Kad sam neki dan pisala o posumljavanju na umu mi je bio jedan clanak, ali nikako nisam mogla da ga pronadjem. Danas mi je sam izasao na naslovnoj. Neka stranica objavila, pa sam upravo preko te stranice dosla do jedne jos bolje, ali nisam sve jos pogledala jer pisem post jelte.

Radi se o dva prijatelja negdje u Kini. Jedan je slijep na oba oka, a drugi nikako nema ruke.

Vec deceniju presadjuju drva, i za 10 godina posadili su 10 000 sadnica drva. Izmedju ostalog pise da ustaju u 7 ujutru i krecu sa poslom. Primarni cilj im je da zastite selo od poplava. Posto nemaju novca za sadnice, rezu grane koje su pogodne za presadjivanje.

I tako vec deset godina! Jedan je slijep, drugi nema ruke! Upamtimo to sljedeci put kad se pozalimo kako je tesko, kako nemamo vremena, nemamo novca. Upamtite da su to samo izgovori.

Koliko su ova dva covjeka samo plemenita. Ovo su heroji naseg doba! Ovo su ljudi na koje treba da se ugledamo i o kojima treba vise da pisemo, da vise ljudi sazna za njih.

Ljudi koji nisu oplakivali svoju sudbinu, nego su uzeli zivote u svoje ruke i uradili nesto spektakularno od njih.

Uglavnom evo i  clanka, pa procitajte 🙂

U zadnje vrijeme aktuelna nam je ova tema gospodjice “M” a najbolje se pokazalo na mome  zadnjem postu. Komentara nije bilo jer vjerujem da nije niko ni procitao do kraja, osim nasih blogera koji inace citaju.

Posjeta sam imala sa raznih strana, i bas mi je bilo cudno koliko je ljudi kliknulo na taj post. A onda sam skontala kad hocu nesto kao ozbiljnije da pisem, najbolje je staviti neke trenutno aktuelne naslove, jer ovi normalni naslovi ne pale.

A mozda to i skrene pozornost sa mace, mozda ba ljudi skontaju koliko su isprazni, i koliko ih zanima neka budala, iako je pljuju na sve strane. Jer mi ba sto pljujemo to i gledamo, to i guglamo, o tome pricamo itd.

Imam rodjaka koji je lajkao njenu stranicu, a pljuje je na sve strane. Apsurd.

Ima i previse tema koje se svih nas licno ticu, i o njima treba da pisemo i citamo, a  ponajvise da radimo na rjesavanju istih. Treba manje prostora da dajemo kojekakvim glupacama kojima su jedini atributi plasticne sise. Neslavno zavrse, a nama ni u dzep ni iz dzepa.

A ono sto nam izbija pare iz dzepa je zadnje na listi nasih prioriteta. Ako mi sad ne platimo svoju glupost i zatupljenost, platice oni koji dolaze poslije nas.

Citala sam neki tekst, i sad ne mogu da skontam da li sam ga ovdje citala ili gdje vec. Pokusacu da se sjetim tog dijela koji je na mene ostavio jak utisak.
Pitali su valjda nekog prilicno starog djeda, zasto sadi drvo masline kad mu treba 30 godina da rodi. Ali vjerovatno je do tridesete optimalan rod, sta ti ja znam. Nije ni bitno to. Bitno da mu je djed odgovorio da on to ne sadi za sebe nego za buduce generacije, jer su i generacije prije njega sadile njemu.

A mi ba sadimo mace i cice, sta nam je bolan???

Sutra cemo se pitat na sta nasa djeca izadjose, a nismo im pruzili najbolje. I nemojte da mijesate najnovije sa najbolje. To sto je dijete mirno 12 sati ne znaci da je na TV-u nasao nesto korisno. To sto zna pretrazivat internet, ne znaci da je izuzetno nadareno. Danas nepismeni ljudi znaju koristiti internet.

