Prodje jos jedan dan, rodjendan.

Hvala Voxu koji me se sjetio prigodnom slicicom.

Nisam mislila nista na ovu temu, ali posto Krajiskinja spomenu da stavim tortu, kontam, nije u redu da vas ostavim bez slike 😀

Doduse, slikala sam ovu sto sam dobila na poklon, ja sam pravila neku ali preko volje, tako da je ne smatram narocito lijepom, i nisam je slikala.

Ja sam ovih dana bila sva bezvezna. Toliko je toga proslo mojom glavom.

Snovi mnogo uticu na mene, cudne snove sanjam, mislim o ljudima koji su mi mogli biti sve, o onima koji su mi bili sve, i o onima koji to nikada nece biti.

Ali kako mene san moze izbaciti iz elementa to je cudo jedno. Kao da se stvarno desilo, osjecaj me ne pusta danima.

I onda tumaram  dok ne dodjem sebi.

A bila sam ono bas ok, ako izuzmemo probleme u pekari koji su me bili snasli. Haman to insan kako stari sve vise u behut pada 😀

I eto dok se ne skontam sta mi je i kako mi je, bar cete pariti oci na mom rodjendanskom poklonu od prijateljice mi Amre.

 

Moj gazda je razuman covjek, koliko to moze biti. On mi nije prijetio ali jeste zena koja se druzi sa njim.

Ona me bukvalno molila da ostanem. Ali, ne mogu.

Tesko mi jeste, znam da je i gazdi tesko i da me gledao ko svoje dijete, ali vrijeme je da idem.

Znam da ja ne mogu biti bolja njemu od njegovog sina, a njegova je greska sto je pustio da mu se sin toliko osili.

Sinoc je dosla nova cura da pita za posao. U tom momentu sve je postalo stvarno i meni su suze same krenule.

Znam da smo svi zamjenjivi, znam da je ovo bila moja odluka, ali se tesko rastati od mjesta na kojem sam provodila svaki dan posljednjih sest mjeseci.

Sve nane i djedovi koji su me voljeli, sad ce da vole nekog drugog.

Neka, i treba tako, ali treba da i ja odbolujem malo svoje.

Od ponedeljka nece biti isto.

Znala sam napamet sta 90% mojih musterija uzima. Znala sam kad je ko isao doktoru, ko je vodio dijete u skolu, znala sam kad je Ado “grobar” isao na operaciju.

Slusala price kako je neka zena mislila da je Dragan grobar zapravo dimnjacar.

Pa kad mi Adem dodje i trazi “provu” jer je taj dan odlucio da glumi “stetnika”, nikad nije htio reci cetnik.

O svemu su mi pricali, davali savjete, slusali moje savjete, i sad ce to sve nestati preko noci.

Svjesna sam da su mi uslovi ovamo bolji, i radno vrijeme i plata, ali sam ja insan koji se brzo vezuje za ljude.

I mislim da se to nece nikada promijeniti. Uvijek cu biti emotivna budala i to ti je.

Vec danas svi ce znati da odlazim jer je jutros nova radnica isla na obuku. A ja jedva cekam nove radne dane koji slijede, ma koliko sve ovo ludo zvucalo.

Mozda trebam psihijatra , jednom se poslu radujem, a zbog drugog placem.

Definitivno nisam normalna!

Dobila sam novi posao. Danas.

Zena koja se druzi sa mojim sadasnjim gazdom trudi se svim silama da ostanem na poslu.

I kako sam joj rekla da u ponedeljak pocinjem, rekla mi je kako postoji otkazni rok, vjerovatno da me uplasi.

Kontam, taj bi otkazni rok i vazio da se meni doprinosi redovno uplacuju i da sam ja 100% ispostovana kao radnik. Posto nisam, nek objesi otkazni rok macku o rep.

I tako sam gazdi neki dan rekla da cu raditi do kraja mjeseca. U ponedeljak sam ako Bog da na novom mjestu, pa neka rade sta hoce.

