Zadnjih par dana je bilo tmurno. Posto je danas sunce ugrijalo, i ja sam odlucila da malo prosvrljam. Ovaj put ne gradom, nego sam isla na jezero. Sjecate se, zimus sam tamo bila sa sestrom, a danas sama. To je jos jedan plus, sad znam sama da odem na malo duze relacije.

I ovaj put sam pripremila nekoliko klipova, kracih nego zadnji put. Video i nije neke kvalitete jer mi se ne da smarati sa youtubom da mi on to ko nesto ispravlja, uredjuje, bezveze. Ovako je prirodnije, ne snimam film.

 

Na ovom drugom se bolje vidi jezero, i druga strana, gdje ima malo ove livade i zelenila. Plaho lijepo mjesto.

 

Ima ti tu jedna staza, 17 kilometara je duga, i imas pravaca vagon, al mislim da su dva kljucna, samo ne znam gdje bi me tacno izveli, tako da se nisam usudila ici do kraja, bar dok ne saznam malo vise o tome gdje cu izaci.

 

I jos jedan video sa staze.

 

Eto ne znam kako vi na ovo gledate, meni je skroz zabavno, video je ipak bolji od slike. I imam jos jedan video, mislim da cu ga uspjet ucitat preko voxa. Malo sunca za vas koji volite sunce 🙂

Ipak nista od toga, kaze da ovakva vrsta fajla nije dozvoljena iz sigurnosnih razloga. Eto sad ce jutub da ucita.

 

Uzivajte, sutra vas mozda vodim na demonstracije.

 

Ne mogu se sjetiti tacnog datuma, a ni godine kad si otisao…

Ni dan danas nisam dokucila razloge zbog kojih se to desilo. Skoro da sam te i zaboravila, ali prije par dana nesto mi privuce paznju. To si bio ti. Stajao si ispred mene, ali nisi vise bio onaj stari.

Ne, nisi ni blizu onoga sto si bio. Razocarala sam se.
Bio si najbolji sampon koji je ikada postojao, dok te nisu zamijenili. Mislila sam to je samo ambalaza, ali ni sadrzaj vise nije bio isti.
Ni od jednog drugog sampona kosa ne mirise kao od tebe. To je bio opojan miris za kojim su svi ludili, a tek ja.

Uvijek bih mirisala kosu jer nisam mogla vjerovati da taj miris traje tako dugo. Falis mi, dragi moj Herbal essences. Falis mi u staroj ambalazi, a ne u ovoj novoj. Eto toliko.

Danas sam svjedocila pravoj, neiskvarenoj ljubavi.

Brat je gledao sestru tako umiljato, svojim bistrim okicama.

Gledao je u nju sa osmijehom na licu, i tad sam znala da ce je njena dva brata cuvati kao malo vode na dlanu.

Da ce je braniti od losih ljudi i svega sto zivot nosi.

Nije ga omelo moje prisustvo.

Carolija je potrajala samo nakratko.

Kad je auto krenulo, i taj trenutak je zavrsio.

A ja sam shvatila da bas dugo, dugo nisam vidjela toliko ljubavi u jednim ocima.

Dijete od neke dvije godine i beba od tri mjeseca su bili glavne uloge u najiskrenijoj ljubavi.

Bojim se da samo jos djeca vole iskreno.

Znala sam da je nesto citala, ali nisam znala da ono pravo prati blog.

Ili naleti s vremena na vrijeme, ne znam.

Nasa prica je pocela davne 2005 godine. 2004 smo upisale prvi razred srednje skole. Nervirala me opasno.
A i ja sam iskoristavala svaku priliku da nju iznerviram. Uvijek je nerviralo kako je provociram smireno iz klupe. Tako je i dan danas. Vecinu ljudi nervira to sto sam smirena dok ih provociram.

Sve do jednom. Taj dan je promijenio nas dvije. Taj dan smo sjedile na klupi ispred parka i pricale. Taj dan smo postale najbolje prijateljice a da to nismo ni znale.

Kad bi covjek znao, pisao bi takve trenutke, ali ne zna.

Nase prijateljstvo nije bilo slicno ni jednom mom dotadasnjem prijateljstvu. Nismo bile klasicne prijateljice koje su tracarile o drugima pa onda kad se rastanemo jedna o drugoj. Zanimale su nas neke stvari koje drugi nisu shvatali. Imale smo svoj smisao za humor, nismo morale ni izgovoriti sve, a vec smo znale sta ona druga misli.

Zivjele smo i uzivale. Uzivale u zivotu, u skoli, u nasem prijateljstvu. Bjezale smo 😀

Nismo imale razloga, bile smo super ucenice, ali smo voljele malo glumit buntovnice 😀

Toliko smo vremena provodile skupa da je i razrednik na roditeljskom rekao mojoj mami, i njenoj sestri da smo ja i ona uvijek u paketu. Nikad nas covjek nije mogao vidjeti odvojene. Ako smo u klupi, zajedno smo, ako bjezimo, uvijek u paru, na odmoru zajedno.

