim ja na to, i ubaci mi curu u smjenu da je kobiva naucim.

Odjednom se pojavi on.

Prvo mi je bio sok otkud njega u prvoj smjeni. Otkako sam ga vidjela prvi put, nikad, ali bas nikad nije dosao u prvu smjenu.

Krenem da ga usluzim, a on propusta zenu koja je dosla prije. Velim mu da se ne sikira, da je druga cura usluzuje.

Izgubim se ko neka klinka, sva se zarumenim 😀

Kazu mi da sam zaljubljena, ali jok, nije to.

Ja sam samo malo luda jer mi se svidja neko kome ni ime ne znam.

Navodno je sinoc dolazio, mala ga skontala, i eto pozitivno je to sto nema prsten pa zakljucujemo da nije ozenjen 😀

To doduse nikad ne moze biti pouzdana informacija, ali ostaje da se nadam 😀

Kontam trebalo bi barem ime da mu saznam?

Odoh spavati.

Novi dan, nova nafaka 🙂

 

Nocas je jedna mala djevojcica dokazala da ima srce koje mnogi nemaju.

Pocastila sam je keksom a ona je ponijela i sestri.

Nocas je jedna zena udarena na pjesackom prelazu.

Nocas je druga zena vristala i plakala jer je udarila zivo bice. Na pjesackom.

Nocas su dva djecaka sve to promatrali zajedno s nama.

Nocas su svi dobro, i sve se dobro zavrsilo, hvala Bogu.

Ali za neke od nocas vise nista nece biti isto.

Pitanje koje dnevno cujem bar dvadeset puta.

Ako je dobar dan.

Ako nije, onda i vise puta.

Sve je to dio posla, ali mi stvarno, stvarno ide na zivce. Svi vec znaju kad izlazi  vruc hljeb, i valjda je logicno da ne moze non stop izlaziti vruc hljeb.

Najjace je kad u 23 sata pitaju ima li vruceg hljeba.

Oh, toliko tih pitanja ima da je to ludilo jedno.

• Mozes li mi ugrijati lisnato/slance/kifle?
• Od kad ti je ovaj hljeb, jel od juce?
• Daj mi hljeb da je dobro pecen odozdo!? ( Kao da imam vremena zavirivati koji je dobro pecen odozdo)
• Daj mi vruce kifle.
• Koliko ti je hladan hljeb?
• Mozes li mi ugrijati hljeb????

Ljudi ne shvataju da je i meni u cilju sto prije prodati vruce pecivo. Ponasaju se kao da krijem vruce i dajem im hladno namjerno 😀

Nije lahko s ljudima, navikla sam ja, ali u zadnje vrijeme me stvarno nerviraju.

Realno, pekara je pekara, nije da imas stotinu razlicitih artikala izmedju kojih mozes da biras. I na kraju dodjes, stanes, gledas i ne mozes da se odlucis???

A u ponudi nemas ni 30 artikala kako treba.

Plus ne das drugome preko reda, a stvaras mi guzvu. Strasno. Sreca pa je takvih ljudi u manjini, ali ti ipak mogu iscrpiti dobar dio energije.

A ti onda cekaj kad ce se pojaviti nova musterija da ti nadoknadi to pozitivnom energijom.

Neki dan je dosao djed i pita me imamo li sladoled.

Jedne veceri smo imali kretena zbog kojeg smo hitnu pozvali, i koji je hladno ispalio ljude, samo je simulirao da je lose. O takvima posebna prica treba da se pise.

Svako malo mi navrate Selmo i Hafiza, ko zna Brcko, zna i njih dvoje. Doduse ima i klipova na youtubu, pa su neki dan momci iz Banjaluke maksuz pitali za njih dvoje.

Oni su nam ko ono glavna atrakcija po kojoj ljudi poznaju Brcko.

Naravno sve ovo bi bilo nepodnosljivo da nema onih dobrih ljudi koji me razvesele svojim dolaskom.