Iskopala sam radno mjesto u obliznjem marketu, radila bih na odjelu voca i povrca, sto i nije tako lose, jer su tu samo tri radnice, za pocetak super, previse zena na jednom mjestu je, blago receno, katastrofa.

Plata je malo veca, znaci ovdje su mi rekli 500 maraka, sto i nije lose, a o radnom vremenu da i ne govorim.

U najgorem slucaju prije 11 uvece sam kuci kad odlazim iz druge smjene.

A prva smjena mi pocinje u osam.

Mislim da cu se napokon naspavati k’o insan.

I da cu imati vremena za puno vise stvari nego sada, a i volje.

Sretno mi bilo 😀

 

Kako me u februaru prosle godine sve krenulo naopako, cini se da su se ostaci te godine prenijeli i na ovaj mjesec februar.

Ostaci, jer imala sam prilicno dobrih dana otkako sam se vratila u Brcko.

Jucer sam dala otkaz. Radicu do kraja mjeseca i to je to.

Sjecam se kako sam bila entuzijasticna prvih dana, mjeseci. Nisam kontala sto je ta pekara toliko navikana, sto radnice odlaze, ali sad shvatam.

Kljuc svega je gazdin stariji sin. Odjednom je poceo da me napada bez razloga, i ne samo mene nego i zenu koja cisti.

Odjednom je poceo da me vrijedja i govori razne bljuvotine.

Htjela sam odmah otici ali gazda se vratio sa Kosova kad su mu to javili i rekao mi da ostanem i da mu slobodno odgovorim.

Medjutim, bez obzira i sto sam mu odgovarala i sto nisam dala na sebe, i svaku sam njegovu poklopila, to nije moj stil, ja tako ne funkcionisem.

Pocelo je da utice na mene. Od cure koja je s pjesmom isla na posao postala sam tiha, povucena, pa su cak i musterije primjetile da nesto nije u redu.

Postala sam dekocentrisana i izgubila sam volju da radim sa njima.

Jucer me cak i gazda vidio kako sam u jednom supermarketu pozvana na razgovor pa me pitao jesam li dobila posao.

Nisam, ali navodno ce me pocetkom marta zvati, iako mi jos stoji ponuda za kamione i taj posao dispecera, tako da nisam previse ni zabrinuta sto cu uskoro zvanicno biti nezaposlena.

Zapravo jedva cekam da zavrsim, da se naspavam, odmorim i krenem u novu potragu za poslom.

Nedostajace mi. To je sigurno.

Mnogo je divnih ljudi tu doslo, covjek se navikne, zavoli, ali sta je tu je.

Novi dan, nova nafaka.

Da mi je neko pricao kako cu jednog dana slusati sevdalinke, rekla bih mu da je lud i da ja tu vrstu muzike ne slusam ni pod kakvim uslovima.

Medjutim, jedne noci sam slucajno naletila na neki clanak da ce u Brckom biti koncert Divanhane. I da je rasprodan, ali ce organizovati drugi iste noci.

I vec sutradan sam bila u potrazi za kartama. Uzmem dvije, ali me svi ispale.

Odem sama.

Na sceni ljubicasta zavjesa, preko nje svjetla raznih boja.

Na pocetku su nas zamolili da ugasimo telefone i prepustimo se trenutku koji cemo nositi sa sobom u mislima, a ne u telefonu.

I zbilja, ugasim ja telefon.

Onda su se oni pojavili na sceni, u nosnji nesvakidasnjoj, ali da su bili u necemu drugom to ne bi bilo to.

Ovo se potpuno uklopilo u scenu, u sevdah.

Kad je Naida zapjevala, magija je pocela. Potpuno sam se predala ovom novom iskustvu, uzivala u raskosnom glasu ove djevojke.

Cak su mi i tekstovi sevdalinki postali puno jasniji nego prije.

I shvatim te noci, bilo bi bas super da je neko kraj mene i da upijamo skupa sevdah. Npr. psihijatrija moja.

