Sutra je veliki dan za moju tratincicu.

Diplomirala je 26 novembra, a sutra pocinje da radi kao volonter u sudu Brcko Distrikta.

Istog onog Distrikta za koji pojedinci misle da u njemu vlada blagostanje i bogatstvo. A taj isti joj nije obezbjedio ni hranu ni naknadu za prevoz. Pa ipak, obje smo zakljucile da je bolje i to, nego da sjedi kod kuce.

Kontam hranu moze i da ponese od kuce, a za kartu ce biti, kao sto je i dosad bilo dok je stanovala u Tuzli.

Diplomirana pravnica.

Rekla sam joj da ce ona biti moj advokat ako ikad zaglavim zatvora 😀

To je kao trebalo da je gura prema naprijed, da sto prije polozi zadnji ispit.

Danas se moja tratincica brine kako ce sve da prodje. Kako ce da radi na mjestu o kojem pojma nema.

I ne mozes ti njoj objasniti da je upravo takva savrsena, jer sve sto treba znati oni ce da je nauce. Sve ono sto nisu pominjali na fakultetu ovdje ce da nauci.

Inace ona je i moja najbolja prijateljica, ona u koju nikad ne sumnjam i kojoj zelim bolje nego samoj sebi.

Pa tako i ovaj put zelim joj puno uspjeha i zgodnog mentora 😀

 

Sta ucini zena sa svog bloga, nisam pametna.

Eno sam joj i komentar ostavila, i to ispade kao da sam sve pisala velikim slovima.

Mescini, nisam sigurna, da je benesta sve postove obrisala.

Previse je ovo promjena za mene. Preko noci navala novih ljudi. Neka njih, dobro nam dosli, a znam da je i bolje kad nas je vise, posebno za ljude koji su kreirali sve ovo. Ali treba malo vremena da se priviknem na guzvu.

Nego benesta mi nije jasna, sta ucini sa bloga.

Jos i ovi moji fotelju premjestili na drugo mjesto, pa stvarno dokle vise.

Inace sam pomalo budalasta po pitanju tako nekih promjena. Ne volim to pa hajd.

I ono sad kao imam 5 minuta da se predomislim kad ostavim komentar, mada kad skontam nije to ni lose.

Uglavnom odoh da vidim onaj anti peglatorski post, pa da i ja mećem slike.

 

 

Video u kojem sam se pronasla 100%, a to nije dobro.

Cesto ne razmisljam da moje rijeci mogu povrijediti drugog covjeka, iako ih on mozda ne cuje u tom momentu.

Cesto se necemu nasmijem i prokomentarisem to, a ovaj video me naveo da se zapitam odakle mi pravo??

Tako je lako uciniti pogresnu stvar. Tako je lako uvrijediti i povrijediti drugog covjeka, a sve pod krinkom najboljih namjera i sale.

Insan je slab. Cak i dok se vjere drzi pocini neke krupne greske. Sto iz neznanja, sto zbog samodopadljivosti.  Sve je to u nasoj prirodi.

Ta samodopadljivost. Pa mislim da sam nekad bolja od nekog, a nisam.

Borba sa samim sobom nikad ne prestaje. Borba da budem insan koji nece nikome nepravdu uciniti.

Borba da ne govorim ako nemam sta lijepo da kazem. Da se Allah smiluje i pomogne mi u toj borbi.

I kao sto jednom rekoh, najbolja sam kad sutim.

 

 

Kada ste zadnji put bili istinski obradovani?

Kazu da slika govori hiljadu rijeci. Na ovoj vidim presretnog djecaka.

Ovo je slikano za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Djecak je dobio nove cipele.

A ja razmisljam kad sam se ja zadnji put ovako iskreno necemu obradovala. Kad sam zadnji put nesto ovako snazno prigrlila. Nesto sto mi je bilo potrebno, zaista potrebno.

Kad sam zadnji put bila ovako skromna kao ovaj djecak. Kad sam se potrudila da mozda ja nekome na ovaj nacin izmamim osmijeh na lice, da mu poklonim nesto sto mu je potrebno.