Umjesto najnovijeg pruzite mu najbolje. Ako zeli s vama da kuha, pustite mu. Ako zeli da se valja u blatu, shvatite njegovu zelju za igrom.
Upoznajte ih sa prirodom, odvedite ih na rijeku, odgojite dobre ljude koji ce vidjeti dalje, koji nece gledati samo u jednom pravcu.

Odgojite ljude koji nece kliknuti na naslov maca diskrecija!

Htjela sam napisati svoj osvrt na onu “M”, ali kontam o njoj svakako ima i previse napisanog.

Danas cu pisati o emisiji koju sam gledala prije dva tri dana. Neki dokumentarac sniman u Austriji. Ne treba ti neko veliko znanje jezika da shvatis o cemu se radi. Vecina ucesnika su bila djeca do nekih 11, 12 godina, a cini mi se da je bilo i mladjih. Sa njima je bilo dvoje, troje odraslih ljudi.

Znate sta su radili?

Sadili oko rijeke karakteristicnu travu za oblast oko rijeke. A poslije su sadili sadnice drveca. Kako je to bio lijep prizor ljudi moji.

Djeca su zaprljala ruke, pantole, patike. Nisu pod staklenim zvonom  ko nasa. Lijepo se ponekad i isprljati. A da ih vidite kako samo barataju sa lopatama. Nije im smijesno, niti ih je stid, uzivaju u onome sto rade. Valjda znaju da rade za bolje sutra.

Ja vec danima razmisljam o tome kako se kod nas malo posumljava, i kako se uopceno malo brine o prirodi, sumama, biljkama. Ima i svijetlih primjera, o kojima sam ja citala. A vjerujem da ima i ljudi o kojima niko nista ne zna, a oni to rade, posumljavaju.

Steta je sto novinari ne prate takve ljude i njih ne promovisu. Prosle godine sam citala o vjeroucitelju. Zove se Saudin Cokoja. Sa ucenicima osnovne skole je zasadio vocnjak. Po meni jako lijepo iskustvo za ucenike, i kao sto su i sami napisali u tekstu, bice jako lijepo kad jednog dana odrasli ljudi dodju sa svojom djecom i pokazu im drvo koje su zasadili. To je nesto sto ostaje i poslije nas. Da ne govorim kakve sve sevape time skupljamo.

Clanak mozete procitati  ovdje

Tesko je naci neke clanke o posumljavanju, ali nije nemoguce. Ima primjera koji su me bas odusevili. Citam da su se u Srbiji prosle godine zatvorenici dobrovoljno prijavili da posumljavaju.

U Maglaju je prosle godine posumljena obala rijeke Bosne. U Ljubuskom je 2013 organizovana akcija “Let’s do it” kojom je predvidjeno milion sadnica za jedan dan. U Ljubuskom se odazvalo stotinjak volontera. Sramotno mali broj, ali svaka im cast. Sramota je na onima koji se nisu odazvali!

Nisam ni ja nesto puno istrazivala o ovome, ali razmisljam danima o prirodi i tome sta cinimo, a posebno sta ne cinimo za nase bolje. Ova emisija me ponukala da napisem makar nesto. Smatram da svako dijete treba posaditi bar jedno drvo u zivotu, biljku, cvijet, bilo sta. Vjerujem da ce takva djeca izrasti u bolje ljude koji ce biti svjesni svoje okoline i svog uticaja na istu. To su djeca koja nece lomiti grane i sadnice iz ciste obijesti.

To su djeca koja ce dobro razmisliti prije nego bace papir na zemlju, plasticnu bocu ili omot cokolade.  To su  djeca koja ce u buducnosti biti korisna za drustvo u kojem zive. Djeca koja nece izrasti u parazite koji sve unistavaju pred sobom. Ja vjerujem da malim koracima mozemo postici velike stvari. Sadnica nije skupa. Neka  je i 10 maraka, a vjerujem da je manje, nije skupa. A isplatice se mnogostruko.

Kontam bilo bi lijepo da dijete za svaki svoj rodjendan posadi po jedno drvo. Eto, kontam. Ako ikad budem imala svoje, potrudicu se da svake godine makar jedno drvo zasadimo. Ako bude bilo mogucnosti i vise drva godisnje.