I jos shvatim da nije ni lose sam ici na koncerte, cak mi se i vise dopada to sto sam sama isla.

Uglavnom, ako imate priliku posjetite koncert Divanhane, vjerujem da se necete pokajati.

Ovo je meni jedna od omiljenih.

Cuj mene, sad imam i omiljenu sevdalinku 😀

 

 

Bas sam malo tipkala sa Krajiskinjom i pita me sto ne pisem.

U svacijem zivotu se uvijek nesto desava, a u mom….

Pa ja ne znam kad ce vise prestati. Doduse sad su to samo problemcici na poslu jer vise nikome ne sutim, pa ako se neko dere na mene, derem se i ja na njega i tako iz dana u dan.

No, necu sad o tome.

Postoji neko, o njemu nisam dosad pisala. Mnogo njih je kroz pekaru doslo i proslo, svidjalo mi se, prestalo da se svidja, ali sve je to bilo samo sa moje strane.

Ovo je prica o momku u bijelom mantilu.

Ja ga zovem psihijatrija moja. Jer tamo radi 😀

Inace, u nasem komsiluku je prvo mrtvacnica pa psihijatrija, pa nam se nekad cini kako su nam musterije upravo sa psihijatrije pobjegle i dosle nama.

I tako se ja i moja psihijatrija gledamo danima, ali on stidan, a i meni nesto suhva sto bi rek’o nas narod.

Mislim, ipak je on musko, on treba da poduzme prvi korak.

Vise je bilo toliko ocigledno da mi se svidja, pa je i on sam poceo sa mnom cesce da komunicira i da dolazi.

Veli tako jedan dan: “Evo mene opet.”

Reko neka te, ti bas volis ovu nasu pekaru.

Kaze dok izadjem nedostaje mi 😀

Juce mi je dan bio nikakav, kad on ide i s puta jos govori: “Sto si tuzna, evo mene dosao sam.”

Taj dan smo ono bas bas se ispricali. Tri puta je dosao, malo sam mu natuknula da bih mogla otici iz pekare, kad eto ga i treci put.

E reko vala treci put castis, a on ce ti meni – Cime?

– Kafom.

Kaze kad? Eto reko u subotu, imam karte za neki koncert, pa pridruzi mi se.

I tako, danas je trebao da dodje u pekaru da se dogovorimo, ali se nije pojavio.

E sad, ili se prepao, ili je bio sprijecen.
Tjesicu se da je ovo drugo 😀

Ali, svejedno, dala sam mu do znanja da mi se svidja i juce sam bas puno mislila kako da mu kazem to, i eto sve se desilo tako spontano  i to mi je bas drago.

Ionako nemam sta da izgubim, pojavio se ili ne.

Samo  mislim da bi bas bili dobar par.

 

Hodam ulicama i gledam ljudima u prozore.

Nisam sigurna koliko je to normalno ali me privlace svjetla.

Posebno na starim kucama, onim prijeratnim.

Volim te kuce bez fasada, ogoljene, a voljela bih znati i ko zivi tu. Ali to me samo zanima kad je noc.

Danju ih i ne primjetim.

Pitam se kakvi su njihovi dani, sta rade, o cemu li razgovaraju.

Pitam se da li im je i namjestaj neki starinski, volim kad jeste, nekako kuca mirise na pravi pravcati dom.

Bila je tako jedna kuca, a obecala sam sebi otici da vidim jel jos uvijek tamo.

Tad me podsjecala na one uklete kuce iz horor filmova i sjecam se da sam samo provirivala iza ograde, nikad nisam smjela uci tamo.

Ogromna je bila, ili smo mi bili mali.

Tad sam se bojala, vise ne.

Mislim da je u takvim kucama puno ljubavi i topline. Mozda me zato toliko i privlace.

Nekad smo i mi zivjele u takvoj kuci i bile sretne.

Imale smo malo, ali smo imale puno ljubavi.

A onda nam se svima desio zivot, iz male smo presli u vece kuce.