Mogu ja do sutra razmisljati, ali bojim se da se necu sjetiti ovako ciste i iskrene srece.

Ne mogu jer smo sve obezvrijedili. Mi danas imamo na desetine cipela, pa ipak nismo sretni.

Imamo izobilje hrane, pica, odjece, pa ipak nismo sretni.

Imamo sve, a trazimo vise i od toga.

A sta mi ustvari trazimo?

Stid me.

Gledam u ovaj nevini osmijeh, zatvorene okice.

Ima li vece iskrenosti od djecije..

Stid me, jer ja danas kazem da je nama tesko, da je svijet u rasulu.

A njemu je tada bilo tesko, bio je rat.

Njegov svijet je bio u rasulu.

Ali on se iskreno raduje u najtezem momentu, a mi se u najboljim momentima, u miru, ne radujemo iskreno.

Sta god da trazimo, i cemu god da tezimo, ostanimo ljudi.

Nemojmo zaboraviti iskrenu radost, bez zavisti, bez ljubomore, bez icega ruznog.

Prigrli nesto ovako snazno, vristi, nasmij se, grohotom se smiji.

Jer svijet je uvijek negdje u rasulu, ne moras biti ti.

Nakon mase ispucanih ćoraka, napokon sam odradila kako treba.

Tortu za jednu malu bebicu, mislim da joj je tek 14 dana. Sutra smo pozvani na akiku i drago mi je što sam i ja dio toga. Brata sam joj dočekala sa tri mala rolata, a nju sa ovom ljepoticom. Valjda sam u ovo uložila više truda nego zadnjih mjesec dana za sve ostale torte.

 

Jedan od onih dana kad je sve moglo da krene drugim tokom, ali nije.

Zahvalna sam sto nije. Uistinu covjek premalo cijeni blagodati dok se ne otvori mogucnost gubitka istih. Sinoc sam jedva zaspala, po glavi su mi se motali najgori moguci scenariji, ali ipak vjera u Allaha je pobjedila. Umjesto ocaja, izabrala sam dovu. Zasad je dobro. Ona je dobro. Hvala Allahu, da mi je pozivi jos dugo godina.

Moja mama. Ne volim da pricam koliko je volim. Volim da joj pokazem.

Danas smo saznali ono sto nas je mucilo od ponedjeljka. Ta mrlja nadjena na ultrazvuku. Miom.

Doktor smatra da nije zlocudno, ali ipak je uradio nalaze, pa cekamo. Ono sto znamo je da sve mora ici van. Maternica. Mjesto gdje smo sestra i ja rasle sad mora ici van. I neka, samo da je ona dobro.

Moji strahovi nisu jos potpuno isceznuli, ali nadam se najboljem i uzdam se u Gospodara.

Ona je prva zena koju sam vidjela i upoznala. Hrabra, kao i svaka majka. Za nju je to samo rutinska operacija, nesto oko cega ne treba da se zabrinjavamo. Ne sazalijeva sebe i ne panici.

Majka, osoba koju niko od nas ne moze dovoljno cijeniti ni paziti. Osoba kojoj nikad necemo moci vratiti sve ono sto je uradila za nas. Nikad joj necemo moci pruziti ono sto je ona pruzila nama.

Mozemo samo da je volimo i dobrocinstvo cinimo. I da uvijek, bez obzira na sve ostanemo njena djeca.

Da je ne zaboravimo kad svijemo svoje gnijezdo, da se ne ponasamo kao stranci. To je najmanje sto mozemo da ucinimo.

Prvi put je bilo smijesno.

Drugi put smijeh je bio slabijeg inteziteta.

Tek treci put shvatam da je ovo sve, ali ne smijesno.