Koji mi uvijek kazu nesto lijepo, popricaju sa mnom, bas sam se navikla na njih, a i oni na mene.

Plus, mislim da sam se zaljubila 😀

Da stvar bude bolja o njemu ne znam apsolutno nista, osim registracije na autu.

A to mi ne znaci puno kad preko toga ne mogu ni ime da mu saznam.

Eto tako 😀

Inace, to je onaj o kojem sam vec pisala nekad, kad je udario u vrata pekare. On kad dodje ja se napunim pozitivnom energijom za deset dana.

Nadam se da ce doci ove sedmice 😀

 

 

Iscitala sam sva cetiri posta, varijacije na temu Dijaspora vs. Balkan.

Danas sam samo preletila na poslu i nije to to  ko kad za laptopom procitam.

I jedni i drugi ste donekle u pravu.

Sto se tice da smo neradnici, nismo, ali u jednu ruku i jesmo. Poznajem ljude koji ce ici kopati kanale, koji ce donijeti starima vode za sicu.

A s druge strane imas ljude kojima je ispod casti raditi neke poslove. Ove bismo mogli nazvati neradnicima jer se zale kako nemaju posao, a kad im se nesto ponudi oni to odbiju jer su, zaboga, previse dobri za taj posao.

Rodici saljem oglas za posao, na kojem je vec radila, i kaze mi da nece jer traze srednju a ona ima fakultet zavrsen. Ista ta mi kuka kako nema posla, kako se ne moze naci, bla bla. A kad sam joj poslala oglas ko pronadje se uvrijedjena, i jos kaze nije joj toliko zapelo za pare da to radi i da je prijavi samo sa srednjom.

Sto se tice dijaspore, realno, ima i tamo neradnika. Uglavnom se nakace na socijalu i boli ih briga. I mnogo je nasih balkanaca na socijali, ali o tome se suti.

Ovamo glume gospodu, dolaze sa iznajmljenim autima, smatraju nas i glupima i zaostalima i misle kako jedva cekamo da potrose koji euric na nas.

U sustini ono rodbine sto imam nisu taj tip. Nije da mi salju, ali kad su ovdje ako idemo na pice, oni plate, mada i ja platim kad sam s parama, znaci nije da se grebem od njih.

I ne volim da trazim, cak i kad nemam. Ovih zadnjih godina mi je bilo najteze cekati na pare. Bilo me je sramota jer imam 26 godina a mama me izdrzava.

Sad hvala Bogu imam tih 400 maraka i dobro mi dodju, barem znam da nisam nikome na grbaci i osjecaj je super.

Umorim se, nanerviram se, ali na kraju dana sam sretna i zahvalna jer ih mogu zaraditi.

Ali sto rekla Krajiskinja, nikad se ne moze porediti situacija ovdje i tamo.

Osnovne namirnice za zivot su mnogo jeftinije, ali dijasporci to ne osjete ovdje jer dodju samo na kratko i ne gledaju bas na to koliko ce potrositi.

Odjeca je kvalitetnija i jeftinija, normalno odjeca koja nije potpisana nekom svjetskom zafrkanom markom poput esprita, s’olivera itd.

Mada, i te se marke mogu naci na snizenjima, dok su u Bosni snizenja uglavnom samo jos vece  mazanje ociju.

Da kukaju to je vec stara prica. I to najvise kukaju oni koji su otisli prije rata ili za vrijeme rata.

Dosad su mogli ostvariti sve i svasta, ali dosta ih se nije pomaklo s mjesta pa im sad ostaje kukati kako je i tamo kriza zakucala, kako posla nema, kako je sve skupo.

Najsmjesnije mi je kad oni stanu ovim ljudima pricati kako nije lako, neka se drze Bosne, sta ce tamo, posla nema za njih a kamoli za nove, a evo vidimo da to nije slucaj, narod ide, nalazi poslove, i neka je tako.

Oni se starosjedioci prepali, a ne znaju da nafaku niko ne moze ukrasti. Ali, prepali se nove radne snage, prepali se zivota u nama.