Eto, toliko. Sad cu stavit naslov maca diskrecija, mozda ko i procita.

Prica koju smo nekad davno citali u skoli. Nisam sigurna da li u periodu dok sam imala uciteljicu, ili nastavnicu. Proslo je puno godina od tada.

Citajuci nesto sasvim drugo, sjetim se naslova te price. Pa mislim koliko nas zna ikakav zanat?

Da sutra nestane svijet kakav poznajemo, da li bi uspjeli? Da li bi prezivjeli, snasli se? Da li bi uspjeli prehraniti sebe i svoje porodice?

Zamisli na trenutak..

Nema interneta, nema te valute koja vrijedi, nema te konzerve koju mozes da kupis i podgrijes. Doduse, odoh od teme zanata, ali princip je otprilike isti. Zanat je neka vjestina, a da li mi imamo vjestinu da prezivimo bez svega sto danas imamo?

Nemas struje, upaljaca. Da li bi znali upaliti vatru bez upaljaca? Da li bi znali uloviti ribu bez stapa za pecanje kakav danas mozemo kupiti?

Po netu vidim razne price ljudi koji su se odrekli ovosvjetskog luksuza i otisli da zive u skladu sa prirodom. Moram priznati da me malo vuce na tu stranu. Ne previse, nije da bih sutra otisla u sumu, ali bih voljela isprobati.

Ili da nam osmisle neku vrstu takvog reality programa umjesto ovog smeca sto nam emituju. Doduse ne na isti princip, jer ne bi bilo razlike. Nego vise onako da obuce desetak ljudi osnovnim vjestinama prezivljavanja, bez izbacivanja i toga. Jer kontam odmah bi bilo i manje svadja i krkanluka, toga smo se vec i previse nagledali.

Ili neke kampove, nesto. Vjerujem da bi dosta ljudi imalo problema sa prezivljavanjem.

Eto ne znam sto uopste mislim o tome, mozda ce nam zaista jednog dana trebati, jer ne vjerujem da ce svijet ostati ovakav kakav jeste. Da li ce biti bolji ili gori, ne znam. Isti nece biti sigurno.

Mozda nas zateknu scene iz nekadasnje tinejdzerske serije “Pleme” , ako se iko te serije sjeca?

Uglavnom evo linka i od ove price, lijepo se prisjetiti onog sto smo citali u skoli. Tad nismo mogli da dokucimo  sve poruke price, ali danas itekako mozemo.

Dajem zadnje atome snage za pozitivne stvari. I naisla sam na puno dobrih stvari, i mnogo toga kontam, niđe veze al’ bitno je da se konta pa makar.

Sinoc kontam da bi fabrike trebale proizvodit sve u zagorenoj verziji. Zagorene stapice, zagoreni cips, zagoreni kikiriki, zagoreni hljeb. Normalno u manjim kolicinama, za nas sladokusce koji volimo zagoreno.

Sinoc sam guglala poslove na kruzerima. A danas mi se jaran bas vratio sa kruzera jer nije mogao vise da podnese. Ipak je kopno bolje za mene, ali kruzeri ostaju opcija ako situacija bude bezizlazna.

Dvije stvari sam danas skontala. Nekome je uvijek lakse nego meni, a nekome je uvijek teze nego meni. U oba slucaja, svakom je njegova muka najteza. Bitno je ne posustati i ne predati se. Dozvolim sebi bas bas depresivne momente, a onda ponovo razmislim sta i kako.

O onome sto me muci ne pricam puno i ne pricam svakom. Znam da ce doci dan kad cu se smijati i tome. Mozda ce to biti gorki osmijeh, ali sustina je da ce proci. Zahvalna sam Allahu sto mi svakim danom pokazuje sta imam, i koliko dobrih ljudi me okruzuje. Toliko sam ponesena tim osjecajem srece da o onim drugima skoro i ne mislim.