 

Odavno ja kontam da je dio rjesenja u jacanju poljoprivrede, ali dzaba sto ja kao pojedinac kontam. Slusala sam razne price, vidjela mnoge oranice, a najvise sam se nagledala sikara, zapustenih i odavno napustenih imanja. Znam da je drzava slaba, znam da budzet ode u dzepove pogresnih ljudi, ali i dalje zelim da vjerujem da se sve moze kad se hoce.

Zar nije sramota da uvozimo ono sto mozemo sami proizvesti. Ne baratam sad nekim preciznim podacima, ali u ovom slucaju tacne brojke nisu presudne. Negdje sam ljetos procitala kako Bosna i Hercegovina prednjaci po izvozu krastavca kornisona. Apsurdno je da izvozimo krastavce, a uvozimo gotov proizvod, tegle kiselih krastavaca.

U klipu iznad se spominje kako su najvazniji proizvodi jedne zemlje meso, mlijeko i hljeb. Jedne prilike sam kupovala mlijeko i vidjela da kosta samo jednu marku. Uzela sam tetrapak i vidim da je mlijeko uvezeno iz Srbije. Ne moras biti doktor nauka i da prepoznas kako nije u redu da uvozno mlijeko kosta manje nego ono koje se proizvede i pakuje u Bosni. To valjda samo kod nas ima.

Ovdje u Austriji kad kupim Vegetu iz uvoza platim je duplo skuplje nego u Bosni. Znaci kod Svabe stima sistem, ali kod nas se nesto dobro poremetilo. Nisam ovdje cesto, ali i ovo malo vremena sto provedem bilo je dovoljno da shvatim kako stvari otprilike funkcionisu. Domaci proizvodi uglavnom imaju normalnu cijenu, i cesto prave snizenja, dok su uvozni skuplji. Na skoro svakom pakovanju mesa stoji oznaka da je 100% proizvedeno u Austriji. Mrkva, krompir, paradajz 100% Austrija. Dovodi me do samo jednog logicnog zakljucka – ovi ljudi cijene svoje vise nego sto cemo mi ikada biti u stanju.

Naravno da je ovo uredjena zemlja, i naravno da je Bosna na klimavim nogama, to ja razumijem i ne ocekujem scenario iz bajke. Ali, zar nije moguce podici cijene luksuzne robe? Cigare, alkohol, sve ono sto covjeku nije potrebno svaki dan, a smanjiti cijene brasna, mlijeka, mesa?

Ne znam da li je u cijeloj Krajini situacija ista, ali sam primjetila da u ruralnim podrucjima ljudi zakolju zivotinju i onda meso prodaju kod kuce. Jos jedan dobar nacin da obican covjek ustedi, a da pare ipak ostanu u BiH.

Naravno razvijena zemlja ulaze na sve strane i to je za svaku pohvalu. Ovdje vidim oranice na svakom koraku, do glavne ceste, pokraj setalista, gdje god ima neka zemlja, ona je uzorana i spremna za proljetnu sjetvu. Nedaleko od naseg stana postoji mjesto gdje jedne godine mozete otici brati jagode i onda platite po nizoj cijeni to sto ste ubrali. Druge godine tu cete naici na bundeve, na drugom mjestu mozete brati borovnice. Poenta je da se uvijek nesto desava, tj, uvijek se nesto sadi.

Da ne bude sve tako crno, u Bosni sam nailazila na jako dobre primjere, slicne ovima. Negdje poslije Banjaluke, cini mi se, nailazim na baste u svakom dvoristu. Ne znam koje je mjesto tacno u pitanju jer ne obracam paznju na table sa imenima kad putujem. Bitno je da sam kroz taj dio u svakom dvoristu vidjela bastu, plastenik, ili oboje. Dobar primjer kako su ljudi uzeli stvar u svoje ruke. E sad da li je to sto su morali, ili je to radi dodatne ustede, zdrave hrane, razlog zaista nije bitan. Smatram da i bogati, jednako kao i oni siromasni, treba da imaju vlastite izvore hrane. Da ne bi bilo da samo laprdam a nista ne radim, proslog ljeta sam odlucila da i ja probam posaditi malu basticu.