A za 20, 30 , 40 godina nisu uspjeli ni da se doskoluju makar ako nista drugo. Nije neuspjeh da napravis manju kucu u cijelom selu, niti je neuspjeh da zaradjujes manje. Neuspjeh ti je kad decenijama ne pomaknes sa jednog mjesta.

Nasi ratni i prijeratni dijasporci su imali prilike, ali ih nisu koristili kako treba. Hvale se kako pola zivota zive tamo, a nisu odmakli od A1 nivoa njemackog jezika.

A ovi “neradnici” sa Balkana imaju diplome, uce strane jezike, rade na sebi koliko mogu, koriste prilike koje im se pruze, grabe sve sto im ova jadna zemlja pruzi, ali malo im ostane od guzonjinih sinova i kceri.

Isto tako znam da ima i bezobraznog naroda i da bez trunke srama traze pare od rodbine i ocekuju finansiranje i to ne odobravam, ali mislim da su to neki slucajevi gdje se ipak radi o osobama koji su mozda generacija moje mame ili stariji.

Za omladinu ne vjerujem da direktno traze pare od rodbine u inostranstvu.

Zato, ili prestanite srati ili prestanite slati. Vecinu nas je sramota traziti pare od vas, cak i kad nam prijeko trebaju.

Jedne prilike sam sedam dana jela palentu jer nisam imala love za nesto drugo, ali nisam trazila ni od koga. I nemojte nas u isti kos zivi bili, nije nama do vasih para, nama je do toga da ih sami zaradimo.

Barem u svoje ime govorim i u ime omladine koja misli kao ja. I bas zato nisam puno birala posao, prihvatila sam prvi koji se ponudio.

Ne kradem, ne trazim, tesko jeste, ali hvala Allahu dobro je.

Istina je da su se velike pare slile u BiH, ali ova zemlja je prezivjela rat. Pitate se gdje su te pare?

Vjerovatno su potrosene na hranu i osnovne zivotne namirnice. Teske su bile poslijeratne godine, i svaka para je trosena na najosnovnije tako da…

Znam da je i nasim ljudima tamo bilo tesko, morali se navici na novu sredinu, nove ljude, ali su bar radili, imali, a mi smo cekali ko ce poslati humanitarnu, nije to lahko, nemojte misliti da je bilo lijepo cekati vas dinar.

U skolu sam krenula sa pola olovke koju je mama ostrila nozem, sa sveskom i nekom knjigom koju sam nosila u kesi jer nisam imala torbu, i propadala sam od stida jer su drugi imali a ja nisam.

I evo me, hvala Bogu, ziva i zdrava, od rodbine jos marke nisam zatrazila, iako mi tetke koje dodju uvijek daju para, ali nikad ih sama ne trazim.

I jos mi nije jasno zasto ne povucete te ljude u inostranstvo ako mozete?

Zasto umjesto finansiranja ne ponudite dugorocnije rijesenje? Ako imate rodbinu na selu ponudite se da uzmete kravu ili nekoliko ovaca da zapocnu vlastiti posao.

Ako ljudi, ili vi licno imate zemlje koja stoji neobradjena zasto ne ponudite da je uzorete, posadite nesto, a rodbina neka odrzava i zaradjuje od plodova na toj zemlji.

Procitala sam jednom nesto u fazonu: “Daj mi ribu i nahranio si me za taj dan, nauci me da pecam i nahranio si me za citav zivot.”

Zasto onda radije ne pomognete rodbini dugorocno, a ako nece ni time da se bave, pa onda se nemojte vise ni truditi, onda ih proglasite neradnicima i zavrsena prica.

 

 

Posmatrajuci danasnju djecu i njihove majke lako se da zakljuciti da one prave buduce nesposobnjakovice.

Dok smo mi bili prvacici mati te samo prvi dan odvede u skolu, eventualno drugi, ako si u novom gradu, sto je kod mene cesto bio slucaj, a dalje ides sam.