Sve ono bitno je potisnuto i poceli smo da brinemo o zavjesama, jastucicima, tepisima umjesto o ljubavi koju zracimo ili ne zracimo iz svog doma.

Sljedeci put kad predjes neciji prag omirisi dobro da li mirise na ljubav ili je to samo jeftina imitacija iste.

 

 

 

 

 

 

Nisam dugo pisala.

Nije da nisam imala o cemu, imala sam.

Ali, neke stvari je bolje ostaviti za sebe, neke stvari izblijede ako ih odmah ne stavimo u promet, na papir, na bijeli ekran…

Sinoc se pojavio moj misteriozni tip, taman sam nesto i mislila na njega i on se pojavio.

Kontam pred sami otkaz, a danas vec kontam neka te bona jos koji mjesec, zima i jest, a tesko je od drugog cekati dinar.

Doduse u februaru treba da mi se javi covjek za posao, ako bude imao mjesto za mene.

Nisam ni slutila da ce mi biti ovako tesko napustiti pekaru, iako su u zadnje vrijeme stvari drasticno losije nego prije, ali kako se gazda vratio sa Kosova, misevi su se malo usutili.

Nisam pametna, konstantno vazem razloge za i one protiv, ali presudi to sto stvarno ne zelim ni dana biti bez posla.

Lijepo je imati obavezu, jer kad imam obavezu, stizem puno vise stvari nego onako kad nemam sta raditi.

A lijepo je i kad sebi mozes priustiti neke stvari koje prije nisi.

Eto vidjecu kako ce se situacija dalje razvijati, vise nista necu reci jer sve ispadne drukcije od onog kako sam planirala.

Sto se tice mog misterioznog tipa, saznala sam da radi nesto vezano za drvnu industriju.

Ako je to uopce neko saznanje, jer i dalje ne znam kako se zove, odakle je.

Skontala sam da sam ja vrlo smotana kad su te stvari u pitanju, ili sam prosto ispala iz kolosijeka.

A i ja cekam da on kobiva napravi prvi korak, i izgleda da cu se nacekati.

Mozda je vrijeme da pocnem malo cesce da pisem.

Aparat mi je pun slika koje su trebale biti prica, ali je sve ostalo na tome.

Zivot mi je pun zelja koje su trebale biti ostvareni snovi, ali je sve ostalo na tome.

Vrijeme je da se nesto mijenja.

 

Kod mene nista novo.

Osim sto u tri sata jedem cokoladu, ne mogu da spavam jer sam pola dana prespavala kad sam dosla sa posla.

Nervira me slovo “V” na tastaturi jer se nekim cudom iskrivilo.

Plus pokvarile su mi se jos jedne slusalice. Vise me stvarno stid da idem u Techno shop, zapamtili su me ljudi sta kupujem.

Mislim, zar je tako tesko naci kvalitetne slusalice?

Ponedeljak je.

I prva sam smjena, sto je jos jedan razlog da spavam.

Zvanicno, svidja mi se neko, i mozda se ja svidjam njemu.

Fin jedan momcic, kulturan, miran, bar se tako cini. Uvijek se pozdravi sa mnom, fino popricamo.

I ona ludaca sto radi sa mnom mu je rekla da ga hajem.

Kontam neka je, nema veze, sad bar zna, pa treba i da se ponasa u skladu s tim 😀

U prevodu, ako mu se svidjam treba jelte da me pozove na kafu, logicno.

A rekao joj je da ce doci vidjet kojoj se to svidja, tako da se pojavio neku noc u drugoj smjeni, pa sam eto i ja malo utripovala da bi tu moglo biti sta.

Ako bude onda ste nadrljali kad pocnem ovdje ljubavne zalopojke da pisem 😀

Sto ne znaci da mi se ne svidja jos par njih, ali eto ovaj malac se izdvojio. Samo vidis kad se udam ove godine 😀

Pocela sam opet citati Tramvaja i traziti neke nove recepte.

Eto samo sam htjela nesto da nazvrljam.