Ono sto je trebalo biti malo, postala je basta koja moze da hrani cetveroclanu porodicu. Necu lagati, nisam imala nikakvo posebno iskustvo, malo sam komsinice smarala, malo net, malo ljude iz neke grupe, ali rezultati nisu izostali. Sto dovodi do zakljucka da ni za ovo ne moramo biti doktori nauka. Potrebno je samo malo volje i motika, po mogucnosti vlastita, a ne posudjena kao sto je bio slucaj kod mene 😀 . Naravno da je puno toga podbacilo, ili je dalo minimalno plodova, ali bilo je i nekih sorti u izobilju. Sve u svemu, porodica koja nema primanja, mogla bi na neki nacin obezbjediti sebi barem dio hrane koju sama proizvede. A tu su jos i brojne koristi. Poseban je to osjecaj, gledati kako iz dana u dan raste nesto sto si posadio, ali to sad nije tema.

Isto tako znam i da drzava daje jako malo ili nikako poticaja, ali to ne smije da nam bude izgovor. Posebno ne kad radimo za vlastite potrebe. Mislim da se moze sakupiti para i za sjeme, i za oranje, posebno ako uzmemo u obzir da vecina onih koji kukaju uvijek nekim cudom nadju pare za cigare. Navodno je ove godine najjeftinija kutija cigara 3.5 KM. A skoro svaki dan se kupuju. Kesica vecine sjemena je 0.95, a mala kesica je oko 0.50 KM. U vecini slucajeva ova mala je sasvim dovoljna za prvi put. Postoje i neka skuplja sjemena, ali sve se to moze postepeno kupovati, i onda kad biljka nikne sacuvati sjeme za sljedecu sjetvu, da ga ne bi morali kupovati. Ko ne zna, sve ima na netu, cudo jedno.

Nisam ja otkrila toplu vodu ovim postom, niti sam rekla nesto novo, samo pokusavam da ukazem na to da se moramo sami pokrenuti ako zelimo neke promjene. Na drzavu ne mozemo racunati. Iz krize mozda moze da nas izvuce samo poljoprivreda i konstantni rad. Ne kazem da sad svi zapostave skolu, fakultet, posao( pod uslovom da ga imaju). Samo malo zivnite, neke mogucnosti su nam pred nosom ali ih ne vidimo. Potrazite nacine, nije nemoguce.

Davno sam citala o nekim ruskim naucnicima. Radili su neko vazno istrazivanje, i na kraju drzava nije imala love da se to nastavi, nije imala da im isplati plate. Naucnici su svaki dan dolazili na posao iako su znali da nece dobiti prebijenu paru. Jednog od njih su pozvali na neki seminar i platili mu troskove, jer su culi sta se desilo, culi su koliko su ti ljudi uprkos svemu predani poslu. Kad su ga tamo vidjeli, primjetili su kako mu je koza tamna od sunca pa su se zapitali kako to da ima pare za ljetovanje, a ovamo prica kako vec vise od godinu nisu ni novcica primili od drzave. On im je samo odgovorio da radi na imanju, sadi i okopava krompir, kako bi mogao da prehrani porodicu.

Naucnik.

Zapamtite, sramota je samo krasti. Pa cak i ako u nasoj lijepoj Bosni svi politicari kradu, sramota je da se spustimo na njihov nivo. Sramota je da trazimo istinu a da lazemo, sramota je da trazimo postene ljude, a da nismo i sami takvi. Sramota je da kukamo, a da se ne potrudimo svim snagama da barem nesto pokrenemo.

Zrno po zrno pogaca, kamen po kamen palaca!

 

Draga djevojko,

zelim da ti kazem neke stvari. Mozda ce ti se ciniti da pridikujem kao neko iz tvoje okoline, ali nema veze.

Voljela bih da sam ja pametnije razmisljala dok sam bila tinejdzerka. Inace u tom periodu ce ti sve reci, ali ti nece reci kako da volis i postujes sebe, kako da budes sebicna. A u ovom vremenu moras da budes sebicna i da mislis o onome sto je najbolje za tebe.