Niko nije dolazio pred nas, niko nije nosio nase torbe da nam olaksa.

Doduse u nekim iznimnim situacijama jesu, ako dodju po tebe ranije iz nekog razloga, ali to se mozda jednom u godini dana desi, ili nijednom.

A sad su majke svaki dan na terenu, vode ih u skolu, nose njihove stvari, dolaze po njih iz skole i opet nose stvari.

Realno dijete se nema od cega umoriti u skoli, i sasvim je sposobno da nosi torbu na ledjima.

Posebno danas kad pola knjiga ostave u skoli. Dok smo mi morali nosati sve zivo i nezivo, i sto treba i sto ne treba.

Pa kad ti se isti dan sastave likovno i fizicko, ubistvo ba.

Danas  se blokovi i bojice ostavljaju u skoli, koliko sam ja upucena.

Meni je to bezveze jer se djeca od malih nogu uce kako ce uvijek neko biti tu za njih, i kako ce uvijek neko da obavlja tezi dio posla za njih.

Istina je da nece.

Sami moraju ponijeti tesko da poslije to isto ne ocekuju ni od koga, jer tesko da ce naci nekoga ko ce vuci za njih.

Sami moraju da otplacu nepravdu, da isprave ocjenu, jer ako roditelj dodje i prijeti nastavniku dijete ce samo nauciti da se uz malo sile sve dobije. Ali, nece nauciti da uvijek ima mocniji od mocnijeg pa ce se slomiti na prvoj prepreci.

Ono sto jos ne razumijem, a bila sam svjedok da majka sinu trazi sta ce obuci. On je bio osmi razred.

Pa trebas jos samo da ga ti obuces i pertle mu zavezes.

Nekako smo mi bili samostalnija djeca, iako je to moglo cak i bolje, ali mi je drago da ne odrastam sad u ovoj nezdravoj generaciji.

Prave se mamini i babini sinovi i kceri koji ce sutra misliti da je svijet njihov i da se sve treba njima podrediti.

Ali me uvijek raduju djeca koja se i danas igraju zajedno, voze se biciklima, utrkuju se, pitaju puuuuno pitanja i upijaju svijet oko sebe svim culima.

Raduje me kad vidim kako nose loptu umjesto mobitela.

I kad se ono bas bas uprljaju, pa nista ljepse, a ne onako kad ih vidim sve ustirkane i savrsene.

Bezveze, djetinjstvo je tu da se zivi sa djecom ne sa odraslima, u blatu i na zemlji, ne u sterilnoj kuci.

Sa dobrim i losim danima, sa pravdom i nepravdom, sve je to zivot i od malih nogu treba biti svjestan svijeta oko sebe.

 

Do juce sam kontala da li cu ikad naci posao, zaraditi neke parice.

Danas iza sebe imam zamisli dvije plate 😀

800 KM za dva mjeseca. Naravno da nije puno, i da je plata mizerna, ali je ipak plata i na kraju mjeseca imam cemu da se nadam.

I to je stvarno super.

Nije da nisam radila, ali su to uvijek bili poslici koji donose jednokratnu zaradu.

Navikla sam se sad i da rano ustajem, i da dizem tesko, i da se zezam s narodom, i da mi izvlace zivce bezveze.

Medjutim, pojavio se novi lik, ponudio posao. Ne licno meni, ali sam ja rekla da sam zainteresovana.

Dao mi je broj da ga nazovem i nasli smo se.

Kaze da je zadovoljan mojim poznavanjem engleskog, i kaze da bih se snasla.

U pitanju je posao dispecera za kamione. Zvali bi Ameriku, nalazili kamionima teret da ne stoje prazni, potpisivali te ugovore.

Plata je 650 KM pocetna.

Lik mi se cini kao sasvim uredna osoba i definitivno cu pokusati pa makar i ne uspjela.