Jos sam naisla na zanimljivu cesmu koja jel stedi vodu, sta li. Evo linka do tog clanka

Jos da kazem da su smorili sa osmim martom i jedni i drugi. I treci!

Znam da je nekima to dozivljaj godine, i da se ostalih 364 dana pripremaju za taj dan, zalosno jest al tako je. Znam da mi muslimani ne bi trebali tome pridavat znacaj, sto znaci na osmi mart ne treba svaka grupa, stranica, objava biti posvecena tome kako mi ne bi trebali slavit taj dan. Jer svim tim objavama smo mu jos vise dali na znacaju.

Znam da moje Brcko nema pravo da kuka kako nemaju posla ni hljeba da jedu, kako se rovi po smecu! Nemaju pravo jer su sinoc  dosli na koncert Tonija Cetinskog, a sutra ce kukati kako je potroseno para i para na taj koncert! Ne znam koliko je brcaka “uvelicalo” ovu paradu, znace se. Vidim po slikama da je trg bio pun.

I za kraj jedna pjesmica, sad je cula, al mi se bas svidjela. Iako od Miladina volim jednu drugu pjesmu, i ova mi je skroz ok.

Najbolje vrijeme za pisanje o kozmetičkim proizvodima je neposredno poslije korištenja istih.

Da, da, mnogo me obradovao moj poklon koji sam tako željno iščekivala, i za koji sam se toliko borila. Isprva nisam puno ni obraćala pažnju i prijavila sam se samo zato što je besplatno. I što mnogo volim kremice. Kroz par dana sam odlučila da posjetim njihovu zvaničnu stranicu. Vidjela sam cijene i skontala da je to nešto dobro, i naravno nadala sam se da ostale blogerke to neće uradit jer će mi biti velika konkurencija 😀

Evo upravo sam ih opet isprobala, i mogu samo reći da su jaaaako dobre. Što se tiče toga da li su prirodne, 100% jesu! A znam jer sam ih ni manje ni više, probala, bukvalno. Možda je to blesavo, ali piling za tijelo je čak sladak 😀

Piling za tijelo je pri kraju, to govori koliko je dobar. I stvarno poslije  ispiranja na koži ostaje trag onih ulja koja su u sastavu pilinga. Koža je dugo vremena poslije toga nahranjena i mekana, toliko da mi poslije pilinga nije potrebna dodatna krema.

Evo koliko je ostalo od pilinga

pll

Ovaj mali za lice je posebna priča. Nikad poslije pilinga za lice nisam imala tako nahranjenu i mekanu kožu lica. Za to je zaslužan maslac u sastavu pilinga. Probali smo ga svi. Čak je i moja Z priznala da je moj piling bolji od njenog meda koji stavlja na lice.

Sestri posebno paše jer ima suhu kožu lica, a moja je masnija, tako da ga ne koristim često. Samo naveče, kao sad.

10997103_10203990132132870_509628782_n

Maslac za tijelo ima divan miris, mene podsjeća na bademe, iako ih nema u sastavu. Umiruje kožu i hrani bolje od većine losiona koje sam probala. I čak ga podnosim na rukama. Inače sve druge losione moram oprati sa ruku jer ne podnosim losion na rukama, a ovaj maslac mi baš prija. Maslac smo nas tri isprobale, Z ga je samo malo na ruke nanijela.

11042270_10203990133412902_1826992692_n

Što se mene tiče, proizvode bih preporučila svim djevojkama i ženama, posebno ove koje sam dobila, jer su odlični za suhu kožu. Hranjivi su i predivno mirišu, bez umjetnih mirisa i boja. Lijepo je znati da postoje 100% prirodni proizvodi koji ne iritiraju kožu, a moja Z je dokaz, jer ima jakooo osjetljivo lice, kao i moja sestra. Ako je kod njih prošlo bez crvenila, dalje nema.

Moram pohvaliti djevojku koja pravi ove proizvode. Pohvale idu prvo zbog pakovanja koja mi se mnogo sviđaju. Sve je u staklenim teglicama, podsjeća me na jogurte koje kupujem u staklenim teglama. Tako je jednostavno, a opet tako efektno, nema pretjerivanja, sve je odrađeno s ukusom, pa čak i promotivna kesica.