Reci ce ti da se nasminkas, da nadjes momka, da izlazis u diskoteke, klubove, reci ce ti da probas cigaru, pa alkohol. Spisak je duzi, sve naravno zavisi od toga sta je trenutno popularno.

Sve vise djevojaka koje su tek u osnovnoj skoli, postaju dio negativne statistike. Ne dozvoli da budes jedna od njih.

Ono sto ce te mozda trenutno uciniti “popularnom” u tvom drustvu, nece ti pomoci u zivotu. Ni jedan momak te nece nauciti samopostovanju a kamoli ljubavi u tim godinama. Oni su sebicni, moras i ti da budes, ako zelis da izvuces ono najbolje od zivota. Sta ti moze pruziti djecak koji je osmi razred? Zapitaj se. Nista.

Moze jedino da ti bude drug. Moja nastavnica matematike nam je uvijek govorila kako smo mi u razredu kao braca i sestre. Ja bih to sad prosirila na cijelu osnovnu a bome i na srednju skolu. Zasto nam je ovo rekla?

Razlog je prost. U vrijeme kad sam ja bila osnovac mnoge su djevojcice imale “vezu” sa drugovima iz razreda, a kad ta veza pukne stvara se ljubomora, svakodnevno gledas tu osobu, dekoncentrise te to. Postajes slaba, a to nije opcija. Popustas u skoli, neke su cak ozbijno narusile svoje izglede za dalje obrazovanje, a sve radi necega sto ni ne podsjeca na ljubav.

Zapitaj se isto tako sta ti moze ponuditi lik iz srednje skole, ili ako si ti vec u srednjoj, sta ti moze ponuditi lik od 25, 26 i vise godina? Nista duso. Moze samo da iskoristi tvoju naivnost i da ostanes povrijedjena.

A naivna si kao i sve mi. Dok ne predjes dvadesetu ne razmisljas uopce o zivotu. Sve ti je lako osim ljubavnih jada.

Moj ti je savjet da ih sprijecis na vrijeme. Jer poslije ti ne pomazu ni cigare kojima te nude, ni litre alkohola. Samo stete tvojoj ljepoti i tvome zdravlju.

Ne dozvoli sebi da postanes emocionalno ovisna o nekoj osobi. Ne dozvoli da svoje planove mjenjas radi nekog muskarca.

Znaj da ti je u zemlji Bosni primarno obrazovanje. Zavrsi skolu, pokusaj upisati fakultet, diplomiraj. Vremena za ljubav ima. Za pravu ljubav, kad sazrete oboje. Ako sebe postedis ljubavnih jada u tinejdzerskom dobu, mozes daleko dogurati. Cak i ako si osudjena na Bosnu, mozes daleko dogurati. Samo ne daj da ti iko remeti plan.

Citaj knjige, enciklopedije, romane, novine, zaboga samo citaj!

Nemoj dozvoliti da kazes kako nikad u zivotu knjige procitala nisi. Uzmi pravu knjigu, osjeti korice pod prstima, odjavi se sa neta. Otputuj u svijet iz knjiga. Vjeruj mi, bolje je od bilo kojeg filma. Film gledas, a knjigu dok citas, tamo si, u epicentru desavanja. Neke ce ti knjige mozda otvoriti oci o tome kakva je ljubav bila tad.

Kako se pisalo o djevojkama i kako su ih postovali. Uvidjeces drasticnu razliku danas, ali jos postoje ljudi poput onih iz knjiga. Samo budi strpljiva, naci ces svoju srodnu dusu. Nemoj dopustiti da kroz tvoj zivot prodje na desetine kretena dok tragas za onim pravim.

Nemoj da se udas mlada. Znam mnoge koje nisu ni punoljetne bile a sad su razvedene ili u nesretnom braku. Ne treba ti to.