Jedino mi je zao sto napustam ove jer me osigurao, ali Boze moj. Kao sto sam rekla, vise ne propustam prilike pa makar one i ne bile dobre za mene.

Mozda se i ovo cini kao nestvarno ali to mi sada nije vazno.

Uvijek sam se trudila da igram na sigurno i da ne riskiram, a sad mi je to vec dosadilo.

Uostalom sta je danas sigurno?

 

U njoj prepoznajem sebe od prije samo par godina.

Nisam radila nista konkretno, zanimale su me teorije zavjere, sikirala se radi nekih gluposti, cackala i gdje treba i gdje ne treba.

Poslice sam imala s vremena na vrijeme i sanjala sam o svom princu na bijelom konju koji ce da me izbavi iz kolotecine u koju sam upala.

I sad ona meni prica o nekom referendumu, o Dodiku, o ratu.

A ja iskreno niti pratim vijesti, niti imam vremena za to, a ni volje.

Kad Ra bude pisao o tome, onda cu da se zabrinem, dotad me nije briga 😀

Hvala Bogu na vrijeme sam shvatila da se treba odmaknuti od takvih stvari i da treba gledati sta mozes uciniti za svoj napredak i kako mozes pomoci ljudima oko sebe, zajednici u kojoj zivis.

Teorije zavjere me vise ne zanimaju ni pod razno, zamorno mi je citati te tekstove.

Ne zanima me ni sta sad ova drzava moze da uradi za mene, ne trazim nista ni od nje.

Zanima me samo kako ja mogu dalje da se razvijam i kako da postanem samostalnija, da ne ovisim o drugima.

Ne sanjam vise o svom princu, jer oni i nisu princevi.

Najcesce su to iskompleksirani momci koji bi te zatvorili u cetiri zida zbog neosnovane ljubomore.

Vecina ih koci nas razvoj, isto kao sto i on sad koci njen razvoj.

Tacno sebe prepoznajem tu.

I ja sam nekad davno bila spremna na sve radi “ljubavi” a nisam znala da ustvari pokraj sebe imam samo dobrog manipulatora.

Sebicnu osobu koja je htjela da sam samo pored njega, koji me volio samo po potrebi, kad je njemu tako odgovaralo.

Zbog kojeg sam i fakultet batalila jer me on uvjeravao da mi to toliko i nije potrebno.

Iako, da se razumijemo za fakultet sam najvecim dijelom krivac ja.

I gledam sad nju, moju novu prijateljicu. Gledam je kako propusta prilike, gledam je kako je zatvorenik njegov, koja mora uvijek biti online kako bi on mislio da je kod kuce.

I govorim joj sve to, ali ona sanja o boljem zivotu negdje tamo daleko.

Ona je uvjerena da je on njen princ na bijelom konju.

Kaze ima previse godina da zapocne nesto novo. 25 joj je.

A ja kazem da covjek nikad nije prestar da zapocne nesto novo.

 

 

 

Puno se druzim ovih dana.

Upoznala sam toliko ljudi, sasvim slucajno i super mi je to.

Iz nekog razloga ljudi me lako zavole i brzo postanu dobri sa mnom.

 

A i ja volim insane, volim da se druzim, da saznajem nove stvari, a sa novim ljudima dolaze i nova saznanja.

U pekaru je dolazila jedna zena, u drugu smjenu. Cekala je muza svako vece, i tako smo pocele komunicirati.

Sad mi je ona vjerni kupac kozmetike. I ne samo to, nasla mi je jos kupaca.

Eto kako neko do juce nepoznat moze postati poznanik, prijatelj.

Zauzeta sam maksimalno sto je donekle dobro, ali ipak me ne odvraca od nekih misli.

Cak i kad spavam na san mi dodje ono o cemu ne pricam, o cemu ne razmisljam.

Smijem se sa ljudima a muci me toliko nekih pitanja.

Tesko mi je da pricam o onome sto osjecam, ponekad nesto napisem ali poslije o tome ne volim da govorim sa ljudima.