A ja inače volim jednostavne stvari, jednostavna pakovanja i dašak klasike. Moram priznati da bih jako voljela vidjeti radionicu ove djevojke. Voljela bih vidjeti proces nastajanja ovih kremica, sapuna, pilinga. Ako me ikad put nanese tamo, pokušaću da dođem do nje 🙂

Evo jos malo sličica. Uživajte i naručite, nećete se pokajati 🙂

Upoznala sam je 16 septembra. Onako, povrsno. Ni ime joj zapravo znala nisam, zvala sam je Emira. Ustvari, zvala se Amra.

Datum znam jer nam je tad pocela obuka za popisivace. 2013 godina.

Isprva smo razmijenile nekoliko rijeci, nista posebno. Sjedila je ispred mene.

Sljedeci dan smo pisali svoje maticne brojeve na list papira i ostale podatke. Kako je ona bila ispred, kad je zavrsila, proslijedila mi je list.

Ja, onako glasna kakva sam, odmah sam zakukala ko je ovo napisao moj maticni broj 😀

Ona se okrenula i veli meni da je napisala svoj, da ne budalim. Pitam je kad je rodjena, kaze cetvrtog marta.

Nisam vjerovala, rodjena je kad i ja. Nasmijale smo se, upoznale se malo bolje.

Kroz par brzih pitanja skontam da je iz Tuzle i da se udala u Buzim. Velim da sam i ja Brcanka, i tako nadjemo zajednicku rijec. Odmah mi je ponudila prevoz do kuce.

Kako je koji dan prolazio, sve vise smo odrzavale kontakt. Jos za vrijeme popisa izlazila mi je u susret pa su me ona i njen covjek nekoliko puta povezli na mjesto gdje smo se okupljali, jer nisam mogla sama materijal sav da nosim.

Nakon sto je popis zavrsio, dogovorile smo prvu posjetu. Ja sam krenula do nje, jer je ona tad imala malu bebu od nekih 9 mjeseci mozda. Ostanem ja kod moje Amre haman do noci. I tako je pocelo.

Do dana danasnjeg obilazimo se kad god mozemo. Zahvalna sam Allahu sto mi je poslao takvu prijateljicu. Nasle smo se kao da se sto godina znamo, u mjestu na kojem nijedna nije mislila da ce se naci.

Cesto smo se salile kako nam je bilo kad smo tek dosle u Buzim, kako su nam te razlike tesko padale dok se nismo navikle.

Nase prijateljstvo mnogi nisu shvatali, ali nas nije bilo briga. Pitali su se jel se to znamo od prije, odakle to odjednom.

Vala sam je zavolila ko nekog svoga. Upoznala je i moju mamu i sestru. I ja sam upoznala njene roditelje i brata, doduse preko skypa, ali ipak sam upoznala.

Ona je bila moje osvjezenje u moru istih ljudi. Ona je iskrena osoba koja mi bez okolisanja kaze sve. Izmedju mene i nje nema neugodne tisine. I ona i ja dajemo najbolje od sebe jedna drugoj. Ako ipak nemamo u kuci nista posebno, i dalje zovemo jedna drugu na kafu, jer znamo da necemo zamjeriti jedna drugoj ako nema soka ili keksa.

Opustene smo kad smo zajedno, i znam da mi ne trazi mahane. Dobra sam joj ovakva kakva jesam, a i ona je meni. Amra je posebna osoba i ima posebno mjesto u mom srcu. Mnogo je volim.

Prijateljice smo od 2013, a jos nismo proslavile rodjendan skupa, iako smo sad imale u planu, ali nemili dogadjaji su i to poremetili.

Zato joj i ovaj put zelim sve najbolje u nadi da cemo sljedece godine na ovaj dan sjediti skupa, pricati o dobrim stvarima i smijati se iskreno, od srca, bez gorcine u ustima.