Kod nje sam cijenila to sto se nije ljutila ako joj kazem istinu. A i ona je meni uvijek mogla iskreno reci. Ako nam nesto nije odgovaralo u nasem odnosu, to smo otvoreno iznosile bez ustrucavanja.

Snimale smo neke blesave klipove, pa poslije to gledale, smijale se. Smisljale neke glupe pjesme, kojima i dan danas pamtimo tekst.

Jedne prilike smo se htjele slikati u busu. Tad bili oni foto aparati sa filmom. Vidim ja Bina se smije ko budala, a ja joj govorim da ce slika biti bas super, spontana, vesela. Stisnem dugme, kad blicnu ispred nas. Okrenula ja aparat na pogresnu stranu 😀 a ona nije mogla od smijeha da mi kaze.

Najljepse stvari su nam se desile zajedno. 2008 smo isle sa njenom sestrom u Tuzlu na koncert Dine Merlina. Tad je nas san bio da ga slusamo uzivo, i ostvarile smo ga zajedno. Slike ne postoje jer smo upamtile momente. Kao da je sad gledam kako mlatara rukama dok plese, udara u glavu zenu ispred sebe, pa je miluje po glavi ko kakvo dijete 😀 .

 

Ipak, nekad smo znale toliko povrijedit jedna drugu, kao da smo najveci neprijatelji. Znala sam more suza isplakati jer me stvarno bolilo njeno ponasanje. I dan danas je egoisticna. Znam da je to u jednu ruku i dobro.

Toliko smo se jednom posvadjale da je cak i profesorica bosanskog primjetila kako s nama nesto nije u redu. Sabina se pravila da je nije briga, a ja se sjecam da su meni suze navirale slusajuci je kako prica o meni kao da joj nista ne znacim. To je bila nasa najgora svadja, a ono sto je prethodilo tome suvisno je i spominjati.

Jedne godine smo se posvadjale par dana prije mog rodjendana. K’o kakav stari bracni par kad okrenu ledja jedno drugom u krevetu, tako smo i mi odmah promjenile mjesta u klupi.

Odem u pekaru, kad tamo nema moje omiljene pletenice. Kaze mi ona radnica da mi je maloprije prijateljica bila i uzela zadnju. Eto, i radnice u pekari nas ba zapamtile zajedno.

Prije nego je zvonilo za pocetak casa, dolazi Sabina i stavlja mi pletenicu na sto. Moj najljepsi rodjendanski poklon u tom momentu, jer je znacio i nase pomirenje.

Hocu da ti kazem da se vise ne ljutim radi maturske veceri, ni radi svih teskih rijeci koje su presle preko tvojih usta. A nadam se da se ni ti ne ljutis radi teskih rijeci koje su presle preko mojih usta.

Obje smo se promijenile, i ko zna zasto je to dobro. Klele smo se da cemo uvijek ostati one iste, neiskvarene osobe, a necemo. Tesko je ostati isti. Znas i sama da su ona djeca u nasim dusama umirala lagano sa svakim danom sto je dolazio.
Sjecas se koliko smo plakale kad sam odlazila. I da smo te noci zalile sto nismo za raspuste vise vremena provodile skupa. Tad sam ti rekla da je kasno. Vrijeme ne mozemo vratiti, a ni ono kakve smo bile. Ovo nebo ne trpi ovakve poput nas.

A onda smo se udaljile. I uvijek iznova obnavljale i gubile prijateljstvo. Ali znam da se nikad nismo prestale voljeti. Ti si bila moj mac sa dvije ostrice. Bila si moj oslonac, a nekad si bila i moj kamen spoticanja. Jer si ishitrena, ne razmislis o onome sta tvoji postupci mogu da naprave.

Malo je ovo da se ispise sve sto smo mi bile. Paket je tako odgovarajuca rijec. O Boze, kako mi nedostajes, to ti nikad ne bih priznala kad sam ljuta na tebe. Ali, odavno u meni nema ljutnje prema tebi.

Znam da nikad nece biti kao sto je bilo, i da su nase zivote obogatili novi ljudi, nova prijateljstva. Ali ono sto je bilo nase, niko nece imati.

I znas, falis mi da idemo na Ficibajr, onako da sjedimo i gledamo Savu, bez rijeci koje bi sve pokvarile.