Ne volim previse da se otvaram jer nikad nisam odavala dojam neke nepopravljive romanticarke, ali ja to negdje duboko u sebi jesam.

Emotivna sam i previse, mada na prvi pogled to niko ne bi rekao.

I tek sad mene muci sto su se neke stvari desile, sto je on otisao od mene..

Tek sada mi nedostaje tako jako da me to zaboli. Ide zima a njega nema da bude blizu mene.

A uvijek je bio tu, svojim rukama grijao moje..

Setao sa mnom dok su pahulje padale na nas, iako je mrzio zimu, volio je to sto je pored mene..

Sad mozda seta sa njom, a mozda zajedno mrze zimu pa i ne izlaze kad padaju prve pahulje.

Samo bih voljela znati pravu istinu, da dobijem odgovor zasto.

Vjerovatno se nase oci vise nikad nece sresti¸dok je ovog zivota.

Tuzno je, jer su se njegove oci smijale kad bi ugledale moje..

I tek tako su jedne noci odlucile da ugasnu onaj sjaj, da prestanu voljeti mene.

Ugasio je sjaj, ugasio je mene. Zivim ja, nisam odustala od zivota, ali on se uvijek provlaci kroz moje misli.

Izgubila sam ga…

Znala sam to ja jos i prije nego mi je rekao. Znala sam da vise nije moj jos one noci kad smo umirali od smijeha.

Najgoreg smijeha, onog na silu.

Kad znas da se nesto sprema, ali se ne usudis izgovoriti naglas. Smijes se a u sebi mislis kako ces oplakati jer svaki dijelic tvog tijela osjeca da nesto nije u redu..

Noc kad smo postali stranci, njegovom voljom.

A ja se pitam da li ikad pomisli na mene, da li mu ikad, makar malo nedostajem.

Sve i da je tako znam da nikome ne bi priznao.

Cak ni sebi…

https://www.youtube.com/watch?v=89y_fyblsrE

Prije svega, moram napomenuti da mi jos uvijek rade vox hemiske, samo nemam vremena da pisem 😀

Radi se punom parom, toliko da ujutru pomislim sta ce mi sve ovo i kad ce prestati ustajanje u pet ujutru.

Volim da spavam, ono pravo uzivam zimi u toplom krevetu i ne znam kako ce biti kad bude hladnije.

Dobili smo novu radnicu i mene je iz druge smjene prebacio u prvu dok se ona ne navikne.

Druga smjena traje do ponoci. Pola jedan bude dok ja dodjem kuci.

A tu noc mi mama i sestra poslale stvari iz Austrije i odmah sam otisla cekati bus jer je trebao stici oko dva ujutru.

Stigao je u tri. Nisam oka sklopila jer sam se bojala da cu zakasniti.

Ali, uspjela sam da preguram dan.

Odgovora od skole jos uvijek nema.

Prije par dana neki lik koji cesto svrati u pekaru upita me za par cura koje govore engleski. Treba mu kaze neke narudzbe da primaju, spomenuo je kamione.

Pitao mene kolika mi je plata, vidio da i ja nesto engleskog znam, i rekao da bi mi kod njega plata bila veca.

U subotu cu vidjeti da se nadjemo ja i prijateljica sa njim da vidim sta je to.

Ako bude bolje nesto i ako budem znala to da radim sto da ne.

Danas sam dobila drugu platu. Krenulo me i sa Avonom, imacu narudzbe mashAllah.

Sto znaci bice i za mene viska novcica.

Od prosle plate mi je ostalo neke love, to sam prebacila u drugi novcanik da ne trosim kad sam vec uspjela da razvucem mjesec.

Ova nova slika sto ste stavili uz moj nick je pun pogodak!

Kofer i fotoaparat…

Zadnjih dana mi se vrte Djoletovi stihovi: “Stade sve, samo zivot prodje…”

I zelim da pisem o ljubavi, ali rasplakacu Esperansu 😀

Mozda i sebe…