I hvala Allahu na Amri i na svim dobrim ljudima koji me okruzuju, a potrudicu se i o njima da pisem. Jer cesto rijecima ne mogu da iskazem ono sto mogu da napisem. Zato cu naci ako Bog da vremena da pisem o dobrim ljudima 🙂

Ponovo je doslo ono tesko vrijeme. Ponovo sam ptica selica, i sve je tako neizvjesno. Ovaj put je mnogo teze jer su se desile neke ruzne stvari, i izgovorile jos gore rijeci. Ali svako daje ono sto ima.

Sve je ovo bolno, i prvih dana od soka sam bila izgubljena. Sad sam puno bolje, znam da je Allahova volja, i da ce na kraju sve biti u redu.

Stvari se ne odvijaju onako kako sam planirala, ali ko zna zasto je to dobro. Na momenat mi je nestalo tlo pod nogama, ali opet sam na zemlji. Doduse na klimavim nogama, ali bice bolje.

Opet sam potvrdila ono sto sam odavno znala. Nekim ljudima prosto ne mozes vjerovati nikad. Nekim ljudima ne mozes halaliti, iako bi htio, ne radi njega, nego radi sebe.

I evo, napola sam spakovana, ostalo je jos nekoliko sitnica i to je to. Posljednja noc u kuci u kojoj sam provela skoro pet godina.

Da ce mi faliti, kuca nece. Falice mi ljudi koji su me okruzivali, i djeca koja su me nervirala, ali koju mnogo volim. Tesko je ne vezati se za insane, ali navikla sam ja i da se brzo odvezem.

Mnogo smo srasli jedni uz druge.

Mensura, Dzevada i Harisa sam upoznala velike. Haris je doduse imao mozda 3, 4 godine, nisam sigurna.
Merisu sam docekala iz bolnice, i Majru. Docekala sam da Haris krene u prvi razred, pazila ga mjesec dana, radila sa njim zadace.

Mnogo ce mi faliti. Falice mi i njihovi roditelji. Nece biti ko prije, sad cu samo biti gost, a prije sam bila neko njihov. Umorna sam od svega ovoga. Umorna sam da nemam stalni dom. Umorna sam od toga da se ucim biti spremna na svaki moguci scenario. Ponekad umorna i od zivota bez smisla.

Umorna od kofera i autobusa. A opet ne vidim smisao ni da odustanem sad, kad  me samo jedan korak dijeli od potencijalno boljeg zivota.

Samo da se probudim iz ovog ruznog sna. Znam da ce proci, ne znam kad, ali se nadam sto prije.

Evo moje curice, Merisa i Majra 

039793a18140bdd3b88ee7a690e3e17649a2b9772b7258bc0ff36ed728c86d44

Kako sam nanijetila, tako sam i uradila. Pozurim danas 10 do 3 u trgovinu, jer vec u 4 covjek zatvara.

Neki dan nenadano dobijem cener ojri, i kontala dugo sta cu, i kako pocese komentari tamo kod Zene_vojnik, tako i ja skontam da kupim knjigu. I jesam.
Dok sam ja cekala vlasnika sa ikindije, malo provirim sta ima u izlogu. Spazim misvak. Kontala se malo, i kad on dodje uzmem i knjigu i misvak.

Evo maloprije legla, izguglala neki video kako da ga nacnem i krenula da glodjem 😀

Ima cudan neki miris. Malo me podsjeca na pcelinji vosak, a malo Bogami i na hren. Et, mozda i nisam u pravu al tako mi se cini.

Ev sam sve po sebi izmrvila ovo drvce.

Uglavnom, napravila sam ja to ko cetkicu, umocila bome u vodu, isto ko i onaj momak. On veli da ga malo pece po usnama, mene nista. Mozda je moj misvak obajatio, haj znaj.

Et probah i to cudo, malo sam ribala zubice, al’ valjda prvi put i nema neke znacajne promjene. Da me bar pece pa da kazem.

Uglavnom ovako to izgleda

Et i knjige sto sam pazarila danas.