Odlucila sam vas odvesti u setnju 😛
Trebao je biti jedan klip, ali sam ja slucajno prekinula pa su dva 😀

 

Evo ga i nastavak

 

 

Napravila sam i koju slicicu pa evo i galerije

 

 

I evo jos jedan video sa setalista kraj Mure

 

 

Toliko od mene za danas, mescini pocinje mi se svidjat ovo snimanje klipova. Jest da su dugi, morala na jutube mecat jer ne mogu ovdje proci, al hajd nema veze.

Bas juce pricam Esperansi kako je ovdje bio neki lik kojeg sam citala. Urijetko je pisao brate, al’ et volila sam procitat. Haman je imao samo dva tri posta.

I zadam se ja evo maloprije da ga trazim, i nema ga. Nesto pisao o nekoj zeni, mescini ona je udana bila, ma ne znam ni ja, kud nisam kliknula na follow, ccc cudim se sama sebi.

Primjetila sam da nema ni one gospodjice Ibrahimovic, i jos par likova, haman se odma vratili na blogger. A vala meni onaj blogger nije plaho ni zanimljiv.

Jednom daaavno sam imala bliski susret, napisala post i obrisala isti. Nije me nesto ni privlacilo da pisem, a sad moram. Sto kaze Alkemicar, ovdje se ispucam pa kome pravo, kome nije, bas me briga.
Imam pravo da laprdam sta god hocu.

Moram reci da mi je bas super ovo kad se prijavljujemo pa svaki put nova slika izadje. Plaho mi se dopada.

Iako nisam pisala, na bloggeru sam nasla isto nekog lika kojeg sam voljela citat. Naravno, blog nisam oznacila da ga poslije lakse mogu naci.

Mada, i kad oznacim nije sigurno da ce ostat. Eto imala neke super recepte, fino oznacila, i krenem jedan dan da vidim sve te silne oznake, kad ono treba izbrisala blog!

Smijali mi se sto pisem recepte u svesku pored neta, a vidis kako treba.

I tako, danas imam u planu otici do Schlossberga, mozda sad napravim bolje slike kad je lijepo i suncano. Imam neku potrebu da hodam i da ne stajem, a Schlossberg plaho volim, divno je to mjesto, mirno, odmori se insan.

 

Neka definicija licemjerja.
Nekad davno, u osnovnoj skoli, imala sam razne ideje i zelje. Jedna od njih bila je da postanem glumica. Zamisli!

A koja djevojcica to ne zeli?

Kako sam rasla, ta zelja je ostala negdje u zraku. Nisam vise mislila na to, niti me taj poziv privlacio. Sad shvatam i zasto. Jako je tesko biti glumac. Tesko je glumiti i pamtiti neke napisane rijeci koje nisu istina.

Glumci moraju biti najbolji lazljivci da bi nas zavarali da je ono sto govore istina. A ja nikad nisam dobro lagala.

Mene mozes u sekundi procitat jer ne znam da lazem. Nekad mi je stvarno zao, ali opet bolje je tako. Barem ne moram da pamtim tonu nekih stvari.

A gledaj apsurda, upoznala sam jako dobre glumce, ma i profesionalci bi im pozavidjeli. S jednim takvim nazalost imamo posla. Zao mi je svih ljudi koji su pali na lazi tog covjeka i koji ga zale. Znam da je moje srce prema tom glumcu kamen. Najgorem neprijatelju bih pruzila ruku u nevolji, njemu ne bih. Ne ocekujem da to iko shvati, ali da, ovom covjeku ne bih pomogla.

Cini mi se da bih ga hladno mogla posmatrati kako se pati, a ne bih mu pomogla. Znam da ce se neki zgroziti nad ovim, ali ja jos ne mogu da napisem zasto je to tako. Mozda jednog dana, kad sve bude iza mene, napisem nesto o tom necovjeku. A mozda niko ne treba da se sjeca takvih ljudi. Treba da odu sami, bez puno pompe, i treba da budu zaboravljeni. A mislim da ce se njemu upravo takav scenario odigrati na kraju zivota.

 

Uglavnom, postoje ljudi koji znaju samo dio njegovih nedjela i koji su mi pruzili podrsku i lijepu rijec, i nikad im se necu moci zahvaliti dovoljno za to, ali naci ce oni kod Allaha svoje dobro djelo, u to sam sigurna.

Oni znaju koji su 🙂

Ne znam ni sto ovo sad pisem, mozda sto sam sita lazi, i sto se pitam odakle ljudskom umu sve te nebuloze koje prica i kojima pokusava da opere svoja nedjela.

Da Allah oprosti meni, ali prvi put u zivotu mislim da nisam spremna da oprostim…

Ni da razumijem, ni da se sazalim…

Da li to znaci da postajem hladna osoba? Da li ce se to odraziti na sve osobe koje poznajem, i one koje cu tek upoznati? Da li cu nekome uciniti nepravdu misleci da se ljudi ne mogu promijeniti i istinski pokajati?