Gradi sebe, uzmi sve od zivota, uci strane jezike, ali ne gledajuci sapunice. Nadji honorarni posao preko ljeta, ustedi nesto, otputuj na dan ili dva sa prijateljicama. Nemoj se opterecivati problemima prije vremena, jer mnoge probleme same sebi izazovemo, a kad nas stignu pravi ne mozemo da opstanemo.

Ugledaj se na ljude koji rade korisne stvari. Nemoj se ugledati na kojekakve starlete i sponzoruse.

Ko zna, mozda upravo ti sutra budes doktorica, profesorica, arhitektica, mozda izumis nesto sto ce koristiti cijelom svijetu. Nije nemoguce, samo se fokusiraj na ono sto ti najbolje ide.

Mozda ti sutra promjenis zivot mnogima.

To sto si rodjena u Bosni ne daje ti za pravo da se smatras manje vrijednom od ostalih.

Ako ti se pruzi prilika za studij negdje drugo, odlucno je zgrabi dok si mlada, iskoristi sve svoje sanse.

Mozes biti najbolja, samo ako tako odlucis.

 

Danasnji dan je sav nekakav siv, ali odbijam da se prepustim tom sivilu, i idem mu u susret, da zeznem ja sivilo a ne ono mene.

Pregledam slike od zadnjih par dana pa cu neke podijeliti i sa vama.

U nedelju smo sestra i ja obisle jezero u naselju Thal. Nisam ni znala, al sad znam, da je to rodno mjesto Arnolda Schwarzeneggera. Mirno mjesto, spokojno. Lijepo je s vremena na vrijeme napraviti odmor od gradske vreve i otici tamo, opustiti se.

Steta samo sto nije proljece ili ljeto, pa da sve one divne boje izadju na vidjelo. Ali nema veze, prijalo je u svakom slucaju. Voznja do tamo prilicno kratko traje, mozda nekih dvadesetak minuta autobusom, a opet cini se kao da si dosao na skroz drugo mjesto.

Mozda sam ja samo subjektivna, ali nekad mi se cini kao da prolazim kroz predjele iz nekih bajki. Uostalom na ovaj vakat, svaka imalo ocuvana priroda je za mene bajka.

Koliko sam mogla primjetiti postoji staza koja vodi kroz sumu i tom stazom se dolazi u naselje iz kojeg smo krenule prema jezeru, ali ovaj put smo odlucile samo obici krug oko jezera, jer je vec bilo kasno.

Sto se tice te staze, imam dogovor sa sestrom da jedan dan prosetamo tim putem, jer sam vidjela neku tvrdjavu koja me zainteresovala, i zelim da dodjem do nje.

Ali, drugi dan, ranije, jer je tesko sve planirati kad je dan tako kratak.

Camac na kojem je Arnoldova slika sa suprugom je camac na kojem ju je zaprosio ’85 godine. Nevazno, ali eto.

Saznala sam neke sitnice koje nisam znala. Iako sam kao dijete gledala Terminatora, i jos neke njegove filmove, nisam bas nesto ludila ni za njim, ni za ostalim glumcima, pa se nisam puno ni raspitivala o njegovom zivotu.

Staza kojom smo isle provela nas je samo krug oko jezera. Na drugoj strani je velika livada, samo pokoje drvo, i tu raja ljeti odmara, rostilja, kupaju se u jezeru. Citala sam da su u Austriji jezera toliko cista da komotno mozete piti vodu iz njih. U jednom tekstu sam naisla na podatak kako su zabranjeni motorni camci da se ne zagadi voda.

Sto vise hodam ovako prirodom, sve veca je moja zelja da vidim jos vise takvih mjesta jer se na njima osjecam mirno, osjecam da tu pripadam.

To i jeste prirodno covjekovo staniste. Priroda.

Setnjicu smo zavrsile u kaficu na jezeru ispijajuci toplu cokoladu da se malo zagrijemo.

Dan je bio i vise nego dobar 🙂

 

I shvatila sam jos, da nikad ne znam gdje me moze docekat Arnoldova slika 😀