Da li ce to obiljeziti mene kroz zivot?

Stvarno bih voljela znati odgovore na ova pitanja

 

Gledam zene koje se svim silama trude prikazati svoj zivot boljim nego sto on jeste.

Poznajem muskarca s kojim je jedna u braku. Znam ga kako dise, jer je dugo godina bio moj prijatelj i oslonac u teskim trenucima. Doduse, uvjerila sam se da ipak insana nikad ne mozemo do kraja upoznati.

Tako ni ja njega nisam do kraja upoznala, i ostala sam zacudjena nekim njegovim postupcima.

Ali ono sto sigurno znam, to je da nije ovisnik o fb. Doduse jest o igricama ponekad, ali to je druga prica.

Ona mijenja slike na njegovom profilu. U prvi plan gura slike njihove nevidjene ljubavi. A nevidjena je stvarno. Ja koliko sam ga poznavala taj nije mogao da ne vara. Svako zensko koje je sa njim bilo u vezi, bilo je i prevareno. Vjerujem da je i ona prevarena. I vidim da se svim silama trudi pokazati drugim zenama da je on zauzet.

 

A onda se pitam, da li ikome to treba u zivotu? Da li je stvarno dovoljno da samo jedno voli? Jer, ne sumnjam ja da ona njega voli, to su ipak potezi ocajne zene koja brani ono sto smatra svojim. A niko nije nas. Ni mi nismo svoji, nego smo Allahovi.

A mi zene umijemo prilicno jadne da budemo. Jedna druga mi je govorila kako ga voli, i iako zna da je vara ostace sa njim. Pitala sam je zasto, a ona mi je rekla da svi muskarci varaju, a njega barem voli. Kao bolje da je vara ovaj kojeg voli, nego neki kojeg ona nece voljeti. Rijec je o ovom istom muskarcu, sa kojim je druga sad u braku.

Shvatam ja taj faktor zaljubljenosti, zaludjenosti, shvatam i da je on zenama neodoljiv. Ali ne shvatam kako neko svjesno bira zivjeti kao jadnica. Jer kad tad ce zazaliti zbog takve odluke. Kako neko svjesno bira da sutra rodi dijete covjeku koji ce mozda rodjenje sina proslaviti sa drugom u krevetu?

 

Steknes kao neki status u drustvu, neke ti klinke kao zavide, neke bivse kao pucaju od muke kad te vide sa njim, a ti kao ne places nocu kad njega nema. I sve se vrti oko toga da prikazes kako je vas brak savrsen.

 

Ali dok imas vremena da ga promovises, znaci da i nije bas sve tako roze kao sto se cini. Jer, nijedan brak nije savrsen. I fokus ne bi trebao da bude na okolinu, nego na ono medju cetiri zida. Jer, na kraju krajeva izmedju ta cetiri zida desava se brak i sve ono pozitivno i negativno.

 

A mene jednom neko upita da li sam muslimanka. Rekoh da jesam. Kroz pricu smo se dohvatili teme braka, a ja sam prokomentarisala da ne vjerujem da cu se ikad udat. Pitao me zasto to kazem, kad u Kur’anu pise da se jel moramo zeniti i udavati. Nisam imala odgovor na to pitanje. A onda je on prokomentarisao, ah ti onda nisi ta vrsta muslimanke 😀

Mozda jesam, mozda nisam, ali bitno je ne dozvoliti sebi da zavrsis u jadnom braku. I to samo zato da svijet ne bi nesto rekao. Znam ih par koje su se udale, ni same nisu sigurne zasto. A ne zele da se rastave jer zaboga sta bi svijet rekao ???

Ili se nadaju da ce se on promijeniti.

Ali, ipak, nisu svi muskarci isti, kao ni sve zene. Postoje i dobri brakovi, gdje oboje vole i daju najbolje od sebe. Takvim brakovima treba da tezimo, a ne “savrsenim” iluzijama.

 

 

 

Zivot je kao kolac.

U mnogim receptima ti trebaju neki sastojci koje trenutno nemas. I shvatis, kad napravis kolac, da nisu bili ni potrebni. Tako je i sa ljudima, one koje nemamo i ne trebaju nam.

Postoje i drugi recepti. U kojima ima previse sastojaka, imas ih, ali ne zelis ih. Kao sto npr. ja ne stavljam cimet jer ga mama ne voli, iako ga imam.
I bez cimeta kolac bude odlican.

E sad, ovaj dio je malo u praksi tezi, jer necemo sve ljude koji nam ne pricinjavaju dobro otarasiti kao cimet.

A vjerujte, trebali bi. Kolac je odlican i bez cimeta, pa zasto onda sumnjati da zivot ne bi bio odlican bez takvih ljudi?